»Nećemo vas više nikada bacati u more«, jedan je od slogana s kojim su se turistički radnici predstavili u Beogradu, reklamirajući svoje proizvode i dolazak u Hrvatsku. Bacanje u more nekoliko automobila ružan je događaj od prije tridesetak godina i pitanje je čemu s tim sloganom poslije jednog strašnog rata uopće podsjećati na to što se dogodilo pred 30 godina.

Potraga za očevima

Tržište je tržište i bitna je samo cijena, a poznato je da Grčka nudi odmor od 95 eura za deset dana. Da ne bismo sami od sebe pravili nacionalnu sramotu, potrebno je uskladiti cijene i ponuditi dolazak kao i ostalim strancima po sličnim cijenama, ne omalovažavajući ni sebe ni druge. Još je jedna stvar vezana uz turizam stavljena na pijedestal kojeg nema, a to je tzv. »galebarenje«. U Makarskoj je podignut jedan od najglupljih spomenika »galebima«, tj. ljetnim ljubavnicima koji obično borave po plažama ili hotelima tražeći svoj plijen. Ovih se dana pokazalo koliko je osjetljivo sve to budući da su djeca čije su majke tu ljetovale prije tridesetak godina uspjela naći očeve, ali ne i sastati se s njima. Razvilo su burno međusobno dopisivanje tražeći očeve. Po tome se vidi da se može istraživati sve, pa ne iznenađuje da se u inozemstvu već odavno istražuje potraga za očevima iz potpomognute oplodnje. Sve nenormalno kao da nam je odjednom postalo normalno.

I dok jedni traže svoje očeve, štrajkovi su sve prisutniji, štrajkovi glađu, štrajkovi na cestama koji zaustavljaju promet - dok valjda nismo ni svjesni priprema li se to grčki scenarij i za Hrvatsku. Ima tu i omalovažavanja sa strane vlasti koja još kao da ne uočava što se u državi događa. Zato idu feljtoni o Titu, a sada je najmanje bitno da se pojavljuju smiješne fotografije s nekadašnjim državnim vrhom pred kojim stoji jedna bijela pudlica. Dok se Hrvatska medijski obraća Titu, Rusi se vraćaju Staljinu, vjerujući da je željezna ruka ono što može pokrenuti svijet.

Nezaboravno lice Ivana Pavla II.

Ivan Pavao II. i danas je ostao jednako prisutan među ljudima kao što je bio prisutan i za života. I zbog toga od njega bismo trebali učiti hrabrosti, ali otkrivati i karizmu koju je imao.

Istodobno se istražuje još jedno čudo koje se dogodilo zahvaljujući papi Ivanu Pavlu II. te je ponovno aktivna knjiga Stanislawa Dziwisza »Život s Papom«. Dziwisz je gotovo 40 godina živio u Papinoj sjeni i potresan je njegov rastanak s njim dok je umirao: »Bio je to posljednji put da sam vidio njegovo lice. Ma zapravo, poslije sam ga ponovno vidio tisuće puta, svakog sata, svakog dana. Vidio sam ga ponovno očima vjere. A vidio sam ga ponovno i očima srca, sjećanja. Kao što sam i dalje osjećao njegovu nazočnost, ali na drugačiji način od one na koju sam bio navikao. Ali ovo je bilo posljednji put da sam gledao njegovo lice, kako da kažem, tjelesno. Ljudski. Posljednji sam put gledao onoga koji mi je bio kao otac i učitelj, posljednji put sam vidio njegovo tijelo, njegove ruke, nadasve njegovo lice. To lice podsjećalo me na njegov pogled jer je imao pogled koji te odmah pogađa. Zbog toga sam htio da taj trenutak nikada ne prestane. Sve sam učinio polagano kako bih produljio vrijeme u beskonačno, sve dok, u jednom trenutku nisam na sebi osjetio nečiji pogled. Tada sam shvatio. Morao sam... Uzeo sam onaj bijeli veo i posve polako ga položio preko njegova lica. Kao da sam se bojao da ga ne ozlijedim, kao da bi mu ta skrivena tkanina mogla biti teška, smetati mu... Srećom, upomoć su mi dođe ona riječ: 'Gospodine, neka njegovo lice sada ugleda tvoje očinsko lice, neka njegovo lice ukraćeno našem pogledu promatra tvoju ljepotu.'«

