Akademik Mislav Ježić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i član Povjerenstva za izdavačku djelatnost Ministarstva znanosti, govori o vrijednosti znanstvenih časopisa za društvo i odnosu države prema znanstvenoj knjizi...

Znanstveno se izdavaštvo sastoji od izdavanja knjiga i časopisa. Ono je izraz znanstvene djelatnosti u zemlji, obavješćuje o rezultatima rada, povezuje znanstvenike, služi kao okvir za ostvarivanje mnogobrojnih znanstvenih projekata. Iako naši znanstvenici objavljuju i u inozemstvu, a i inozemni u nas, ipak bez vlastita znanstvenoga izdavaštva zemlja ne može usmjeravati mnoga znanstvena istraživanja ni projekte niti privlačiti dio znanstvene suradnje inozemnih znanstvenika. Postaje praznom rupom na zemljovidu znanstvenih središta u svijetu iz kojih izviru nove spoznaje. Znanstveno je izdavaštvo utoliko krvotok znanstvenih obavijesti. Rezultati pojedinih istraživanja objavljuju se u časopisima, a velike sinteze u knjigama, osobito u nekim područjima, poput humanističkoga. Nacionalne struke pak uopće mogu postojati jedino ako postoji nacionalno znanstveno izdavaštvo, bilo na hrvatskome bilo na stranim jezicima. Bez njega su zatrte jer se vrlo malo može objaviti u inozemstvu od onoga što je za opstanak nacionalne kulture presudno potrebno. Pritom je dobra znanstvena knjiga vrhunski plod sinteze u znanstvenim istraživanjima. Neke knjige iz nacionalne kulture promijenile su znanstveno stanje u zemlji i svijetu. Pomislimo samo na Katičićevu »Sintaksu« ili »Litterarum studia«, na Matasovićevu »Povijesno-poredbenu gramatiku hrvatskoga jezika«, na Akademijinu ediciju »Hrvatska i Europa« i dr., pa valjda postaje jasno čega ne bismo imali da se nisu mogle objaviti takve knjige. A ima takvih knjiga i iz studija drugih kultura ili iz drugih znanstvenih područja.

Ono potiče rad u znanstvenoj zajednici, otvara znanstvenicima perspektivu da će moći pokazati rezultate svojega rada, priopćiti ih drugima i dobiti uzvratnu obavijest za dalji rad. Ono, osim toga, omogućuje i ocjenjivanje znanstvenoga rada naših znanstvenika, kao i svagdje u svijetu, pa predstavlja i ključno mjerilo za izbor znanstvenika sa sveučilišta, instituta i drugih znanstvenih organizacija u znanstvena zvanja. Kada bi to izdavaštvo stalo, urušio bi se sustav izbora u znanstvena zvanja i cijela organizacija znanstvenoga rada u zemlji. Srušili bismo se u barbarstvo.

To nije antirecesijska mjera jer se pojavila već 2004. kada recesije nije bilo, a polovica proračunskih sredstava za knjige, oko 10 milijuna kuna, prelivena je iz sredstava za znanstvene knjige nekamo drugamo, ne znamo kamo. I nikada nije vraćena, a šteta za izdavaštvo nikada se nije nadoknadila: potpora stiže sve kasnije i sve je manja. Bojim se da je uskraćivanje sredstava za znanstveno izdavaštvo, za koje je u 2010. godini predviđeno manje od trećine sredstava u usporedbi s početkom desetljeća, iako je usprkos tomu došlo do razvoja časopisa i ustanova pa su potrebe porasle, posljedica podcjenjivanja hrvatske znanosti i znanstvene zajednice, osobito one u kojoj je znanstvena knjiga još uvijek vrhunsko postignuće, podcjenjivanja važnosti njezinih prosvjeda jer je ta zajednica mala i glas joj se ne čuje daleko, ne stvara odmah političke pa ni socijalne potrese i prijetnje. Usput, na sportske objekte utrošili smo tisuće puta više nego na znanstveno izdavaštvo. Ja cijenim sport i izvrsne sportaše, ali znanost za razvoj zemlje znači još mnogo više.

Naravno, postoje i kriteriji i prioriteti. Kriteriji po Pravilima Povjerenstva za znanstvenu izdavačku djelatnost, koja su dostupna na mreži, uključuju ocjenjivanje znanstvene izvrsnosti časopisa, njegova međunarodnoga odjeka i njegove tehničke dotjeranosti i elektroničke dostupnosti. Područna vijeća za pojedina područja znanosti, uz Nacionalno vijeće za znanost, imaju i dodatne kriterije izvrsnosti po čimbeniku utjecaja, ulozi u domaćoj i međunarodnoj znanstvenoj zajednici itd. Za knjige vrijede analogni kriteriji, osobito u nekim područjima, kao što je humanističko. Ipak, osim potpore najboljim časopisima, treba podupirati i druge kvalitetne znanstvene časopise i dati im mogućnost daljega usavršavanja, bez toga nema svestranoga razvoja u tome vrlo dinamičnom području.

Želim očekivati pozitivan odgovor. Mišljenje da vlast sa svojim ministarstvima, kada je izabrana, ima još samo prava ali nikakvu odgovornost za svoja područja, ne dolikuje demokraciji ni kulturnoj sredini, iako sam se o tim pravima na Nacionalnome vijeću za znanost naslušao više no što je ukusno čuti. Ne želim vjerovati da bi Hrvatska vlada mogla dopustiti da joj se uruši organizacija znanstvene zajednice, da joj umukne znanost, i da zaboravimo na istraživanje svojega kulturnoga identiteta baš pred ulazak u Europsku Uniju kada će nam sve to najviše trebati. Nadam se da ju je dovoljno upozoriti na ozbiljnost stanja i moguće katastrofalne posljedice, a apel to vrlo jasno kaže.