Mons. Petar Rajič, svećenik Trebinjsko-mrkanjske biskupije, kojega je papa Benedikt XVI. nedavno imenovao naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma i apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru te apostolskim delegatom na Arapskom poluotoku, zaređen je u subotu 23. siječnja u mostarskoj katedrali Majke Crkve i Kraljice svijeta za biskupa. Mons. Rajič primio je biskupski red po rukama državnoga tajnika pape Benedikta XVI. kardinala Tarcisija Bertonea, dok su suzareditelji bili domaćin slavlja mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski biskup mons. Ratko Perić te vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.
Biskupsko ređenje sina hrvatskih hercegovačkih iseljenika u Kanadi i dugogodišnjeg službenika u diplomatskim predstavništvima te u Državnome tajništvu Svete Stolice okupilo je mnoge s više strana svijeta. Ređenju su, uz ređenikove roditelje Liberana i Dominiku, članove obitelji i rodbine, nazočili zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, zadarski nadbiskup Ivan Prenđa te većina biskupa iz Hrvatske, kao i svi biskupi iz Bosne i Hercegovine, uključujući i apostolskog nuncija u toj zemlji nadbiskupa Alessandra D'Errica. Zajedno sa glavnim zarediteljem iz Rimske su kurije, među ostalima, stigli prefekt Papinskoga doma nadbiskup James Harvey te glavni tajnik Biskupske sinode, hrvatski nadbiskup Nikola Eterović. Među gostima su bili i brojni nadbiskupi i biskupi iz okolnih zemalja, diplomati (uključujući i diplomatske predstavnike Svete Stolice), predstavnici Srpske pravoslavne Crkve, Islamske zajednice i državnih vlasti na svim razinama.
Premda je rođen u Kanadi, novog se nadbiskupa i apostolskog nuncija s pravom i bez pretjerivanja može smatrati hrvatskim nadbiskupom. O tome svjedoči njegov životopis. Stoga ne čudi što je, unatoč brojim obvezama vezanim uz pripravu za biskupsko ređenje i za odlazak na novu službu, smogao vremena te rado pristao na intervju za Glas Koncila kako bi čitatelji tjednika bolje upoznali njegov životni put i njegova promišljanja o svome hrvatskom podrijetlu i identitetu, kao i o budućoj misiji koja ga očekuje.
Zbog »više kruha, slobode i ljudskih prava«
Rođeni ste i odrasli u Kanadi. Biste li ukratko predstavili obitelj i ozračje iz kojeg dolazite?
| »Zahvaljujući postojanju hrvatskih župa po Kanadi, koje su duhovni i kulturni centri okupljanja našega hrvatskog naroda, mnogi od starijih koji su se doselili, a i mlađi naraštaji koji su se tamo rodili, osjećaju se kao da su u domovini, prema tome kao dio naše Crkve u Hrvata. Kako godine prolaze, bit će veoma važno uzdržavati te župe s dostatnim brojem dobrih i pobožnih svećenika i sestara, koji su spremni otići i raditi među našim iseljenicima, da se ova povezanost s domovinom ne bi izgubila.« »Dosadašnje iskustvo u nuncijaturama i u Državnome tajništvu dalo mi je više prilika vidjeti pozitivni utjecaj Crkve u svijetu. Rad oko širenja evanđelja, imenovanje biskupa, katolički odgoj, karitativne akcije, promocija ekumenskog i međuvjerskoga dijaloga, njegovanje mira i dobrih odnosa između država i naroda, područja su na kojima se Crkva trajno zalaže i vrši neizmjerno pozitivnu ulogu u svijetu.« |
Rodio sam se 12. lipnja 1959. u gradu Torontu, u Kanadi, od roditelja Liberana i Dominike rođ. Mustapić. Oni su se nastanili u Torontu i tamo osnovali obitelj. Prvi sam od troje njihove djece, a nakon mene rodila se sestra Marija i kasnije brat Viktor, koji sada imaju svoje obitelji i djecu.
»Još bolje upoznavati prilike naše Crkve«
U Vašoj biografiji upada u oči i to da ste se za svećeništvo odlučili nakon završenoga fakulteta urbanizma, dakle kao više-manje zreo čovjek s kruhom u rukama...
