Kada je kao mladić 1946. krenuo na školovanje u Zagreb iz svojih rodnih Poljanaca, malog slavonskog sela kod Oprisavaca gdje je proveo sretno djetinjstvo, 82-godišnji Marijan Stanišić, sada ugledni umirovljeni liječnik patolog (član njemačkih, švicarskih i britanskih udruga patologa), nije ni slutio da će ubrzo morati napustiti svoju domovinu Hrvatsku i da svoje rodno mjesto neće vidjeti gotovo pola stoljeća.
Zvanje - za pomoć narodu
| Kad su mi uručili diplomu, rekao sam da je ne mogu prihvatiti jer na njoj piše da sam Jugoslaven. Učinili su mi tada prvu uslugu te napravili novu diplomu na kojoj je pisalo da sam Hrvat. Bila je to moja prva osveta za sve što su mi komunisti učinili. |
Želio sam raditi nešto što će najviše pomoći mom narodu, gdje ću biti najkorisniji, pa sam, razmišljajući o svećeničkom i liječničkom pozivu, odabrao liječnički. Upisao sam u Zagrebu gimnaziju, a kako nisam mogao podnijeti svu tu nepravdu, bježao sam u planine, uključio se u društvo 'Velebit' gdje smo međusobno promišljali što učiniti. Kako je KOS ubrzo saznao sve o našim razgovorima, zbog optužaba i prijetnjâ 50-ih godina morao sam napustiti Hrvatsku, a zbog osude na šest godina zatvora nisam više smio u domovinu. Kad sam došao u sjevernu Njemačku, u Münster, nisam ama baš nikoga poznavao, no Gospodin se jako brinuo za mene. Upisao sam medicinski fakultet, a kako sam vježbe obavljao u jednoj bolnici, zapazio me jedan liječnik i uzeo kao pomoćnika. Znao je cijelu moju situaciju i pobrinuo se da imam stan i hranu i nešto plaće te sam se tako odškolovao. Svladao sam brzo njemački jezik, a moja disertacija proglašena je najboljom u posljednjih pet godina. Kad su mi uručili diplomu, rekao sam da je ne mogu prihvatiti jer na njoj piše da sam Jugoslaven. Učinili su mi tada prvu uslugu te napravili novu diplomu na kojoj je pisalo da sam Hrvat. Bila je to moja prva osvete za sve što su mi komunisti učinili. Kako su me kolege cijenili, dobro su pazili da u svakom sljedećem dokumentu pored moga imena napišu Hrvat, a ja sam bio posebno ponosan zbog toga.
Nekoliko sam godina radio u Kölnu, pa u Hamburgu, a 1968. godine zvali su me švicarski liječnici te sam dobio zaposlenje u Institutu za patologiju - u bolnici za karcinome u pokrajini St. Gallen, gdje i sada živim s obitelji, suprugom koja je Švicarka s kojom imam sina i kćer. Bio sam ponosan kad sam polagao liječničku prisegu. Stavio sam ruku na Bibliju i zakleo se da ću svoj posao obavljati pošteno, časno, i to sam se cijelog radnog vijeka trudio i činiti. U Švicarskoj sam radio 16 godina sve do mirovine u koju sam otišao 1992, no i poslije sam radio do rujna prošle godine.«
Supruga mi je dočaravala rodni kraj
»Iako nisam smio u moju dragu Hrvatsku, ona je uvijek bila u mom srcu. Pratio sam sva događanja, a u susretima s kolegama pokušao sam im govoriti pravu istinu o njoj. Supruga koja je, kao i moj sin i kći, dobro naučila hrvatski jezik, nekoliko je puta dolazila u moj kraj da mi barem dočara kako izgleda. Moja ljubav prema domovini rađala je razne ideje, a kako su me poštivali, moji su ih prijatelji rado prihvaćali i u svemu mi pomagali. Tako sam u želji da što više Hrvatsku promoviram u Švicarskoj, čim se moglo 2005. priredio u kantonu Appezellu preko zagrebačkog etno-muzeja izložbu naše paške čipke, jer u pokrajini St. Gallen puno je tekstilnih industrija te je i zanimanje bilo veliko. Priredili smo druženje uz hrvatske pjesme i specijalitete iz svih krajeva Hrvatske, što je Švicarce oduševilo. Bio je to velik uspjeh o kojem su pisale sve tamošnje novine, te je i druga izložba narodne nošnje iz svih krajeva Hrvatske (18 različitih narodnih nošnja) rado prihvaćena, a obadvije su otvorili hrvatski veleposlanici. Švicarci su bili oduševljeni ljepotom naše narodne nošnje te je izložba, umjesto predviđenih jedan mjesec, bila otvorena pet mjeseci.
