Neprihvatljiva i zastrašujuća je izjava ekonomskog analitičara koji je na savjetovanju ekonomista pod pokroviteljstvom Splitske banke rekao: »Nitko od nas mladih ne namjerava živjeti od mirovine.«

Hrvatska je dohodovno siromašna a demografski stara, pa se susreće se sve većim problemima povećanih izdataka za socijalnu sigurnost. Štednjom na štetu mirovinskih i zdravstvenih izdataka samo se privremeno na teret starih i bolesnih ublažavaju grijesi ostalih sustava, prije svega gospodarstva i investiranja. Ekonomski analitičar koji je predlagao ukidanje prava glasa za sve starije od 70 godina nedavno je na savjetovanju ekonomista pod pokroviteljstvom Splitske banke rekao: »Nitko od nas mladih ne namjerava živjeti od mirovine.« Možda on ne namjerava živjeti od mirovine jer je već početkom radnog vijeka osigurao svoju budućnost takvim i sličnim »genijalnim« idejama ili ima već bogato nasljedstvo roditelja pa se ne boji starosti i ne treba mirovinu. No, iza takve poruke krije se želja za ukidanjem mirovinskog sustava kao takvog. Ako tako nastavi, ne bi bilo začuđujuće da predloži i ostvarivanje morbidne ideje iz jednog davno prikazivanog futurističkog filma »Zeleno sunce« u kojem je društvo rješavalo probleme ostarjelih, prividnim slanjem na drugi planet a zapravo slanjem u tvornicu u kojoj se od ostarjelih pravila hrana u obliku kolačića. Nažalost, citiranu izjavu nitko iz redova politike, predsjedničkih kandidata, brojnih udruga pa niti sindikata nije zapazio niti reagirao prosvjedom, iako je bila objavljena u dnevnom tisku. Očito je da nikoga ne zanima budućnost mladih ljudi koji osobnim radom zarađuju za svoj i život svojih obitelji.

Vezano uz to valja pojasniti što obuhvaća pojam »socijalna sigurnost« a što »socijalno osiguranje«, kao i činjenicu da je solidarnost bitno dostignuće naprednih humanih društava a ne samo katoličkoga socijalnog nauka. Pojedinac sam pretežno i svjesno određuje svoju budućnost i način svoga života u okviru objektivnih mogućnosti svojega gospodarskog u društvenog okruženja i ovisno o vlastitim sposobnostima. Tako i država, odnosno društvo u cjelini određuje i svoju budućnost. No, budućnost prosječnog pojedinca ovisna je i o stanju u državi. Zato odgovornost za izbor ispravnog puta u budućnost ostaje na onima koji odlučuju, a to je vladajuća politika i država. Od odgovornosti za našu zajedničku budućnost, nitko se ne može izuzeti.

Pri rješavanju problema socijalne sigurnosti pojavljuje se uobičajeni sukob između humanog i gospodarskog pristupa. Humani pristup zahtijeva veća i šira prava, dok gospodarske mogućnosti to ograničavaju. Zato svi traže određenu ravnotežu između ta dva pristupa. Prije svega treba definirati pojam »socijalne sigurnosti« kao širi i sveobuhvatniji (sigurnost rada, pravedna plaća, naknada za nezaposlenost, rodiljne naknade, socijalne pomoći, mirovinsko i zdravstveno osiguranje, doplaci za djecu i sl.) za razliku od pojma »socijalnog osiguranja« (mirovinsko i zdravstveno). Prema tome, može se kod definiranja pojma »socijalne sigurnosti« utvrditi »uža« i »šira« definicija te socijalne sigurnosti. Kao kriterij razlikovanja mogu se primijeniti načini financiranja, odnosno prikupljanja novčanih sredstava za pojedina davanja, ali i drugi kriteriji, npr. državljanstvo, prebivalište ili boravište, dob i drugo. Tako se u pravilu sredstva za »socijalnu sigurnost« prikupljaju putem poreza pa se financiraju iz državnog proračuna ili proračuna lokalnih jedinica. Zato se prava na socijalnu sigurnosti stječu u pravilu prema prebivalištu i uz uvjet minimalnog određenog vremenskog trajanja prebivališta. Sredstava za socijalnu sigurnost u užem smislu, tj. za socijalno osiguranje, a to je prije svega mirovinsko i zdravstveno, prikupljaju se doprinosima. Prava iz socijalnog osiguranja (mirovinskog i zdravstvenog) stječu se u pravilu tek nakon određenog vremenskog plaćanja doprinosa i ostvarenja određenoga minimalnog staža osiguranja. Iznimke postoje samo za slučajeve nesreće na poslu kad se prava mogu ostvarivati neovisno o dužini plaćanja doprinosa, tj. neovisno o prethodno ostvarenom stažu osiguranja. Stupanj solidarnosti kod socijalne sigurnosti je veći i širi, jer plaćaju svi porezni obveznici a prava koriste svi kojima je potrebno, a za socijalno osiguranje ograničen je samo na one koji su plaćali doprinose i eventualno na članove njihovih obitelji. Mnoge države Europe, pa i Hrvatska, nastoje kombinacijom oba sustava omogućiti svakom pojedincu koji je uplaćivao određene doprinose ostvarivanje prava, ali i zajamčiti određenu sigurnost i onima koji nisu neposredno sudjelovali u stvaranju sredstava za određena davanja.

U Australiji sustav socijalne sigurnosti financira se isključivo iz poreza, uz izuzetak zdravstvene zaštite. To je najveći stupanj solidarnosti koji omogućuje da npr. pravo na starosnu mirovinu ostvari uz uvjete prebivališta i određene starosne dobi i onaj pojedinac koji nikada nije plaćao porez niti je sudjelovao u stvaranju sredstava za mirovine. S druge strane, osoba koja je dugo godina plaćala visoki porez i sudjelovala u stvaranju sredstava za mirovine ne ostvaruje pravo na mirovinu ako joj prihodi prelaze određenu vrijednost. Hrvatska je daleko od takvog standarda. Potpuno suprotan sustav socijalne sigurnosti je u Čileu, koji je uveden 1980. godine za vrijeme Pinochetove diktature a primjenjuje se na mirovinsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje i temelji se na osobnoj štednji svakog pojedinca, pa je međusobna solidarnost svedena na najmanju moguću mjeru. Država jamči samo za minimalna davanja, što znači da je socijalna sigurnost najsiromašnijeg dijela pučanstva pod znakom pitanja, a zapravo nikakva.

Iz ta dva ekstremna primjera može se zaključiti da neke razvijene države mogu podnijeti i financirati široku primjenu načela solidarnosti i imati humaniji pristup potrebama pojedinca, izvan sustava obveznoga zakonskog mirovinskog osiguranja, dok nerazvijene i siromašne države nastoje smanjiti stupanj solidarnosti na štetu pojedinca, opravdavajući to jačanjem individualizma koji odbija međusobnu solidarnost, a pogotovo onu među generacijama. Hrvatska ne smije pod diktatom teoretičara ekstremnoga liberalnog kapitala dopustiti ukidanje obveznoga zakonskog mirovinskog osiguranja za sve.