U župi sv. Petra u Dugoj Resi živi oko 3.000 župljana. Prema statistici koja se razdiobom odvojeno vodi, župa sv. Petra u prošloj godini u matice je upisala 36 krštenih i 42 umrlih. Vjenčana su 24 para, dok je krizmano 29 te prvu pričest primilo 27 djece.
| »Gledajući iz drugih kutova, posebno kada putujem van, Hrvatska ima sve blagodati, ali nema gospodara i nema usađenu ljubav prema svojoj zemlji. Jako malo volimo zemlju i čini mi se da je ljudi premalo cijene. Mnogi nam zavide na tome što imamo, ali mi to što nam je Bog dao ne prepoznajemo. Imamo najljepšu zemlju na svijetu i s povratkom onih temeljnih kršćanskih vrijednosti kroz ljubav i rad možemo biti u blagostanju«, kaže orguljaš Bišćan. |
Duga Resa posebno je bila poznata široj javnosti po pamučnoj industriji u čijim je pogonima pije rata radilo do četiri i pol tisuće radnika. Upravo je tekstilna tvornica koja je sagrađena 1884. pogodovala razvoju grada te doseljavanju stanovništva iz okolnih mjesta. Nekoć je taj industrijski gradić, prema popisu stanovništva iz 1991, na 58 četvornih kilometara nastanjivalo oko 12 tisuća stanovnika. Prema geopolitičkoj podjeli grad pripada Karlovačkoj županiji, od čijeg je središta udaljen petnaestak kilometara. O dubokim korijenima naseljavanja svjedoče ostaci iz rimskog doba, a crkva sv. Petra spominje se još u 14. stoljeću, a današnji oblik dobila je 1711.
Župnik Jezerinac djelovao u teškim vremenima
Prema crkvenom ustroju, Duga Resa pripada Zagrebačkoj nadbiskupiji. Zbog pastoralnih zahtjeva odnedavno je podijeljena na dvije župe, novoosnovanu gradsku župu bl. Alojzija Stepinca kojom upravlja Zoran Grgić i župu sv. Petra koja je zadržala svoje sjedište u predgrađu Duge Rese. Župom sv. Petra već treću godinu upravlja Antun Kolić koji ističe da je posebno zahvalan dugogodišnjem župniku Matiji Jezerincu koji mu, iako je narušena zdravlja, pomaže još u pastoralu. On je djelovao u teškim vremenima za Crkvu i svojom marljivošću i gorljivom vjerom znao je odgovoriti svim teškoćama i izazovima. »Mukotrpno je gradio, obnavljao, borio se koliko su mu god mogućnosti dopuštale, a istodobno je gradio i živu zajednicu na čijim plodovima danas nastavljamo svoj pastoralni rad«, kaže župnik Kolić. »Ovdje u župi sv. Petra, od koje je nedavno odijeljena župa bl. Alojzija Stepinca, živi oko 3.000 župljana, dok novoosnovana župa ima oko 7.000 župljana.
Župu nastanjuje katoličko stanovništvo, i to u lijepo izgrađenim obiteljskim kućama, te na području župe nema nijedne stambene zgrade. Uz novoosnovanu župu u Dugoj Resi, župa sv. Petra graniči s Gospićkom biskupijom preko Generalskog Stola, zatim sa župama Zagrebačke nadbiskupije, Novigrad na Dobri, Leskovac i Ladvenjak. Prema statistici, koja se razdiobom vodi odvojeno, župa sv. Petra u prošloj godini u matice je upisala 36 krštenih i 42 umrlih. Vjenčana su 24 para, dok je krizmano 29, a prvu pričest primilo je 27 djece. Na području župe nalazi se više crkava i kapela, a najudaljenija je u Zvečaju gdje se redovito svake nedjelje i blagdana slave mise. Razdaljina od župne crkve do Zvečaja je sedam kilometara, a naselja su raštrkana pa se u pastoralu iziskuje više vremena kako bi se sve obišlo.
