Na području župe Svetoga Petra u Šumi živi oko 1.160 župljana. Za razliku od drugih župa, ta župa ne izumire jer u njoj je više rođenih nego umrlih. Jedino je malo zabrinjavajuće što u župi ima puno neoženjenih i malo je vjenčanja. U prošloj godini u župi je bilo 14 krštenja te 10 umrlih. Isto tako prošle godine bilo je samo jedno vjenčanje. Problem je obitelji, neženja, na području župe ima ih oko 50.
| »Ako čovjek ima zvanje, nije važno koju službu obavlja, jer za sve ima posla. Svjestan sam da mene Bog voli kao i svećenike u samostanu i nikad se ne osjećam poniženim. Tu mi se čini da je više neki ljudski faktor u pitanju. Borimo se tu da jednog dana obnovimo samostan potpuno i da mu vratimo sjaj. Ovo nije naš ambijent koji smo prihvatili. U samostanu je drukčija i duhovnost, jer sam taj ambijent daje drugu dimenziju u onom punom značenju samostanskog života. Zapažam da često ljudi traže duhovnu pomoć pa i telefonski, a ja ih usmjeravam na svećenike. Ja sam uključen u neke molitvene zajednice, a uz sve najviše nastojim svjedočiti svojim redovničkim životom«, kaže pavlin brat Kiš. |
Crkvena podjela smješta mjesto u Porečko-pulsku biskupiju. U raštrkanim naseljima u samom središtu mjesta nalazi se barokna crkva sv. Petra i Pavla koja je izgrađena u 18. stoljeću. Uz nju je stari trošni pavlinski samostan s kamenim zidovima okruženim vrtom i velikim trgom ispred crkve i samostana. U blizini crkve, tj. središta mjesta nalazi se zgrada općine, hrvatske čitaonice, škole, sportske dvorane i dječjeg vrtića te nekoliko desetaka obiteljskih kuća. U okružju netaknute prirode po raštrkanim brežuljcima nalazi se 27 sela i zaselaka.
Sama župa sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi spominje se davne 1102. godine. U njoj se nalaze dvije crkve: bivša župna sv. Roka na groblju i današnja župna sv. Petra i Pavla. Duboke korijene u župi u svom pastoralnom, kulturnom i prosvjetiteljskom radu ostavili su redovnici pavlini sve do ukinuća. Ponovnim povratkom godine 1993. te svojim pastoralnim radom pavlini nastoje vratiti stari sjaj samostanu i odgovoriti današnjim društvenim potrebama.
Hrvatska provincija ima 16 pavlina
Trenutno su u samostanu trojica pavlina, a poglavar zajednice je ujedno i župnik o. Krzysztof Rodak, koji je rodom iz Poljske. U pavlinskom samostanu Svetoga Petra u Šumi već je 14 godina. »Prije toga bio sam petnaest mjeseci u Kamenskom kod Karlovca«, kaže o. Rodak. »Mi smo se vratili u Sveti Petar 7. srpnja 1993, a ja sam tu došao krajem studenoga 1996. Od 2002. imenovan sam poglavarom i vodim zajednicu i župu, a istodobno upravljao sam i župom Tinjan. Uz mene su još dvojica subraće: o. Euzebije Knežević i brat Alojzije Kiš. U prošlosti je ovaj samostan ostavio dubok trag na duhovnom, kulturnom i prosvjetiteljskom području.
Tu je nekoć, prema podacima, bilo do tridesetak redovnika. U Trnavi smo imali svoje učilište i pred turskim razaranjima bila je nužna evakuacija, pa je studij filozofiji bio premješten u Sveti Petar u Šumi. Zato je napravljena velika zgrada. Tu je bila i škola. Nekoć su pavlini išli u školu u Rovinj, zatim su imali svoje apoteke. Nažalost, ništa od toga nije ostalo u samostanu. Dosad još nije dokraja istražen samostan i pavlinsko djelovanje. U proučavanju pavlina najviše je dao akademik Josip Bratulić koji je rođen na ovom području. Otkad sam došao u ovaj samostan, svaki dan otkrivam nešto novo i susrećem se s novim kulturnim i povijesnim blagom. Ne može se zamisliti hrvatski narod i njegova povijest, kultura, bogatstvo, politika, znanost bez pavlina.
