Pavlov zagonetan san u kojemu ga neki Makedonac zaklinje: »Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!« poziv je na prijelaz evanđelja na europsko tlo.

Opisujući trijumfalni pohod evanđelja od Jeruzalema do Rima (usp. Dj 1, 8), Luka je posebno naglasio njegov prijelaz na europsko tlo. Želeći reći da je dolazak kršćanskih misionara u »Filipe - grad prvog dijela Makedonije« (16, 12) bio u Božjem planu, Luka donosi Pavlov zagonetan san u kojemu ga neki Makedonac zaklinje: »Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!« (12, 9). Uživljujući se u ulogu Pavlova suradnika, Luka nastavlja u pluralnom obliku: »Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati evanđelje« (16, 10). Grad je dobio svoje neobično ime po Filipu II, ocu Aleksandra Velikog koji ga je utemeljio 356. pr. Kr., spojivši nekoliko naseobina. Otuda i pluralni oblik Filipi. Grad je dobio na važnosti kad ga je 42. pr. Kr. Antonije, poslije pobjede nad Cezarovim ubojicama Kasijem i Brutom, proglasio svojom kolonijom i počeo naseljavati veterane. Car August mu je desetak godina poslije toga dodijelio status grada s posebnim povlasticama (ius Italicum). O tome govori i zahvala nekog Filipljanina božanstvu koje mu je »omogućilo da umre u slavnom gradu utemeljenom od Filipa i Augusta«.

Zajednica u Filipima

Plod Pavlova naviještanja bila je prva kršćanska zajednica na europskom tlu. Kao i obično, Pavao propovijeda u židovskoj sinagogi, ali je evanđelje prva prihvatila jedna »bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire« (Dj 16, 14). Dakle predstavnica onih pogana koji su iskreno tražili pravoga Boga i zato su rado pohađali službu Božju u židovskim sinagogama. Kratko nakon toga, Lidija prima krštenje zajedno sa svom svojom kućom, koja potom postaje okupljalište te male zajednice. Pavao poimence spominje još Evodiju, Sintihu, Klementa (Fil 4, 2 sl.) i Epafrodita (4, 18), što su sve nežidovska imena. Pobuna protiv Pavla ovaj put nije došla od Židova već od pogana, nakon što je oslobodio od zloga duha neku vračaru koja je vračanjem svojim gospodarima donosila dobit. Ostavši tako bez novca, oni su Pavla i njegove suradnike odvukli pred suce pod optužbom da »uznemiruju naš grad«, da su »Židovi koji šire običaje kojih mi Rimljani ne smijemo ni prihvatiti ni držati« (Dj 16, 20 sl.). Dakle, Pavao i suradnici nisu optuženi zbog svoje vjere već zbog nemira koji su navodno prouzročili. Završili su u tamnici iz koje su bili čudesno oslobođeni, a potom su brzo napustili Filipe.

Povod i cilj poslanice

Vjerojatno su te burne okolnosti nastanka zajednice u Filipima bile razlogom što je ta zajednica posebno prirasla Pavlovu srcu. Obraća im se s velikom ljubavlju: »Ljubljeni moji, poslušni kako uvijek bijaste« (2, 12), ne skrivajući da se ponosi njima i da ih smatra svojom slavom: »Braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj« (4, 1). Što je onda bio povod da Pavao piše tu poslanicu i što želi njome postići? On piše dok se nalazi u tamnici u Efezu i čeka svoju presudu (1, 13), a znade i za poteškoće kroz koje prolazi njegova zajednica u Filipima, pa s njome želi podijeliti obostrano iskustvo patnje. Za svoju je tamnicu uvjeren da doprinosi daljnjem širenju evanđelja (1, 14-18), a s obzirom na Filipljane znade da im je »dana milost: 'za Krista', ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti, isti boj bijući koji na meni vidjeste i sada o meni čujete« (1, 29 sl.). A to što su Filipljani na njemu vidjeli bila je njegova tamnica u Filipima kojoj je sretno izmakao. Cilj poslanice jest učvrstiti tu zajednicu u vjeri, a sažet je u Pavlovu pozivu: »Čvrsto stojte u Gospodinu!« (4, 1).

Poziv na radost

Ni poteškoće koje prate život Apostola, kao ni rovarenje judaizanata, koji i od Filipljana traže prihvaćanje Mojsijeva zakona (3, 2-9), ne mogu pomutiti Pavlovu radost zbog te zajednice, za koju se »s radošću moli« zbog njihova »udjela u evanđelju« (1, 4). Tu ljubav ne mogu umanjiti ni neki koji s nečasnim namjerama propovijedaju evanđelje, »misleći da će tako otežati nevolju mojih okova« (1, 17). Pavao ne želi Filipljanima samo posvjedočiti svoju radost, već i njih poziva da se raduju. Prije kratkog osvrta na ugrožavanje evanđelja od strane spomenutih judaizanata, on poziva: »Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodinu!« (3, 1). A nakon što je upozorio Evodiju i Sintihu da izglade neki svoj nesporazum, ponovo zanosno kliče: »Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima!« (4, 4 sl.). Iz toga jasno proizlazi da je radost bitna oznaka kršćanskoga života. Po tome su oni znak u ovom svijetu, »sol zemlje i svjetlo svijeta« (usp. Mt 5, 13-16). Time je Poslanica Filipljanima uvijek aktualna i moderna.