Nesrazmjer Božjega dara i ljudskoga stanja zahtjeva obrednost poklonstva. Prostracija je drugi okvir u kojoj se zrcali predanost vjernika zatečenog u stanju poziva i odabira. Prostrti na tlu ređenici iskazuju potpuno predanje Bogu po prošnjama nebeske i zemaljske Crkve. U sveti red mogu biti uvedeni jedino zazivnom pjesmom zajedništva Crkve, vidljive i nevidljive stvarnosti. Svečana dramatičnost ovoga čina ne želi samo reći čovjekovu pasivnost spram Božje inicijative, niti pokazati svojevrsnu »inicijacijsku smrt« u prijelazu u novo stanje, nego sveprožimljuću uronjenost u otajstvo predanja preko kojega svećenik biva darovan. Upravo stoga jer se to predanje ne da izreći riječju, ono se kazuje tijelom ređenika, te u tijelu pjevajuće Crkve očituje otajstvo dara. Prostrtost motivirana suobličenjem Kristu izriče, dakle, potpunu izručenost daru odozgo. A taj dar može biti primljen samo cjelinom.
Sakramentalna preobrazba
Polaganje ruku i posvetna molitva, kao središnje geste i riječi sakramentalne preobrazbe, na jedinstven način sažimaju ukorijenjenost svetoga reda u duhovski život Crkve. U svjetlu biblijskih figura starozavjetnih svećenika i levita, te apostola i učenika (o kojoj široko pripovijeda anamneza posvetne molitve), ređenici se pridružuju baštini dostojanstva svećeništva. Uz polaganje ruku biskupa, a potom i čitavog prezbiterija, te molitvom nad njima, postaju dionici svećeništva »drugoga stupnja« (secundi meriti munus). Čin polaganja ruku, kao što sugerira biblijska tradicija, smješta se u red blagoslova, komunikacije ovlasti ili inicijacije u službe, te konačno uz dar Duha. Liturgijska tradicija smješta polaganje ruku u okrilje šutnje uvezujući ga u duhovsku dinamiku preobrazbe. U tom obrednom procjepu »silaska Duha Svetoga«, dar se izdiže u transparentnosti polaganja ruku. Polaganje ruku je gestualna epikleza dara Duha. Stoga se svećeništvo kao dar u činu polaganja ruku zbiva kao »duhovski događaj« preobrazbe ređenika.
| Intimna sveza između svećeništva i euharistije ovdje pokazuje koliko je prezbiterat sadržan, obuhvaćen i koliko se ostvaruje crkvenom formom vjere čija se euharistijska narav neprestano nalaže kao stil, forma i srž svećeničkoga življenja. Upravo euharistijska kvalifikacija prezbiterata nalaže da se i na teološkoj, a još više na pastoralno-egzistencijalnoj razini, razmotri euharistija kao prvi čin i riječ koja se nalazi u temelju svega pastoralnog djelovanja svećenika. |
Duhovsko posredovanje svećeništva koje se koncentrira u polaganju ruku i posebno u zazivu Duha nad kandidatima u njihovu životu postaje stožerna paradigma otajstva združenosti s Kristom. Po njoj i u njoj nastupa sakramentalna preobrazba. Zaređeni bivaju pridruženi prije svega Kristovom proročkom, kraljevskom i svećeničkom dostojanstvu. A time i u tijelu Crkve zadobivaju novi status po svojem pastirskom, liturgijskom i navjestiteljskom poslanju.
Simboli svećeništva
Svećeništvo viđeno iz obreda svećeničkoga ređenja zorno zrcali ne samo crkveno ustrojstvo, apostolski kontinuitet ili pak duhovnost svećenika nego uprizoruje simbole koji će uvijek nanovo prezbitera unositi u dar koji je primio. Iz geste i riječi duhovska preobrazba ne prestaje kazivati novo stanje ređenika. U tom pogledu ništa manju važnost ne zauzimaju tzv. »eksplikativni obredi«. Za razliku od šutljive pozornosti polaganja ruku i zazivne naracije molitve, ti obredi vrve kretnjama i odnosima. Iako se njihova uloga vidi u funkciji »nadopunjenja«, ti su obredi upravo »eksplikacija«, izričaj sakramentalne preobrazbe. Ona se u tim obrednim činima prelama u simboličkim gestama odijevanja, mazanja dlanova uljem krizme, predajom euharistijskih darova i cjelovom mira. Artikulacija one središnje geste i riječi kroz te čine »uzdizanja« i »poslanja«, međutim, nema ornamentalnu ulogu pukog izvanjštenja. Svaki pojedini čin smjera objaviti događaj duhovske preobrazbe i time inicirati kandidata i zajednicu u novo stanje njihova bivanja.