U Hrvatskoj provinciji sada je 16 pavlina. Devet njih nalazi se na četiri lokacije u Hrvatskoj, zatim jedan je đakon u Krakovu, dva bogoslova, dvojica su u Rimu i dvojica se nalaze u novicijatu.«
Veći broj neženja bježi od odgovornosti
Uz svoj redovnički život pavlini u Svetom Petru u Šumi vode župu pa su u službi redovitog pastorala. Predstavljajući župu sv. Petra, župnik Rodak ističe da na njezinu području živi oko 1.160 župljana. »Za razliku od drugih župa, ova župa ne izumire jer u njoj je više rođenih nego umrlih. Jedino je malo zabrinjavajuće što u župi ima puno neoženjenih i malo je vjenčanja. U prošloj godini u župi je bilo 14 krštenja te 10 umrlih. Isto tako valja napomenuti da je prošle godine bilo samo jedno vjenčanje. Tu imamo vrhunski opremljene vrtić i školu. Problem je obitelji, neženja, na području župe ima ih oko 50. I onda se postavlja pitanje: Tko će sutra uzdržavati starije i nemoćne? Mnogi od njih žive nekim lagodnim životom i zbog toga se nisu oženili. Njihova su promišljanja: 'Mama će već kuhati, glačati', pa onda mnogi bježe od braka. Djevojku mogu imati, a brak ne žele, jer to je odgovornost. Gledam one starije koji se nisu oženili, čini mi se često hodaju kao izgubljeni. Imamo, nažalost, i manji broj rastavljenih. Što se tiče sakramenata, većina ih pristupa sakramentima, pogotovo kad su velike ispovijedi, onda mnogi dolaze. Uz to ima onih koji se redovito ispovijedaju. Na samu misu dođe dvjestotinjak župljana.
Kad promišljam o redovnicima u pastoralu, znadem reći da su redovnici pastoralni vatrogasci jer nema drugih svećenika. U redovitom pastoralu za prvi petak obiđemo petnaestak bolesnika. K tomu o. Euzebije predaje u školi gdje ima šesnaest sati vjeronauka. U župi se nalazi centar za nerođeni život. Svaki petak imamo klanjanje za život. Važno je formirati osobu da vjernik bude ustrajan, jer kad emocije prorade, dođe ih puno na skupove i susrete i onda nastojimo da nešto ostane. To činimo i kroz vjeronauk koji imamo redovito za one koji se pripremaju za sakramente. Tu su često i brojni duhovni razgovori na koje dolaze pojedinci iz okolnih župa pa i šire. I to nas puno okupira u našem radu. Redovito obavljamo pastoral obitelji.
K tomu je i obnova samostana nužna, a u nju smo uključeni. Riječ je o golemim investicijama. No nadam se, Bog će se pobrinuti, a ja ću raditi ono što trebam raditi kao svećenik. Od kraja kolovoza imenovan sam privremenim upraviteljem župe Kringa. Problem je što je osam župa tu kod nas nepokriveno jer nema dovoljno svećeničkih zvanja. Tako neokatekumensko sjemenište Redemptoris Mater pokriva nedostatke domaćih svećenika.
