Pavao sustavno izlaže svoje evanđelje koje je ukratko predstavio kao »snagu Božju na spasenje svakomu tko vjeruje - Židovu najprije, pa Grku«

Polazeći od Pavlove najave dolaska u Rim i njegova očekivanja da ga zajednica primi i pomogne mu na putu prema Španjolskoj (15, 22-24), i Poslanica Rimljanima se može smatrati prigodnim spisom kao što su bile i druge njegove poslanice. Neka neizravna veza između njega i rimske zajednice postojala je od onoga trenutka kad je, stigavši na svom 2. misijskom putovanju u Korint, tamo upoznao članove te zajednice, bračni par Prisku i Akvilu (usp. Dj 18, 1 sl.; 1 Kor 16, 19). Od njih je vjerojatno dobio i neke informacije o sastavu te zajednice i njezinim internim problemima. No s obzirom na veličinu i teološki sadržaj Pavlove najmlađe poslanice, ona daleko nadilazi okvire takvoga prigodnog pisma. Umjesto rješavanja nekih konkretnih pitanja, Pavao u toj poslanici sustavno izlaže svoje evanđelje koje je na početku ukratko predstavio kao »snagu Božju na spasenje svakomu tko vjeruje - Židovu najprije, pa Grku« (1, 16). Zato je bilo pokušaja da se Poslanica Rimljanima shvati kao »teološki traktat«, točnije kao Pavlova teološka »oporuka« ili pak »sažetak kršćanskog učenja«, neka vrsta »katekizma«. No sve to nipošto ne umanjuje njezin karakter stvarne poslanice, pogotovo kad se ima u vidu duga lista pozdrava i želja (Rim 16).

Apostol pogana

Kao intimni razlog svoga planiranog dolaska u Rim Pavao iznosi dubok osjećaj svoje duše da je, zbog milosti koju mu je Krist iskazao, dužnik svima, i »Grcima i barbarima, mudracima i neznalicama« (1, 14). Treba doduše reći da se Rimljanima samo jednom obraća kao poganima (11, 13), ali uvijek ostaje snažan dojam kako upravo zbog takva sastava rimsku zajednicu smatra odskočnom daskom za daljnje misioniranje pogana u zapadnom dijelu Rimskoga Carstva. No prije toga planiranog posla on se smatra dužnikom ponajprije Rimskoj zajednici. Upadno je naime da im se ne obraća kao Crkvi (ekklesia), kako čini u svim svojim zajednicama, već ih oslovljava drugim ranokršćanskim nazivima: »pozvani« (1,6), »ljubimci Božji«, »sveti« (1, 7). To bi moglo značiti da rimski kršćani još nisu imali ni središnje mjesto svoga okupljanja, već su još uvijek egzistirali kao male kućne zajednice. Pozdravljajući Prisku i Akvilu, Pavao izrijekom spominje »Crkvu u njihovoj kući« (16, 5). Među 26 osoba koje pozdravlja u Rimu nikoga ne zove starješinom, što bi mogao biti znak da u rimskoj zajednici još nisu ni postojale uobičajene službe, što Pavao želi dopuniti.

Pavao kao Židov

Iako nastupa u svojstvu Apostola pogana (1, 5; 11, 13), Pavao uvijek ostaje vjeran svome uvjerenju da je spasenje prvo ponuđeno Židovima, pa onda poganima (1, 16). Iz toga je proizašla i njegova apostolska strategija da u svakom gradu prvo nastupa u židovskoj sinagogi, a tek onda kad mu uskrate gostoprimstvo koristi druga mjesta za svoj navještaj. U Poslanici Rimljanima to je prepoznatljivo u Pavlovu izlaganju njegova evanđelja. Postavljajući retoričko pitanje »koja je dakle prednost Židova?«, on skreće pozornost na Božja obećanja svome narodu koja ostaju na snazi i nakon što su se neki od tog naroda iznevjerili (usp. 3, 1-4). Na vrhuncu teološkog izlaganja i obrazlaganja evanđelja, koje su u većoj mjeri prihvatili pogani nego Židovi, Pavao i dalje vrlo emotivno izražava svoju osobnu privrženost svome narodu, nabrajajući još jednom sve njegove prednosti pred poganima (9, 1-5), da bi, nakon što je progovorio o otvrdnuću zbog kojeg su mnogi otpali, opet emotivno zajamčio: »Braćo! Želja je srca moga i molitva Bogu za njih: da se spase« (10, 1). Pavao je kao Apostol pogana bio i ostao Židov.

Teologija opravdanja po vjeri

Zahvaljujući okolnostima da ne mora rješavati goruće probleme, Pavao je u Poslanici Rimljanima mogao sustavno razviti svoju poznatu teologiju opravdanja koju je već naznačio u Poslanici Galaćanima kao suprotnost evanđelja i Mojsijeva zakona u njihovoj isključivosti (Gal 2, 15-21). No to nije njegova apsolutna novost, već je on samo dalje teološki razvio ono što je Pracrkva već prije njega vjerovala. U Poslanici Korinćanima (1 Kor 1, 30; 6, 11) sačuvana je starija krsna predaja koja je već prije njega krštenje teološki tumačila kao »opravdanje« od grijeha. Pritisnut učenjem judaizanata da krštenje nije dosta za spasenje, već da treba prihvatiti i Mojsijev zakon, Pavao je prvi put formulirao načelo svoje teologije opravdanja po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona: »Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati« (Gal 2, 16). To temeljno teološko načelo Pavao u Poslanici Rimljanima razvija korak po korak, otkrivajući kako su i grješnost i potreba opravdanja zajednički i Židovima i poganima.