Kod odluke o izboru predsjednika države važan je kompletni dojam koji kandidat ostavlja kao čovjek sa svim svojim dobrim i lošim stranama te što može dati nadu da će svima biti bolje.

Punoljetni građani glede predstojećih predsjedničkih izbora stoje pred brojnim izazovima kako prepoznati pravoga i donijeti odluku kome dati svoj glas. Ako bi se rukovodili samo prema dosadašnjim političkim aktivnostima predsjedničkih kandidata i zaslugama za opće dobro, bili bi nepravedni prema pojedinim kandidatima koji ne dolaze iz političkih struktura. Isto važi i za dojam koji ostavljaju kao javne osobe. Ako se tome pridoda sve češća pojava međusobnih iznošenja osobnih negativnosti o suparnicima, zavođenje birača može biti još jače. Posebno je teško donijeti objektivnu odluku građanima koji nisu posebno politički orijentirani pa ne prate i ne pamte pojedinosti vezane uz političke ili druge javne aktivnosti pojedinih kandidata, zbog čega svoje odluke najčešće donose prema vlastitim subjektivnim dojmovima o pojedinim predsjedničkim kandidatima. Kasnije žale zbog svojih zabluda, a posebice ako su se vodili nečijom fizičkom ljepotom ili izbijeljenim zubima ili se dali zavesti rječitošću. Kod izbora valja imati na umu da izbor predsjednika države nije izbor mistera ili mis ljepote. Dakle, kod odluke o izboru predsjednika države ne smije biti važan samo izgled pojedinog kandidata, nego kompletan dojam koji ostavlja kao čovjek sa svim svojim dobrim i lošim stranama i s kojima u ukupnom svojem djelovanju može dati nadu da će svima biti bolje.

Nažalost, aktualna izborna kampanja postaje istodobno pozitivna i negativna, što znači da se građanima istodobno nudi od strane pojedinog istog kandidata odluka o tome »za koga treba glasati« (misli na sebe) ili »za koga ne treba glasati« (misli na najopasnijeg konkurenta). Kako prema narodnoj poslovici »u svakom zlu ima i dobra«, tako i u ovoj predizbornoj kampanji većina kandidata često sami sebe razotkriva svojim postupcima ili izjavama. Tako, i u slučaju kada se izravno ne iznosi neko političko stajalište, ipak se na neki neizravan način označava vlastita stvarna osobnost i svjetonazor. Zato prije svega valja poći od načina kandidiranja, pa i prema tom mjerilu razvrstati kandidate. Prema kriteriju kandidiranja postoje tri skupine kandidata.

Prva skupina su kandidati koje su predložile njihove političke stranke, koje im i pomažu u kampanji. Oni imaju javno povjerenje svojih stranaka i većine njihova članstva.

Druga skupina su kandidati koji su se kao ugledni članovi svojih političkih stranaka, ali protivno željama svojih političkih stranaka, kandidirali za predsjednika države. Njihove političke stranke smatraju takve paralelne kandidature zaplotnjaštvom ili ih nazivaju disidentima i izdajnicima te isključuju iz svojih redova. S gledišta njihovih političkih stranaka, takva paralelna kandidiranja, uz već određenog kandidata pojedine političke stranke, moralno su upitna i politički štetna za tu stranku. Politička šteta je u činjenici da glasačko tijelo takve političke stranke postaje zbunjeno i može podijeliti glasove i tako umanjiti izglede izbornog uspjeha predloženog kandidata. Nemoralnost takvog paralelnog kandidiranja politička stranka vidi i u činjenici da je kakav naknadni protukandidat, iz vlastitih redova dotične stranke, ostvario svoj politički ugled ili karijeru baš zahvaljujući svojoj stranci, a sada zabija »nož u leđa« glavnom kandidatu vlastite stranke i »podmeće noge« toj stranci. Osim toga, takvo ponašanje, odnosno kandidiranje protivno stajalištu vlastite stranke, iako nije protuzakonito, ipak ima dozu nepoštenja prema vlastitoj stranci a nosi u sebi i klicu budućeg raskola u stranci.

Treća skupina su nezavisni kandidati, koji o svojem trošku, neovisno od stranačkih programa financiraju svoju izbornu kampanju i nude svoje svjetonazore i gospodarsko-politička gledišta.

Prosuđujući sve navedene okolnosti, postavlja se pitanje kojem kandidatu od te tri skupine, a prema kriteriju načina kandidiranja, dati ili uskratiti svoj glas. Aktivni članovi političke stranke koja uz svojeg kandidata ima u konkurenciji i paralelnog protukandidata, protivno želji stranke, rukovođeni interesima te stranke, vjerojatno će dati svoj glas kandidatu svoje stranke, dakle uskratiti glas paralelnom kandidatu. Građani koji kao simpatizeri glasuju za tu stranku jer podržavaju njezin politički i gospodarski program vjerojatno će također dati svoj glas kandidatu kojega podržava stranka. Za ostale građane, politički neopredijeljene, može se pretpostaviti da će svoje glasove podijeliti i davati drugim nezavisnim i nestranačkim predsjedničkim kandidatima ili kandidatima pojedinih političkih stranaka, a najmanje će ih davati paralelnim kandidatima, tj. stranačkim disidentima.

U odluci za koga glasati, mogu pomoći i brojne bespotrebne izjave kandidata kojima se dodvoravaju pojedinim socijalnim skupinama unutar hrvatskoga biračkog tijela. To su, primjerice, poruke umirovljenicima i braniteljima da neće dopustiti smanjivanje njihovih prava, iako to nije u okviru njihovih ovlaštenja kao budućih predsjednika države. Glede stava o besplatnom školovanju, neki kandidati nisu dovoljno jasni zbog previše sklonosti načelu »sve se mora platiti«, čime održavaju strah mlađih generacija, ali i njihovih roditelja od gubitka jednakih mogućnosti glede naobrazbe. Nadalje, i ostale izjave pojedinih kandidata o nekim problemima društva i morala, kao npr. da je bolje ako je političar snalažljiv i s dobrim vezama nego da je pošten, razotkrivaju njihov svjetonazor pozitivnom ili negativnom smislu.

Zato oprezni i odgovorni građani kod donošenja odluke o tome kojem će kandidatu dati svoj glas moraju uzeti u obzir i prosuđivati sve navedene okolnosti, možda nekome naizgled sporedne, jer će tako lakše razlikovati demagogiju od istinske brige za čovjeka, poštenje od nepoštenja, pravednost od nepravde i prepoznavati neodgovorna lažna obećanja. Uvijek valja imati na umu da, iako predsjednik države ne može o svemu odlučivati jer nema tako široka ovlaštenja, ipak je bitan čimbenik u izboru našega puta u bolju budućnost.