Kad malo pogledam i usporedim ono sadašnje doba i vrijeme komunizma, ono je bilo jedno vrijeme u kojem su kršćane proganjali. Danas je drugo vrijeme u kojem kršćanin proganja kršćanina. Uzmimo naprimjer da se obitelji sa šestero djece netko izruguje. Nažalost, sada je progonstvo na toj razini. Ismijavaju se oni koji se mole, koji idu u crkvu, pristupaju sakramentima.«
O socijalnoj slici župnik Rodak kaže ta su ondje ljudi jako marljivi i da žive od rada svojih ruke. »Tu je nekoć bilo siromaštvo, sada narod dobro živi. Pojedini među njima uživaju talijanske mirovine, jer neki su bili službenici ili su bili u talijanskoj vojsci. Radno sposobno stanovništvo zaposleno je u poduzećima Puris d.d., Kamen Pazin, privatnim poduzećima različitih djelatnosti, obrtima, a dio i je u državnim službama i turizmu.«
Molitva i pomoć kroz centar za nerođeni život
U samostanu pavlina je o. Euzebije Knežević koji je rodom iz Banjolučke biskupije iz župe sv. Antuna iz Bihaća. »Dok sam bio u Bihaću, nisam osjećao poziv za svećenika. No kad sam došao u Zagreb 1993, kroz župnu katehezu u župi sv. Marka Križevčanina postupno se u meni rađalo zvanje. Najviše mi je to približio Ivica Berdik, zatim išao sam na katehezu k fra Ivanu Miškiću na Svetom Duhu. Uz to upoznao sam o. Marka Glogovića i tako sam se približio pavlinima. Pohađao sam malo sjemenište na Šalati, zatim sam u novicijat stupio 1998, a onda na teologiju. Poslije ređenja došao sam tu u Sveti Petar gdje sam već četiri godine.
Uspoređujući mentalitete gdje sam živio, mogu reći da je pomodarstvo zahvatilo društvo, pa tako i cijelu Crkvu. Kad gledam vjeru u Poljskoj, tamo je bio pojedinačno veći pritisak, a kod nas je bilo više zabrana. Kod njih su blagdani bili drukčiji, slobodniji, dok je kod nas sve vjersko bilo zabranjeno. Danas oni stariji žive ono što su živjeli i prije, svoju osobnu vjeru. I ovdje u Svetom Petru je tradicija dosta jaka i ona je onaj temelj na koji se nadograđuje. Kao kapelan uključen sam u župni pastoral prema svojim mogućnostima. Pored župnog pastorala, dakle misa, podjele sakramenata, predajem vjeronauk u školi. Imam šesnaest sati tjedno. Tu su još kućne obveze koje na mene spadaju. Ovdje je nekako zaživio duhovni život, ljudi dolaze na ispovijedi, razgovore, molitve. Tu u našoj župi djeluje centar za nerođeni život u Hrvatskoj koji je počeo djelovati 12. XII. 2003. Pokrenuo ga je o. Marko Glogović. Kad je on otišao, preuzeo sam tu brigu. U prvom redu tu je molitva i žrtva, zatim financijska pomoć, materijalna, pomažemo kroz hranu, odjeću. Važno je obrisati suze onima koji su ranjeni grijehom pobačaja i otrti njihovu suzu. Mnogi ljudi dolaze sa strane. Iz toga je nastalo 'Treće srce' - to su molitvene zajednice za nerođeni život koje su se razgranale po cijeloj biskupiji. U našoj župi je centar za našu biskupiju, a za Hrvatsku je u Kamenskom, i to vodi o. Glogović. Kad se gleda brojčano, tu nema puno onih koji dolaze, ali mjesečno se obrati po nekoliko osoba koje traže pomoć, obraćaju se. Imamo puno molitvenih zajednica po župama koje su samostalne, ali od vremena do vremena ih obiđemo i podržim ih u njihovoj molitvi za nerođeni život. Zapravo, pavlini nastoje u prvom redu da zaživi duhovnost, koje je sve manje u svijetu.