Gledajući nastanjenost i teritorijalnu mogućnost, tu su prostranstva uz ljepotu Mrežnice koja se sve više popunjavaju vikendicama. Isto tako, kako ima još mjesta za naseljavanje, pojedini još grade i doseljavaju iz okolnih mjesta. Što se tiče gospodarske situacije i socijalnog stanja na području župe, tu manji dio njih živi od poljoprivrede, odnosno stočarstva. Nadam se da se neće ugasiti selo, jer ovdje ima mjesta za razvoj, Mrežnica je lijepa, a uz bolju organizaciju puno bi se moglo iskoristiti prirodnog potencijala. To je kraj prikladan za turizam, voćarstvo, stočarstvo, poljoprivredu, zapravo mogao bi se zatvoriti cijeli ciklus od proizvodnje do plasmana proizvoda. Zasada većina stanovništva radi u nekim poduzećima, zatim tu su državne službe i uslužne djelatnosti. Ljudi se snalaze na različite načine. Ima siromašnih kojima za Uskrs, Božić te povremeno pomognemo u svojim mogućnostima. Tu je radišan narod i svi imaju ono osnovno. Pred gradom su, a nisu u gradu, dakle prigradsko mjesto.
Ljudi su nezadovoljni jer osjećaju stanovitu nesigurnost u državi, u društvu. Mnogi kažu da su ostali bez posla ili im sin ne radi. Mjesto je nastalo zbog tvornice pamučne industrije koja je zapošljavala više od 4.500 radnika. Danas ih je tridesetak i ne primaju redovito plaću. Mnogi su upravo od te tvornice napravili kuće, a danas bespomoćno gledaju kako to sve propada. Teško je onda nešto ponuditi onima koji su u beznađu, izuzevši vjeru i nadu. Na području župe živi manji broj mladih, ali problem je što su oni raštrkani pa ih je teško okupiti. Počeo sam s katehezom, jer nije bilo vjeronauka u Svetom Petru zato što je sve bilo u središtu grada u prostorijama današnje nove župe. Veći broj mladih živi s drugu stranu Mrežnice pa im je nezgodno dolaziti. Uz katehezu za one koji se pripremaju za sakramente, u župi se redovno slave tri mise nedjeljom i blagdanom, dok su radnim danom dvije mise. U adventu sam uveo zornice koje su bile jako posjećene. Ljudima to nešto znači jer mnogi su dolazili prije posla, počeli bi dan s misom i vole se duhovno pripremiti za Božić. Četvrtkom sam uveo klanjanje.
Ovdje je suradnja sa župnikom jako dobra. Ljudi su spremni, otvoreni i voljni su pomoći. Nisam zato da se kritizira ljude, jer svatko ima svoje probleme i nastoji u svojim mogućnostima pridonijeti. Važno je razumijevanje i međusobna suradnja. U prvom redu kao svećenik moram svjedočiti svojim životom, zapravo mi svećenici trebamo biti solidarni i pokazati vjernicima svojim primjerom razumijevanje jedan prema drugome.
U pastoralu je još mali problem nesnalaženja među pojedinim župljanima, jer kako je do kolovoza 2009. sve to bila jedna župa, narod se još privikava na nove župe. Mnogi odlaze u crkvu koja im je bliže. Za sve nastojimo imati razumijevanja, pogotovo za one koji nisu bili povezani s crkvom. Svakako da je tu starijima lakše ići u onu crkvu koja je bliže, bez obzira na župnu pripadnost. Tu valja uzeti i sve teškoće koje su se događale u prošlom stoljeću, jer htjeli ili ne htjeli, komunizam je svagdje ostavio posljedice. Dovoljno je napomenuti da smo u susjednoj župi podigli spomenik za 650 zapisanih koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu i poraću. God. 1942. tu je ubijen župnik Kulundžić. Mnogi su donedavno govorili da su ga ubili ustaše, a to su bili partizani koji su ga odveli u noći i nađen je mrtav uz Mrežnicu«, kaže župnik Kolić.