Među prvim »identitetskim« simbolima svećeničkoga dostojanstva, ruho je ono koje ponazočuje status primljen i prihvaćen svetim redom. Svećeničko ruho tu pripadnost ne pokazuje samo drugima, nego i njome kazuje svijesti i tijelu ređenika da forma svećeništva valja zaogrnuti sav njegov identitet. Ako je u prostraciji bio izložen, i ruhom će svećenik svagda izlagati Onoga koji je čovjeka »ogoljenog grijehom« obukao u milosno ruho spasenja.
Pomazanje dlanova svećenika uljem krizme eksplikacija je epikleze izvršene molitvom. Nije odveć pretjerano reći da je taj čin »oduhovljenje ruku«, jer je u obrednosti mazanja i zazivnoj pjesmi Duha na djelu »prst desne Očeve«. Tim izvornim organima odnosa i djelovanja biva povjereno posvećivanje, »osjećanje Duha dok daruje život« (P. Sequeri). Zbog toga je taj čin pružanja, doticaja i znaka mirisne krizme pomazanja zazivajuće »izlaganje« daru Duha da bi potom u svim sakramentalnim činima svećeničke ruke tkale epikletske simbole. I pomazanje ruku je, dakle, očitovanje sveza pripadanja. Ne samo jer su ruke antropološka jezgra djelovanja u kojoj prebiva prvi i trajni kontakt sa svijetom i smislom, nego jer Duhom prožete stječu cjelinu svećenikova bivanja i djelovanja.
I naposljetku predaja darova (traditio instrumentorum) - plitice s kruhom i kaleža s vinom - na najizrazitiji način ogleda svećenikov euharistijski identitet. Nekoć je u njima Crkva prepoznavala sržni čin ređenja. Današnji obred podcrtava uzajamnost svećenika i euharistije. Pritom, opomena - budi svjestan onoga što činiš - jasno naznačuje euharistijski kriterij svećenikova liturgijskog i životnog djelovanja.
Konačno, cjelov mira još jednom potvrđuje svezu ljubavi svećenika i biskupa i u biskupovom liku svezu ljubavi Crkve (vinculum caritatis). Tim se vezom svih sveza pečati slika uzajamnost svećenika i Crkve pokazujući da svećeništvo svagda živi od spona utkanih u agapsku egzistenciju zajednice vjere. Vidljivost ljubavi u cjelovu mira transparira vidljivost Krista koji ljubi Crkvu.
Euharistijsko okrilje svećeništva
Da svećenik i euharistija stoje u neraskidivoj svezi, potvrđuje euharistijsko okrilje svećeničkoga ređenja. Obred svećeničkoga ređenja utkan je u euharistijsko slavlje kojemu se prvi put pridružuju novi prezbiteri - biskupovi suradnici, zajedničari istoga prezbiterija mjesne Crkve. Ta intimna sveza između svećeništva i euharistije ovdje pokazuje koliko je prezbiterat sadržan, obuhvaćen i koliko se ostvaruje crkvenom formom vjere čija se euharistijska narav neprestano nalaže kao stil, forma i srž svećeničkoga življenja. Svećenik, naime, prima samoga sebe po slavlju vjere. Osim toga, njegova je euharistijska izručenost svagda upisana u sveze zajedništva s biskupom i prezbiterijem. Euharistiji dakle svećenički identitet duhovno gravitira, budući da je euharistija događaj u kojem se on realizira. S pravom se može reći da se u svjetlu euharistijskih odnosa, tj. liturgijskih čina ponajbolje ogleda »bit svećenika«. Upravo euharistijska kvalifikacija prezbiterata nalaže da se i na teološkoj, a još više na pastoralno-egzistencijalnoj razini razmotri euharistija kao prvi čin i riječ koja se nalazi u temelju svega pastoralnog djelovanja svećenika. Naime, duhovni smisao svećeništva sa svim svojim sastavnicama upravo u euharistiji pronalazi sveprožimljuću nit smisla. Ne radi se zacijelo o svođenju euharistije na niz »značenja« niti na načelni govor o »zadacima« koji se stavljaju pred svećenika, nego o svojevrsnom mistagoškom pronicanju svećeničke službe polazeći od unutrašnje osi kršćanske vjere, tj. od zakona moljenja (lex orandi). Upravo kao što je bilo potrebno razmotriti lik svećenika iz svećeničkoga ređenja, tako će biti nužno razmotriti, barem u glavnim odrednicama, prezbitersku službu u svjetlu euharistijskih odnosa.