Tu je snažna pavlinska kultura i osobno sam zainteresiran za njezinu prošlost i pavlinski korijen u Hrvatskoj. Nažalost, susreo sam se s nekima iz zajednice koji ne znaju što su ovdje pavlini učinili i koliko su dubok trag ostavili.«
Vrijedna kulturna i duhovna baština Pavlinski samostan u Svetom Petru u Šumi skriva u sebi veliko kulturno blago, a samo je mjesto kroz povijest iznjedrilo brojne zaslužne osobe. Crkvu sv. Petra u današnjem slogu počeo je graditi o. Šimun Bratulić, rođen u Svetom Petru u Šumi, general pavlinskog reda i zagrebački biskup. Crkva je do g. 1459. bila benediktinska, pavlinska od 1459. do 1783. kada je car Josip II. ukinuo pavline na području svoje države. Nakon ukinuća crkva je postala župna. U njoj se nalazi bogat inventar. U glavnom oltaru nalazi se čudotvorna slika Jasnogorske Gospe. Ta slika jedinstvena je u Hrvatskoj po svojim krvavim suzama iz 1721. Svi su oltari rezbareni u drvetu i djelo su Pavla Riedla. Na glavnom oltaru iz 1755. likovi su apostola, a bočni su oltari posvećeni Ružarici (1759), sv. Križu (1763), Nevinoj dječici (1766), i sv. Pavlu pustinjaku (1777). Oltarne su pale djelo kasnog baroka, bez naglih prijelaza svjetla u tamu, a rad su pavlina Leopolda Keckheisena. Prekrasne orgulje su rad I. J. Eisla iz 1770. i smještene su u Riedlov okvir. Među istaknutim osobama koji su rođeni u župi Sveti Petar u Šumi svoj pečat hrvatskoj duhovnosti, kulturi, nacionalnom identitetu dali su biskup Šimun Bratulić (1550-1613), koji je bio i general pavlinskog reda te borac protiv Turaka i heretika. Pomogao je da u Zagreb dođu isusovci i otvore svoju gimnaziju (1606), a zatim i knjižnicu. Njihova je knjižnica temelj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Svoj doprinos na promicanju teološke misli i kršćanske kulture dao je Josip Turčinović, teolog, sveučilišni profesor, utemeljitelj i direktor Kršćanske sadašnjosti. Veliko zasluge za svoju župu i vjerni puk ima Liberat Sloković, koji je bio supetarski župnik skoro pola stoljeća. Poseban doprinos, kako na području cijele Hrvatske, posebno na području Istre i svoga zavičaja daje akademik Josip Bratulić koji otkida prošlost zaboravu. |
Moli za zvanja braće nesvećenika
U pavlinskom samostanu pored svećenika o. Rodaka i o. Kneževića djeluje i pavlin brat Alojzije Kiš. Ističe da danas nema puno interesa za braću laike u redovničkim zajednicama, iako ima puno služba i za svakoga ima mjesta i svatko se može ostvariti. »Ja sam iz župe Poreč, gdje sam išao u osnovnu školu, a u Buje u srednju školu. Nisam tada promišljao o zvanju. To je jednostavno bio specifičan Božji zahvat. Shvatio sam da me Bog želi za nešto više. Moji nisu bili neki praktični vjernici, ali zvanje je u meni pomalo tinjalo. U određenim godinama pitanja smisla života koja se javljaju u mladima postaju ključna pitanja, i ja sam na njih tražio odgovor. U molitvi i razmišljanju Gospodin me zadovoljio i ispunio i tu sam shvatio da me traži. Stupio sam u kontakt s pavlinima i tako sam došao u samostan. Bio sam prije toga u Kartuziji u Pleterju. Nije lako krenuti, jer trebalo je prije iskušati, vidjeti za što sam. Tražio sam vremena. Hvala Bogu, tu sam, i sretan sam što sam pavlin. Tu je uz samostan i župa koja je jako zahtjevna pa je tempo života malo brži. U samom samostanu imam puno obveza. Kuham u samostanu, glačam, čistim. Zatim vodim brigu o sakristiji. Nas je malo i zato molim Gospodina da nam dadne zvanja, a