MONS. RAJIČ: Osnovnu i srednju školu pohađao sam po katoličkim školama Toronta, a kasnije i na Sveučilištu u Torontu, gdje sam studirao urbanizam i diplomirao u proljeće 1982. godine. Imao sam 23 godine kada sam se odlučio za svećenički poziv. Iako sam sa završenim fakultetom mogao zatražiti posao u gradskom, odnosno općinskim urbanističkim uredima, više me je vukla želja za svećeničkim pozivom. Razgovarao sam s našim svećenicima kroz to vrijeme, molio sam se Bogu za rasvjetljenje u odabiru zvanja, i Gospodin mi je odgovorio na svoj način. Kada sam upoznao što Bog traži od mene, bilo je lakše odlučiti se poći za njim i slijediti ga putem svećeništva. Te iste 1982. godine, najesen, prijavio sam se tadašnjem mostarsko-duvanjskom biskupu, pokojnome mons. Pavlu Žaniću, i izrazio želju da postanem kandidat Trebinjsko-mrkanjske biskupije. Biskup me je velikodušno prihvatio i ponudio mi studij u Rimu, ali ja sam tada želio još bolje upoznavati prilike naše Crkve u Hrvata i ujedno usavršiti znanje hrvatskoga jezika, pa sam se odlučio za bogosloviju u Sarajevu, gdje sam završio filozofsko-teološki studij 1987. i bio zaređen na Petrovo te godine po rukama biskupa Žanića.
»Volim reći... da sam hrvatski Kanađanin«
Sve to što ste naveli govori o Vašoj neprekidnoj povezanosti s domovinom, s hrvatskim narodom. Teško je ne zamijetiti određenu dozu ponosa dok o tome govorite. Je li takav stav tipičan za djecu hrvatskih iseljenika u Kanadi Vaše generacije?
MONS. RAJIČ: Iako sam rođen u Kanadi i državljanin te zemlje, volim reći da sam iz hrvatske katoličke obitelji, da sam hrvatski Kanađanin, jer sam preko roditelja primio hrvatsko ime i jezik, a rođenjem postao državljanin Kanade.
Kada sam već osjetio Božji zov, razmišljao sam i molio se Bogu da mi pokaže put kamo ću poći. Mogao sam, naravno, ostati u Torontskoj nadbiskupiji i postati član njihova prezbiterija, ali želja mi je bila biti blizu našega naroda i raditi po mogućnosti u hrvatskoj inozemnoj pastvi, s našim iseljenicima. Potrebe su zaista velike u tim našim zajednicama i došao sam do zaključka da bi najbolje bilo da studiram na područje naše domovinske Crkve radi jezika i upoznavanja prilika, da bih jednoga dana mogao raditi s našim ljudima u inozemstvu. Zato je pala odluka na Trebinjsko-mrkanjsku biskupiju, jer je to biskupija u kojoj su se rodili moji roditelji i gdje se nalazi naša župa Dračevo. S time je povezan i studij na sarajevskoj bogosloviji, jer su u to vrijeme svi naši hercegovački bogoslovi, iz obje naše biskupije, pohađali tu bogosloviju.
Mnogi mladi moje generacije iz naših hrvatskih obitelji u Kanadi odgojeni su u hrvatskom katoličkom duhu i povezani su s našim hrvatskim župama gdje se mise i ostali sakramenti slave na materinskom jeziku. To je slučaj i sa mnom, primio sam svete sakramente u našim župama, pohađao subotnju školu hrvatskoga jezika, bio član grupe mladih i Hrvatskoga studentskoga saveza. Sve to nas je povezivalo u vjeri i hrvatskom identitetu. Zahvaljujući postojanju hrvatskih župa po Kanadi, koje su duhovni i kulturni centri okupljanja našega hrvatskog naroda, mnogi od starijih koji su se doselili, a i mlađi naraštaji koji su se tamo rodili, osjećaju se kao da su u domovini, prema tome kao dio naše Crkve u Hrvata. Kako godine prolaze, bit će veoma važno uzdržavati te župe s dostatnim brojem dobrih i pobožnih svećenika i sestara, koji su spremni otići i raditi među našim iseljenicima, da se ta povezanost s domovinom ne bi izgubila.
Sarsenterum - na mjestu današnjeg Stoca
Činjenica da ste upravo Mostar odabrali za biskupsko ređenje sugerira da vezu s domovinom niste izgubili ni tijekom posljednjih 19 godina otkako ste u službi Državnoga tajništva Svete Stolice, u njezinim diplomatskim predstavništvima ili prije toga na studiju u Papinskoj diplomatskoj akademiji...
MONS. RAJIČ: Mostar je izabran zato što sam bio zaređen za prezbitera u toj katedrali i što sam dio klera po inkardinaciji. U Hercegovini su se rodili moji roditelji, tamo je većina moje rodbine, tu su svećenici naših biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj, s kojima sam se pripremao za svećeničku službu. Želja mi je da ovo moje ređenje bude događaj i poticaj za našu mjesnu Crkvu u Hercegovini, a i za Crkvu u Hrvata, u BiH i Hrvatskoj, kao i iseljenu Crkvu u Hrvata.