Kako sam kao patolog puno radio, umor i nostalgiju prema domovini liječio sam odlascima u planine gdje sam otkrio da znam i slikati. Od mojih su 100-tinjak slika radili kalendare, razne izložbe, pa sam dobivao i nagrade. Sve sam prihvaćao jer su na njima morali napisati da sam Hrvat.
Kad je započeo Domovinski rat, nisam ni trenutka mirovao. U želji da pomognu Hrvatskoj, k nama su došli muslimani od Bihaća koji žive u Švicarskoj te smo osnovali klub i uz jednu švicarsku organizaciju pomagali Županji koja je imala mnogo izbjeglica, a kojoj i danas pomažemo. Pomagali smo u hrani, novcu, a kao liječnik pisao sam svim švicarskim farmaceutskim firmama te, upozorivši na opasnosti koje se događaju hrvatskom narodu, molio za pomoć u medikamentima. Dobivali smo tone lijekova koje smo slali u Hrvatsku. Učenicima koji su željeli omogućili smo stanovanje i zaposlenje. Pomagali smo 20 domova za djecu s posebnim potrebama iz Županje i okolice. Činio sam sve što je bilo u mojoj moći samo da pomognem svom narodu.«
Prvi povratak je neopisiv
»Moj prvi dolazak u rodni kraj 1993. nakon gotovo pola stoljeća teško je izreći. Osjećaj boli i radosti bio je isprepleten u meni, sve je ponovno oživjelo. Sad kad sam u mirovini, imam više vremena i želim pomoći svom rodnom kraju. Pregovaram s nekim ljudima i želja mi je da osnujemo udruge za seljake poput onih u Švicarskoj, da im pomognemo da svoje proizvode imaju gdje plasirati, da mogu opet lijepo živjeti od svoga rada.
Namjeravam u Švicarskoj od jedne takve udruge tražiti statute i vidjeti koliko se mogu primijeniti u našim prilikama. Znao sam da komunistički sustav ne može opstati, nema budućnost, ali sam se bojao da će uništiti hrvatski narod do te mjere te će trebati nekoliko generacija da se to obnovi, što se i pokazuje. Želim prikupiti svjedočenja o svim događanjima poslije II. svjetskog rata u mom kraju te tražim ljude koji nešto o tome znaju. Oprostiti čovjek može uz Božju pomoć, ali ne i zaboraviti svoju prošlost. Istina o njoj mora biti zapisana. Dužni smo to kako svojim precima tako i budućem naraštaju, a i sebi.«
Bog je prosvijetlio moju vjeru
»Što mi vjera znači u životu, pravo sam spoznao radeći kao patolog. Proživljavati s ljudima njihove patnje, secirajući ljudske organe koji su svaki za sebe jedna savršena tvornica, istražujući istinu o čovjeku, zašto je umro, koje je bolesti imao, stvaralo je u meni posebno poštovanje prema svakome od njih. Pritom mi je Bog bio tako bliz, prosvijetlio je moju vjeru i davao mi snage u životu. Spoznao sam donekle koliko je naš Stvoritelj veličanstven i kako su njegova djela nedokučiva ljudskom umu.«
Sa zanimanjem nabavio je knjigu o Vilimu Cecelji koju je nedavno izdao Glas Koncila, i o tome je imao svoju zanimljivu priču: »Kao učenik 1. razreda gimnazije bio sam ministrant vlč. Cecelje u Zagrebu. Dobro se sjećam njegovih misa. Nikada ni prije ni poslije nisam tako doživio misu kao one koje je on predvodio. Čim bi došao na oltar, na njegovu se licu vidjelo da zrači posebnom svetošću. Oduševljavao me njegov mir. Činilo mi se za vrijeme mise da je cijelim bićem bio na nebu. Dubina njegove pobožnosti se osjetila i on je za mene već tada bio živući svetac. Ostavio je na mene velik dojam, a poslije sam pratio sve one laži koje su o njemu pisali po novinama, a koje su doista bile pravi zločin.«