najviše molim za braću. Takva je situacija da moramo dati sebe u Crkvi koliko god možemo. Ako čovjek ima zvanje, nije važno koju službu obavlja, jer za sve ima posla. Svjestan sam da mene Bog voli kao i svećenike u samostanu i nikad se ne osjećam poniženim. Tu mi se čini da je više neki ljudski faktor u pitanju. Borimo se tu da jednog dana obnovimo samostan potpuno i da mu vratimo sjaj. Ovo nije naš ambijent koji smo prihvatili. U samostanu je drukčija i duhovnost, jer sam taj ambijent daje drugu dimenziju u onom punom značenju samostanskog života. Zapažam da često ljudi traže duhovnu pomoć, pa i telefonski, a ja ih usmjeravam na svećenike. Ja sam uključen u neke molitvene zajednice, a uz sve najviše nastojim svjedočiti svojim redovničkim životom.«
Nagrada dječjem zboru - snimanje CD-a
U župi Svetog Petra u Šumi aktivna su dva pjevačka zbora. Vodi ih Mauricio Zović, koji je po zanimanju strojovođa i radi na Hrvatskim željeznicama. »Oženjen sam i sa suprugom imam troje djece. Ovdje je jako dobra sredina i ljudi su vrlo aktivni. Mala je sredina pa smo svi međusobno povezani, surađujemo, pomažemo jedni drugima, štitimo se međusobno. Što se tiče samoga života i socijalnog stanja, tu ima puno obrtnika, privatnika, a tu je i klaonica Puris gdje je dosta ljudi zaposleno. Nažalost, malo se radi na zemlji. U našem mjestu ima prostora i mogućnosti za razvoj, a infrastruktura je jako dobra. Napravljena je nova škola, zatim tu je novi vrtić, čitaonica, a još nam nedostaju zdravstveni djelatnici koji bi bili tu u našem mjestu.
I u župi su mnogi aktivni, a ja vodim dva crkvena zbora: mješoviti pjevački zbor odraslih i dječji zbor, koji vodim već 10 godina. U nastupu dječjeg zbora dobili smo nagradu s jednog festivala pa smo to iskoristili i smili CD. Dječji zbor okuplja oko 30 članova i žive za tu nedjelju kad pjevamo u crkvi. Kad je nešto drugo, pjevamo kombinirano. Nastojimo da svaki mjesec otpjevamo barem jednu misu. Kad su krštenja, onda pjeva dječji zbor. Djeca žive za probe i vole nastupati. Svi rado dolaze na zbor. U samom mjestu nema puno sadržaja za mlade izvan crkve. Tu je nogometni klub, zatim u susjednom selu je balet, karate. Puno ih je u crkvi, i to je naša budućnost koja nas raduje. Što se tiče velikog zbora, on okuplja između 25 i 30 članova. Okupljamo se redovito na probama, a tu ima pjevača koji pjevaju više od 60 godina u zboru. Pokušavamo uključiti mlađe, ali problem nam je srednja škola. Vježbamo i pjevamo četveroglasno. Zborovi se rado odazovu na poziv drugih župa, a dječji zbor na sve susrete dječjih zborova ili duhovne glazbe koji se održavaju u Istri. Štoviše, bili smo domaćini susreta dječjih župnih zborova središnje Istre. Posebno je zapaženo sudjelovanje našeg dječjeg zbora na festivalu duhovne glazbe 'Iskrice' koji se svake godine u svibnju održava u Vodnjanu i na kojem sudjeluju dječji župni i školski zborovi. Dolazak djece u zbor najviše ovisi o njihovim roditeljima, koji ih u tome podržavaju.«
U župi Svetoga Petra u Šumi aktivna je ministrantska služba. Među ministrantima je Karlo Bratulić koji pohađa šesti razred osnovne škole i ministrira već godinu i pol u svojoj župnoj zajednici. Ministrant Bratulić ističe da na susrete dolazi subotom. »Tu se okupimo uz druženje, malo se poigramo. Samu ministrantsku službu tako rasporedimo da svatko radi ono što mu najbolje ide. I svatko od nas znade za što je zadužen i obavlja svoju dužnost za oltarom.«
