Nezapaženo je prošla najava mogućega ponovnog smanjenja prijevremenih starosnih mirovina za 25%, koju je najavio novi državni tajnik za rad u Ministarstvu gospodarstva koje vodi novi »tihi« ministar. To bi bila nova varijanta »harača« na jednu skupinu umirovljenika.

»Jutarnji list« od 27. siječnja najavljuje potrebu dopunske reforme mirovinskog osiguranja kojom bi se ponovno znatno umanjivala prijevremena starosna mirovina, na način da se za svaku godinu ranijeg odlaska mirovina umanjuje za 5%, što znači da bi za 5 godina umanjenje iznosilo čak 25%. Dakle, mirovine koje već sada u prosjeku iznose manje od 40% od plaća, a prijevremene su još niže, umanjivale bi se još više. Ta nova ideja umanjivanja prijevremenih starosnih mirovina, opravdava se potrebama štednje u mirovinskom sustavu zbog nedavno odobrenog nam zajma Svjetske banke u visini od 200 milijuna eura. Navodno da svjetska banka već godinama upozorava na slabosti našega mirovinskog sustava u kojem je glavni problem prerani izlazak radnika iz tržišta rada, pa je potrebno postupno povećanje dobne granice za odlaske u mirovinu i paralelno s time destimuliranje odlazaka u prijevremenu starosnu mirovinu većim smanjivanjem te mirovine. Protura se također mišljenje da je nedavna blaga »povlastica« prijevremene mirovine glavni krivac da je propao raniji PAL-zajam Svjetske banke, koji je bio namijenjen provedbi reformâ.

Uzimajući u obzir takva razmišljanja i najave novoga državnog tajnika za rad i njegova ministra, valja podsjetiti naše čitateljstvo što je to sporno oko prijevremenih mirovina i ima li uopće takvo kažnjavanje radnikâ, koji ostaju bez posla i traže spas u prijevremenoj mirovini, opravdanje odnosno učinak na uštede u proračunu. Zato, podsjećamo da tzv. reformirani »Zakon o mirovinskom osiguranju«, koji se primjenjuje od 1. I. 1999. godine, u članku 31. propisuje da pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 60 života i 35 godina mirovinskog staža (muškarac) odnosno 55 godina života i 30 mirovinskog staža (žena). Međutim, ta odredba nije se odmah primjenjivala a došla je u potpunu primjenu tek 1. I. 2008. godine. U prijelaznim odredbama mirovinskog zakona u čl. 182. bili su propisani blaži uvjeti starosti prema kojima se pravo na prijevremenu starosnu mirovinu može ostvarivati sa manje godina starosti u razdoblju od 1. I. 1999. do 31. XII. 2007. godine. No tijekom godina mijenjao se postotak smanjenja prijevremene mirovine.

Prema mirovinskom zakonu naslijeđenom iz bivše države, umanjenje prijevremene starosne mirovine iznosilo je 1,33% za svaku godinu ranijeg odlaska u mirovinu, odnosno za pet godina ranijeg odlaska umanjenje je iznosilo ukupno 6,65%. Osim toga, takvom je korisniku prijevremene starosne mirovine to umanjivanje prestajalo s doživljenjem godina starosti propisanih za starosnu mirovinu. Dakle, prijevremena starosna mirovina preračunavala se u povoljniju starosnu mirovinu.

Novi zakon, počevši od 1. I. 1999. godine, uvodi veća umanjenja, ali ih prikazuje u drugoj formi. Naime, uvodi se umanjenje od 0,3% za svaki mjesec ranijeg odlaska u mirovinu. To umanjenje, preračunato u godine, iznosi 3,6% za jednu godinu, odnosno za 5 godina iznosi 18%. Dodatna otegotna okolnost je i u tome da ta umanjenja ostaju stalno. Zakon ne dopušta ukidanje tih umanjenja nakon doživljenja godina starosti propisanih za redovnu starosnu mirovinu. Nažalost, niti to veće i trajno umanjenje nije dovoljno našim zakonodavcima. Tako su naši »uvaženi zastupnici« za građane »Lijepe naše« već krajem 2002. godine povećali to umanjenje na 0,34% mjesečno, što preračunato za jednu godinu iznosi 4,08% godišnje, odnosno za pet godina iznosi 20,4%.

Nakon toga slijedilo je »predizborno« ublažavanje toga smanjivanja pa je počevši od 1. I. 2008. godine uvedeno smanjenje od 0,15% za svaki mjesec ranijeg odlaska u mirovinu. Dakle, za jednu godinu ranijeg odlaska smanjenje je iznosilo 1,8%, odnosno za pet godina 9%. Tim smanjenjem prijevremena starosna mirovina skoro se »opasno« približila takvim mirovinama bivšega komunističkog zakona (6,65%). Taj strah od »bivšeg sistema« je neosnovan, pa zato bježanje od nekih dobrih rješenja socijalne sigurnosti bivšeg poretka samo potiče na prisjećanje.

Ako bi se ostvarile takve ambicije za četvrtim promjenama stopa umanjivanja, koje prema idejama aktualnih političkih vlasti nude smanjenje od 5% za svaku godinu ranijeg odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu, ukupno bi smanjenje iznosilo 25%. Kada bi se to ostvarilo, prijevremene starosne mirovine bile bi znatno niže pa bi se umjesto njih većini korisnika trebale isplaćivati najniže mirovine.

Nakraju, valja napomenuti da radnici ne odlaze u prijevremene mirovine iz obijesti nego najčešće zbog prijetnje gubitka posla ili činjenice da ne dobivaju redovito plaću ili je uopće ne dobivaju neko dulje vrijeme. Osim toga, oni koji ostaju bez posla, a imaju uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu, nemaju pravo na naknadu za nezaposlenost, što je dodatna otegotna okolnost.

Najavljivanje i potrebe novih promjena u obliku reformâ u zakonom zajamčena prava plaši zaposlenike te ih stimulira da traže spas u mirovini, makar i u prijevremenoj, kako ne bi došli u režim novih izmjena zakona. Argument da se smanjivanjem prijevremene starosne mirovine stimulira građane da duže rade, nema čvrste temelje ako je već i sada previše zaposlenih te svaki dan više od dvjesto radnika ostaje bez posla.

Iz svega iznesenog može se zaključiti da je ministar gospodarstva i njegov novi tajnik za radne odnose i mirovinsko nemaju vizije pravih izlaza iz gospodarske i platežne krize pa opet traže prividna rješenja u zakidanju umirovljenika. Takva rješenja i »igre« oko prijevremenih mirovina na tragu su morbidnih rješenja jednoga našeg makroekonomista koji je predlagao ukidanje mirovinskog sustava kao takvog, o čemu smo nedavno pisali. On bi naime sve novce ubacio u financiranje mirovinskih fondova II. mirovinskog stupa, kako bi se neki opet igrali s novcima osiguranika. Nakraju treba podsjetiti naše vrle dužnosnike vlasti da se i u Ustavu Republike Hrvatske naša država definira kao socijalna država.