S narodom gladovao, s njim se radovao
Umirovljeni dugoreški župnik Matija Jezerinac ostavio je dubok trag u župi sv. Petra. Prije Duge Rese bio je na službi u Ribniku. »Razbili su mi prozore za Božić u Ribniku već prvih godina kad sam tamo došao, i to sam prijavio nadbiskupu Šeperu koji mi je napisao - ne bojte se, to je znak njihove slabosti«, kaže umirovljeni župnik Jezerinac koji je više puta bio fizički izložen teškoćama. »Dao sam napraviti prozore i nastavio dalje raditi. U Dugu Resu došao sam 1964. i borio sam se s komunistima, jer nisam dopustio da mi oni bilo što određuju. Tu sam četrdeset godina bio i radio koliko sam mogao u onim teškim uvjetima. Kad sam došao, na gornjem katu župnog dvora bili su stanari. Nisam imao ni prave prozore. Tu je radničko naselje i sigurno da su komunisti bili dosta jaki jer su uvijek pokušavali djelovati na takav način da što više pridobiju ljudi. Malo je tu domaćeg stanovništva, jer pretežno su se doselili sa strane. Do 1883. Duga Resa imala je 13 kućnih brojeva, a onda se to naseljavalo oko tvornice pamučne industrije. Tu sam djelovao s čvrstim ciljem i pouzdanjem u Boga i uvijek sam išao probati, pa ako ide, ide. Nikad nisam odustajao. U svim teškoćama na koje sam nailazio održala me moja vjera, moj narod koji me voli i cijeni. Mnogi i danas dođu redovito do mene, nazovu me, razgovaraju o teškoćama. I danas pomažem u župi koliko mogu, pa tako imam u tjednu i nedjeljom misu. S ovim sam narodom trpio, s njim gladovao, s njim se radovao. Kod mene je rezolutna narav. Kad sam došao tražiti stan da ga isprazne, rekao sam: Gospodine, nisam došao tražiti vašu milost, nego svoje građansko pravo. Cijela gradska uprava se stresla, i to se dugo prepričavalo. Malo-pomalo išlo se naprijed s veseljem. Kad je čovjek s Bogom, onda sve lako prebrodi. Partija je branila ići u crkvu, a nakraju su ipak svi trebali svećenika. Narod je znao reći: Vi krenite, a mi ćemo za vama. Bog je bio ispred mene, a narod uz me«, kaže umirovljeni župnik Jezerinac.
Mihael Brezović je sakristan koji većinu svoga vremena provodi u crkvi. »Moj otac je primio službu sakristana 1940. i bio je na toj službi sve do 1974. dok nije umro. Onda smo sestra i ja to preuzeli. Radio sam u Rijeci i koristio sam svako vrijeme kako bih mogao pomoći svojoj župi i svojoj crkvi. Bilo je malo problema u vrijeme komunizma. Jedne godine na Badnjak su nam odrezali štrik na zvoniku, zatim su bacali suzavac u crkvu na polnoćku. No, to su sitne provokacije koje su prošle. Otkad sam umirovljen, više vremena posvećujem crkvi. Stariji tu imaju mirovine, a mlađi nemaju baš posla. Veći dio njih radi u Zagrebu, dok dio njih radi kod privatnika. Odnedavno je tu Karlovačko veleučilište pa mnogi mladi idu na studij, što je olakšalo mladima da budu bliže svoga mjesta. Malo je tu poljoprivrednika, jedino oni koji imaju više stoke pa obrađuju svu zemlju okolo. U ljetnim mjesecima puno ih dolazi tu u kamp na Mrežnici pa su onda restorani jako posjećeni. Posebice, u Zvečaju su dva restorana koji su ljeti jako posjećeni. Tamo je puno vikendica pa je jako frekventno u ljetno doba.
Dođu mnogi i zimi u vikendice jer tu je prava idila. Kako je blizu Zagreb, pojedinci dolaze redovito svaki vikend. Kao i u drugim okolnim mjestima, Komunistička partija je ostavila ružne tragove, pokušavala je sve raditi kako bi uništila Crkvu. Tako su bivšeg župnika Margetića neprestance vrebali da bi ga likvidirali ili pretukli. Čak je otišao nekoliko mjeseci u Vivodinu. Stalno su ga proganjali, pa su mu tako 1945. stavili đački dom na kat župne kuće, a kasnije doveli stanare. On je imao najviše problema s komunistima. Često, kad bi išao na proštenje, uvijek se vraćao drugim putem jer bi mu javile majke tih komunista gdje ga čekaju. Nisu ga uspjeli zastrašiti, kao ni župnika Jezerinca. U samom mjestu, pored autohtonog stanovništva, kad je počelo s kreditima sedamdesetih godina, ljudi su iz okolnih mjesta doseljavali i gradili kuće. Radila je pamučna industrija i doseljavali su se i tzv. Vlasi koji su imali prednost svuda. Dobivali su stanove i bili su većinom u ondašnjoj miliciji. Danas je puno drukčije, sloboda je, pa tko osjeća potrebu, javno ispovijeda svoju vjeru, ide u crkvu«, kaže sakristan Brezović.
