Osnovna razlika između Poslanice Rimljanima i drugih Pavlovih poslanica je u tome što svojim zajednicama piše potaknut nekom aktualnom potrebom, a ovdje nastoji prvi put stupiti u dodir sa zajednicom koju nije sam utemeljio niti je ikad prije bio u Rimu. Vjerojatno je to i razlog da se tako iscrpno predstavlja kao »sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za Evanđelje Božje« (Rim 1, 1), a još opširnije opisuje svoje evanđelje kao ono »koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu, po kome primismo milost i apostolstvo« (1, 2-5). Tu uglednu zajednicu (1, 8) Pavao želi uvjeriti kako »oduvijek čezne vidjeti vas« (1, 11), ali je »sve dosad bio spriječen« (1, 13). No došlo je vrijeme da se ostvari i ta želja, pa potkraj poslanice otkriva plan svoga puta u Španjolsku, gdje kani naći novo polje rada, a čvrsto se nada da će i njih »na proputovanju posjetiti i da ćete me onamo otpraviti, pošto mi se najprije bar donekle ispuni želja biti s vama« (15, 24).

U potrazi za stvarnim razlozima Pavlova puta u Španjolsku i zadržavanja u Rimu treba poći od njegove prilično zagonetne tvrdnje kako mu »više nema mjesta u ovim krajevima« (15, 23). Poslanicu Rimljanima Pavao piše boraveći treći put u Korintu, vjerojatno zimi 57/58. Dotada on je po svim velikim gradovima na istoku (Filipi, Solun, Korint, Efez) osnovao kršćanske zajednice i osposobio ih za daljnje širenje evanđelja, dok on, nošen svojim uvjerenjem kako je ponovni Kristov dolazak blizu (Rim 13, 11 sl.), želi stići do krajnjih granica tada poznatog svijeta na zapadu, do Španjolske. Poslije dogovora na Apostolskom saboru, da on sa svojim suradnicima evanđelje naviješta poganima, Pavao se smatra odgovornim za cijelo Rimsko Carstvo, a posebice njegovo središte Rim. Svjestan da su do rimske zajednice stigle vijesti ne samo o njegovim uspjesima, već i o silnim osporavanjima, Pavao je vrlo oprezan u otkrivanju namjera s obzirom na planirani dolazak. Između redaka se dade naslutiti (usp. 1, 11-14) da on kao Apostol pogana i toj zajednici želi dati apostolski biljeg koji joj je očito manjkao.

Počeci kršćanske zajednice u Rimu posve su nejasni. Ako Pavao g. 57. p. Kr. kaže da se vjera te zajednice hvali »po svem svijetu« (1, 8), znači da je morala iza sebe imati određenu povijest. A posve je sigurno da ni Pavao ni bilo koji drugi apostol nije tako rano bio u Rimu. Tko je onda donio evanđelje u Rim? Možda neki za nas nepoznati judeokršćanin iz Palestine koji se poslovno ili iz drugih razloga našao u Rimu ili pak netko od brojnih rimskih Židova koji su svake godine za blagdan Pashe hodočastili u Jeruzalem. Možda je to bio netko od onih Židova ili »pridošlica Rimljana« koje Luka spominje među okupljenim mnoštvom na Pedesetnicu u Jeruzalemu (Dj 2, 5-11). Prema kritičkim procjenama povjesničara, u to vrijeme je u Rimu boravilo najmanje 50.000 Židova, a okupljali su se u čak 11 sinagoga. Povjesničar Svetonije je u životopisu cara Klaudija zabilježio kako je on g. 49. p. Kr. »protjerao iz Rima Židove koji su na poticaj nekoga Krista izazivali bune«. To su mogle biti razmirice između Židova i judeokršćana, no Klaudiju ta razlika još nije bila poznata. Samo desetak godina kasnije Neronovo progonstvo je usmjereno samo protiv kršćana. A i Pavao u poslanici pretpostavlja da se kršćanska zajednica posve osamostalila od sinagoge.

Također je teško reći kakav je bio odnos Židova i pogana u rimskoj zajednici. U tom pogledu najviše se lome koplja oko značenja Pavlovih izraza »jaki« i »slabi« u vjeri i njihova odnosa, čemu je Pavao posvetio velik dio teksta (14, 1-15, 13). S priličnom se sigurnošću može reći da predmet njihova sporenja nije »meso žrtvovano idolima« kao u 1 Kor, već razlikovanje čistih i nečistih jela. Starija egzegeza je, polazeći od Pavlova čestog sučeljavanja sa Židovima (2, 17-29; 3, 21-31; 6, 1-7, 6; 9 - 11), u »slabima« gledala judeokršćane koji su u većini i još se bojažljivo drže propisa Mojsijeva zakona. Ima autora koji misle da su u većini bili obraćeni pogani, ali jedan dio njih prije su bili prešli na židovstvo (prozeliti) pa tek onda prihvatili evanđelje. Noviji autori su uvjerenja kako su u Pavlovo vrijeme u zajednici prevladavali obraćeni pogani. Do njihove prevlasti došlo je u vrijeme kad je Klaudije iz Rima protjerao judeokršćane. Kad su se g. 54, nakon Klaudijeve smrti, mogli vratiti, u zajednici su glavnu riječ imali obraćeni pogani, ali je bilo i judeokršćana (usp. 16, 7. 21).