Nastojao sam uvijek ostati povezan s biskupijom, iako sam često zbog službe živio i radio izvan nje. Odsutnost s terena nije bila nikakva zapreka za rad i za dobro Crkve u domovini.
Sveti Otac imenovao Vas je naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma. Biste li mogli obogatiti naše čitatelje novim spoznajama rekavši nekoliko riječi o toj drevnoj Crkvi?
MONS. RAJIČ: Naslovne ili titularne biskupije daju se biskupima i nadbiskupima koji nemaju teritorijalne biskupije po svijetu, nego vrše posebne službe u Crkvi, kao naprimjer u Rimskoj kuriji ili kao apostolski nunciji, ili kao pomoćni biskupi.
Povjesničari tvrde da Sarsenterum postoji još od šestoga stoljeća jer se na Salonitanskom koncilu 533. godine potpisao biskup Paulinus, kao jedan od sudionika toga crkvenoga sabora, i to kao episcopus Sarsenterensis, tj. biskup sarsenterski. Spominje se također 596. godine. U velikim seobama naroda sjedište biskupije preneseno je iz Stoca u Ston, koji se 925. spominje kao biskupija »drevnoga podrijetla«. Vodeći računa o uhodanoj praksi Crkve u antičko doba da se biskupije mogu osnivati samo u mjestima dostojnim biskupskoga dostojanstva, dolazi se do spoznaje da središte Sarsenterske biskupije - Sarsenterum (Sarsiteron) valja tražiti u ostacima antičkog urbanog naselja u Stocu.
Briga za vjernike i za dobre odnose s muslimanima Premda je nezahvalno diplomata pitati o njegovoj diplomatskoj misiji, biste li mogli nešto reći o zemljama, posebno o Crkvama u kojima ćete zastupati papu Benedikta XVI. i Svetu Stolicu? MONS. RAJIČ: U mojoj budućoj službi kao apostolski nuncij bit će mi povjerene sljedeće zemlje: Kuvajt, Katar, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati i Jemen. Uz to sam imenovan i apostolskim delegatom za Arapski poluotok, jer Sveta Stolica još nema pune diplomatske odnose sa Saudijskom Arabijom i Omanom. Sjedište nuncijature je u glavnom gradu Kuvajta, koji ima oko 300.000 katolika i samo tri župne crkve. Nema ni jedne biskupije u toj cijeloj regiji, nego postoje dva apostolska vikarijata, jer su crkvene pokrajine još u razvoju, s dvojicom biskupa vikara u Kuvajtu i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. U toj regiji prisutni su razni istočni obredi i Crkve: maroniti, siromalabarci, siromalankari i armenci. Katolici u tim zemljama dolaze iz Indije, s Filipina i drugih okolnih država bliskoga istoka, na privremeni ili stalni rad. Sveta se Stolica dakle brine za vjernike katolike koji se nalaze u tim zemljama, radi dobra Crkve, a želi i dalje sačuvati i još više razvijati dobre diplomatske odnose s tim državama, radi još boljeg upoznavanja i većeg povjerenja među katolicima i muslimana. |
Kad se prosječnom čovjeku spomene vatikanska diplomacija, obično to povezuje s nečim vrijednim poštovanja, ali i nečim pomalo tajnovitim, dalekim... Je li to za Vas doista tako? Što je bit diplomatskih aktivnosti Svete Stolice?
MONS. RAJIČ: Diplomacija Svete Stolice drugačija je od diplomacije drugih država zbog specifičnosti misije i poslanja Crkve, koja je od Krista primila nalog »idite i propovijedajte evanđelje«. Dosadašnje iskustvo u nuncijaturama i u Državnome tajništvu dalo mi je više prilika vidjeti pozitivni utjecaj Crkve u svijetu. Rad oko širenja evanđelja, imenovanje biskupa, katolički odgoj, karitativne akcije, promocija ekumenskog i međuvjerskoga dijaloga, njegovanje mira i dobrih odnosa između država i naroda - područja su na kojima se Crkva trajno zalaže i vrši neizmjerno pozitivnu ulogu u svijetu. Iako Crkva nema financijsku niti ikakvu vojnu moć, prednost Crkve baš je u tome što se zalaže za opće dobro čovjeka i svijeta. Diplomacija Svete Stolice prepoznatljiva je i po tome što ona nema sebičnih interesa, jer ono što Crkva traži za sebe želi ujedno i drugima.