Nosio mort na glavi za obnovu crkve
U filijali Zvečaj sakristanka je Katica Fudurić. Živi 35 godina u Zvečaju koji ima oko 150 kuća. »Već 26 godina sam zvonarka i sakristanka. Tu imam praktički jedan radni staž. Radila sam u Karlovcu i otišla sam u prijevremenu mirovinu. Sada radim u crkvi kao mladi umirovljenik. Od mirovne je teško živjeti, ali pokrijemo se koliko ima i s tim živimo. Tu je nekoć bila snažna industrija, zatim kad se k tome pridodalo malo poljoprivrede, moglo se solidno živjeti. U samom Zvečaju jako se dobro ide u crkvu, dolaze djeca, mladi. Kad gledam budućnost, nadam se da je ona jako dobra za ovo mjesto. Što se tiče uređenja crkve, pretežno radim sama za svoje srce i za svoju dušu.«
Rudolf Stojković iz Zvečaja ističe da je njihovo podrijetlo iz Boke kotorske. »Umro mi je sin i žena, i to smatram Božjim darom, jer Bog sve vodi. Ja sam iz Mrežničkog Venca gdje imamo kapelu Srca Isusova. Tu je u blizini crkva sv. Benedikta koju su nam srušili partizani. Nosio sam mort na glavi za njezinu obnovu. Radio sam u tvornici 42 godine. Nastojao sam živjeti pošteno po svojoj savjesti i pazio sam uvijek da budem korektan prema svima, jer svi smo Božja djeca. Ovdje je narod pobožan, štoviše, ima molitve još i u obiteljima. Redovito svaki dan molim litanije sv. Josipu. U ovoj prirodnoj ljepoti i vjera je još jaka. Tu se uključuju i oni koji se naseljavaju, jer na Mrežnici ima oko 200 vikendica.«
Nemaju dovoljno ljubavi za svoju zemlju
Orguljaš Marijan Bišćan zaposlen je u tvrtki »Ina Crosco« koja ima svoje radove u Omanu. Tamo je već deset godina, a nakon 35 radnih dana u Omanu, mjesec dana provede u Dugoj Resi. U župi sv. Petra svira više od 35 godina. »Iako teritorijalno pripadam novoj župi, tu orguljam jer župa sv. Petra još nema orguljaša. Kad dođe netko od pjevača, onda sam tu te one koji dolaze u crkvu nastojim uključiti kroz pučko pjevanje. Tu narod voli pjevati. Živim tu sa suprugom i dvoje djece koji su se oženili i žive sa svojom obitelji. Kad god sam doma i imam slobodne dane, dođem u crkvu i sviram. Zapravo, čekamo da stasa netko od mlađih te da preuzme ulogu orguljaša. Duga Resa je jako lijepa i to je mjesto po mjeri svakom čovjeku za život, jer tu se može lijepo živjeti. Blizu je Karlovac, zatim tu je u blizini autocesta, a prirodna ljepota otvara brojne mogućnosti od razvoja turizma, poljoprivrede, stočarstva. Upravo u tom perifernom mjestu omogućava se zdraviji način života. Nekako sam uvijek bio navezan na Dugu Resu, jer to je prekrasan kraj s ljepotama kakvim se malo mjesta može mjeriti. Budućnost Duge Rese je dobra, ali trebala bi postojati malo bolja organizacija i sve će krenuti naprijed. Industrija se raspala, no postupnim otvaranjem manjih obrta zaposlenost se polako vraća. Treba malo više poticaja ljudima za nove aktivnosti. Kako je opća depresija u društvu, tako je i ovdje, jer ljudi su dezorijentirani. Stoga neprestance treba ponavljati potrebu za vedrinom i radošću. Najvažnije je da čovjek bude radostan i vedar i da ima dar života. Samo materijalni dobitak često je bijeg od sebe; potrebna je radost življenja a ona se može ostvariti u čvrstoj vjeri i pouzdanjem u Boga. Gledajući iz drugih kutova, posebno kada putujem van, Hrvatska ima sve blagodati, ali nema gospodara i nema usađenu ljubav prema svojoj zemlji. Jako malo volimo zemlju i čini mi se da je ljudi premalo cijene. Mnogi nam zavide na tome što imamo, ali mi to što nam je Bog dao ne prepoznajemo. Imamo najljepšu zemlju na svijetu i s povratkom onih temeljnih kršćanskih vrijednosti kroz ljubav i rad možemo biti u blagostanju. Isto tako ne treba zanemariti da su Hrvati u svijetu kao radnici jako cijenjeni. Naprimjer 'Crosco' je dobio ugovor za održavanje bušotina, i to je velika stvar da smo dobili ugovor u zemlji gdje su Amerikanci prisutni, a i druge naftne kompanije. U Omanu djeluje i katolička zajednica, iako je to zemlja s islamskim stanovništvom. Tako postoje indijska i filipinska katolička zajednica, koje su jako aktivne. Tamo je crkva Svetoga Duha u koju redovito nedjeljom odlazim na misu.«
