- Ali, tata, mi hoćemo baš ljubimca... - zacvili Jura, a nastavi šestašica Marta: - Da! Znamo mi da bi ti sada nas najradije nagovorio da kupimo onaj pršut, ali baka nam je za Božić dala novce baš za kućnoga ljubimca!
- Pa hajde onda, izaberite ga već jednom! - sit svega popuštam.
- A kako, kad si nam ih već sve zabranio!? - glasnogovornički se oglasi srednjoškolka Dora davši uvod u opću bujicu u kojoj je svatko imao poneki »kamen« da ga hitne na mene. - Rekao si da ne možemo uzeti ribice jer traže previše brige, papigu jer »kriješti jače od susjede«, kornjača ti je »prezatvorena« i nedruštvena, a plašiš se da bi mogao stati na nju i otkliznuti... Za ponija si rekao da bi te mogao kopitnuti, za majmuna kako ga »već doma imamo«, za hrčka da ti je slabo od njegova stalnog trčanja ukrug, za guštera da ga se mama plaši... I što nam je onda ostalo!? Samo pas...
- Hm... jednog smo već imali... - počeh opet mudrovati. - Treba ga puno dresirati, a opet nikad se ne zna, može te i ugristi...
- Onda najbolje... izaberimo sovu! - protestno će Marta. - Izgleda mudro i ništ' ne radi, po cijeli dan samo spava! Valjda ti je ona dosta mirna?
- Ali... po noći »pravi belaja«! Lovi miševe i vrlo je aktivna i opasna! - pravi sam »sovolog«.
- Jooooj... - dojadilo Dori pa ona preuzela ulogu šefice u pregovorima i obrađivanju mlađih od sebe, upravo u trenutku kad su u sobu ulazili moji punac i punica. - Znači, ostali su nam samo onaj prugasti mačak i bijeli zec. Odaberimo jednoga od njih i gotovo!
- Ha, dobro, nek' vam bude... - prividno se pomirih, ali dakako da sam imao još ponešto dodati. - Samo pazite, mačku nikad ne možete do kraja vjerovati! On uvijek muti po svome... Istina, bar je samostalan... A taj bijeli zec?... Ništ' koristi od njega! Niti pjeva, niti kuću čuva! Samo je miran i tih, simpatičan... Ali, oba se vole maziti! No, hajde, izaberimo jednoga od njih!
- Što imate birati?! - odjednom se, »iz neba u rebra«, uključi u diskusiju moj punac, a njihov djed. - Što birati kad su oba isti!? Jedan kao drugi, a oba isti kao onaj treći što smo ga dosad imali, a kojemu, kao, tobože, ni jedan ni drugi ne žele biti nimalo slični! A svi isti! I prugasti, i bijeli, i čupasti... Ma, svi su vam oni isti!
- Joj, djede, što to pričaš? Kako isti? I, koji treći? - prenerazi se naša politički nepotkovana srednjoškolka, a dopuni je osnovka Marta: - Zar si izgubio naočale? Mačak i zeko, kako ti oni mogu biti isti?! Pa oni su ko nebo i zemlja različiti! Ma... komu isti oni mogu biti?
- Da - ponovi mali Jura za njom, kao jeka - komu isti...
- Eto! Bravo! - slavodobitno mu upade u riječ nagluhi djedica. - Eto, čujte vi veliki, čak i on, najmanji, moj mali unuk i imenjak Jura zna tu riječ! Točno zna tko su oni, kako se zovu i zašto su isti: komunisti!
Bakica i ženica mi Jelica prasnu u smijeh, a ja postadoh još sigurniji da je pršut puno bolji izbor od kućnih ljubimaca.