Za katolike ista načela kao za druge
Zanimljiv je, kad je riječ o zemljama u kojima ćete djelovati, način na koji Sveta Stolica pristupa problemu vjerske slobode kršćana. S jedne strane to čini jasno, a s druge opet krajnje obzirno. Biste li mogli komentirati tu tvrdnju?
MONS. RAJIČ: Sloboda savjesti i vjeroispovijesti, osobne i u zajednici, spada u opća ljudska prava koja se temelje na naravi ljudske osobe. Poštivanje vjerske slobode redovito je barometar poštivanja drugih oblika slobode u pojedinome društvu. Prema tomu, razumljivo je da Sveta Stolica podupire primjenu toga prava, želeći pridonijeti razvijanju vjerske slobode za sve ljude, svih vjeroispovijesti. Ono što traži za katolike, ujedno želi i pripadnicima drugih vjerskih zajednica: punu slobodu ispovijedanje vjere, bez privilegije a i bez ikakve diskriminacije. Načela vjerske slobode dio su društvenoga nauka Crkve, a zajamčena su također u mnogim međunarodnim poveljama i državnim ustavima.
Spomenuta se načela primjenjuju u pojedinim državama na razne načine. Postoji minimum koji se sastoji u mogućnosti slobode kulta. Obično se on ostvaruje u zemljama s jakim ideološkim ustrojem, u kojima su kršćani najčešće manjina. Sveta Stolica međutim nastoji da se ti prostori vjerske slobode prošire kako se ne bi umanjivala prava i slobode pojedinaca i manjinskih vjerskih zajednica koje bi trebale uživati sva prava na vjerskom i društvenom području kao ravnopravni građani zemlje u kojoj žive.
»Krista sam upoznao preko Dominike i Liberana« Prošlost, sadašnjost i budućnost biskupa, njegove korijene i ideale, često najbolje oslikavaju njegovo biskupsko geslo i grb. Koje ste geslo izabrali? Biste li mogli opisati elemente svojega grba i njihovo značenje? MONS. RAJIČ: Biskupski je grb u obliku kaleža i sličan je nacrtu grba sadašnjega pape Benedikta XVI. Crvena dominantna boja simbolizira žarku ljubav Božju prema čovjeku i svijetu. Dva crvena polja koja se šire nadesno i nalijevo podsjećaju na kanadsku zastavu koja ima dva crvena polja na rubovima. U središnjem polju stoji i hrvatski grb. U pozadini su dakle zemlje rođenja i narodnosti, Kanada i Hrvatska. Svi su simboli grba u zlatnoj boji. U samoj sredini nalazi se kristogram, prva dva slova imena Kristova na grčkom jeziku koja označuju Krista kao središte naše vjere i naš cilj. U gornjem lijevom polju stoji osmokraka zvijezda koja simbolizira Blaženu Djevicu Mariju, Majku Isusovu i duhovnu Majku našu, koja se naziva i Zvijezda jutarnja, a u desnom polju školjka u obliku srca koja podsjeća da smo hodočasnici kroz ovaj život na putu prema Srcu, odnosno prema vječnosti. Na tom hodočasničkom putovanju moji su roditelji napustili svoju rodnu Hercegovinu i otišli u Kanadu da bi osnovali svoju obitelj u slobodi. Njihova su imena s malom igrom riječi prisutna u biskupskom geslu koje je uzeto iz poslanice sv. Pavla Galaćanima 5, 1: »Za slobodu nas Krist oslobodi.« Na latinskom: »Christus Dominus nos liberavit.« Christus: Krist je izvor, središte i vrhunac; On je Dominus, tj. Gospodin (majčino ime je Dominika); On nas za slobodu oslobodi: nos liberavit (očevo ime je Liberan). Krista sam upoznao preko Dominike i Liberana, i nikada neću dovoljno Bogu zahvaliti za taj dar! Tim se geslom želi izraziti ono što bi svaki čovjek u dubini duše htio ostvariti u svome životu: odgovornu slobodu! Sloboda na duhovnom području, da ne bude pod utjecajem ikakva zla, počevši od grijeha, pa i svega što bi moglo čovjeka odvesti u duhovno ili tjelesno ropstvo. Za takvu slobodu Krist nas je oslobodio svojom žrtvom na križu i osposobio nas da živimo kao slobodna djeca Božja, da mu »služimo bez straha«, u radosti i odanosti, njemu vjerni i do kraja života zahvalni za veliki dar spasenja koji »od punine njegove svi mi primismo«. |