Kristijan Jukić je ministrant. Pohađa osmi razred, a ministrira od prvoga razreda. »U ovoj smo župi četiri ministranta. Rasporedimo se prije mise, dogovorimo se što na koga spada i onda poslužujemo. Kako idemo u istu školu, a uz to smo susjedi, onda se družimo izvan crkve i izvan škole. Tu nam je jako lijepo, a imamo puno prostora i vremena za igru i druženje.«
Crkva može napraviti duhovnu obnovu
Pedijatrica dr. Ružica Boljar rođena je u Dugoj Resi i tu živi. Ističe da je hraniteljica mjesta bila tvornica pamučne industrije. »Nažalost, kada je krenulo s pretvorbom, mnogo ih je ostalo bez posla. Trenutno ih je tu manje od stotinjak zaposleno. Kombinirali su mnogi rad s poljoprivredom te se moglo pristojno živjeti, tko je htio raditi. No, i ovdje je problem s natalitetom kao i u drugim hrvatskim krajevima. Radim tu 35 godina, najprije kao obiteljski liječnik zatim kao pedijatar. Godišnje se nekoć rađalo oko 540 djece, a sada između 120 i 130 djece. Stalno je više umrlih, i ta brojka uvelike nadilazi rođene. Mnogi povezuju materijalni čimbenik s rađanjem djece i zasnivanjem braka, jer čudne su vrijednosti u društvu. Mladi se danas ne žene bez materijalnog sređivanja, za razliku od toga kad smo mi prije zasnovali obitelj pa stjecali materijalno. Danas je to pogrešno. Suprug i ja imamo dva sina, hvala Bogu, oba su oženjena. Unatoč službama koje smo obavljali, oduvijek smo bili vezani uz Crkvu i tako smo svoju djecu odgajali. Prije je bio župnik Jezerinac koji nas je okupljao, a sada smo dobili mlađeg župnika Kolića koji je privukao mlade. U moje je vrijeme bilo teško, ali ostali smo dosljedni. Crkva danas jedina može napraviti duhovnu obnovu, i to je jedino u što vjerujem. Uz duhovne vrijednosti i obnovu, prvo se mora vratiti vrednovanje rada, jer mladi ne poštuju rad. Pomalo je apsurdno da stariji rade, a mladi odlaze u mirovinu. Tek se radom stječe nešto i time se čovjek može ponositi. Danas se sve stječe na krivi način. Treba vratiti vrijednosti na pravo mjesto i svima će biti bolje.
Kad gledam kao liječnik, nema neimaštine i one neishranjene djece kao što je to nekoć bilo. Naprotiv, više je danas pretilih.«
Prometna povezanost zaustavlja iseljavanje
Željko Laskač radi u Zagrebu a živi u Dugoj Resi. »Slaba je situacija u Dugoj Resi jer je pretvorbom sve uništeno. Puno nas je išlo u vojsku i policiju početkom devedesetih godina i tamo su se mnogi zadržali. Tako danas mnogi rade u Zagrebu a žive u Dugoj Resi. I ja putujem svaki dan do Zagreba, to nije lako. Iz Karlovca su dobre prometne veze, pa se putuje autobusima i privatnim prijevozima. Budućnost je tu dobra, doći će to na svoje uz malo rada i bolju organiziranost. Vide se već pomaci u turizmu. Ako se sačuva ta prirodna ljepota i dobro se oplemeni, sve će krenuti. Raduje što mladi tu ostaju, posebno mlade obitelji.
Što se tiče Crkve, mnogi mladi bi mogli bolje dolaziti u crkvu. Ja sam i prije bio povezan s Crkvom jer nekoć sam ministrirao. Upravo Crkva nudi one vrijednosti koje su potrebne ovom društvu i čini mi se da bi moglo puno više mladih dolaziti u crkvu i tražiti smjernice za život.«