Poljska gesta pomirenja

Još će dugo vremena proći dok se sva čuda ne prouče sa znanstvene strane i strane Crkve, ali danas možemo reći da je bio jedinstveni papa na kojeg se dugo vremena čekalo. Bio je papa koji je znao opraštati i moliti oproštenje pa je upravo Vatikanski sabor nadahnuo poljske biskupe: »Prvi put Crkva je otvoreno priznala grijehe koje su kršćani počinili tijekom stoljeća protiv Božje istine, protiv istine o čovjeku. Upravo odatle od pastoralne konstitucije Gaudium et spes započeo je proces revidiranja i kajanja koji je dobio naziv 'čišćenje pamćenja'. Tako je nastao ovaj prijedlog. Iznio ga je mons. Boleslaw Kominek, primas odmah odobrio, a poduprli ostali biskupi, osobito Wojtyla, koji će kasnije biti jedan od onih koji će ga provesti u djelo. Prijedlog je bio da se njemačkim biskupima uputi pismo kako bi se potaknuto pomirenje između dvaju naroda, između dvije nacije...: Pružamo svoje ruke prema vama, opraštajući i tražeći da nam oprostite... Ne prešućujući ništa iz prošlosti, od Hitlerovih logora uništenja do peći za kremiranje, od kontroverze o zapadnoj granici Poljske do patnje tisuću njemačkih izbjeglica i onih kojima je oduzeto vlasništvo.«

Ta je pružena ruka bila gesta velike ljudske i kršćanske težine. Možda bi tako nešto trebalo kršćanima i ostalima između Hrvatske i Srbije, jer s velikim reklamiranjem za ljetovanje ostaje ponovno ista mržnja onih koji mrze, a oni koji se dolaze zabaviti to mogu i bez šifriranih poruka. I dok su s Vatikanskog sabora išle takve vijesti, upravo se tih mjeseci, kako Dziwisz piše, iz Sovjetskog Imperija osjetio dah zahlađenja. »Nakon nagle smjene Hruščova, novi su vođe Kremlja, pogotovo Brežnjev, zacrtali vrlo tvrdu liniju: izvana je trebalo učvrstiti ideju miroljubive koegzistencije i umnožiti poteze za smanjenje napetosti. Međutim, iznutra je trebalo pritegnuti uzde i suzbiti svaki oblik oporbe. A Moskva nikako nije mogla dopustiti da se raspravlja o pitanju kao što je poljsko-njemačka granica, jer je to držala isključivo u svojoj nadležnosti. Slušajući naredbe, poljski je režim odmah napao biskupe optužujući ih za miješanje u vanjsku politiku. Uporna medijska kampanja iz početka je uspjela uvjeriti mnoge katolike i antikomuniste.«

»Taj će čovjek donijeti samo nevolje«

Ali papa Wojtyla ne bi bio tako snažna ličnost da nije poduzimao sve u komunizmu ne bojeći se ničega, pa je poznato njegovo kristovsko učenje: Ne bojte se. Bio je prvi papa koji je nogom stupio u neku komunističku zemlju, Dziwisz kaže da Poljska nije vjerovala vlastitim očima kada je Wojtyla u otvorenom bijelo-žutom automobilu prolazio ulicama Varšave. Kiša cvjetnih latica padala je iz kuća a ljudi su bili gotovo opijeni zbog ganutosti i plakali. Dok se zrakoplov spuštao, Ivan Pavao II. je kroz prozorčić promatrao svoju domovinu kako mu dolazi u susret. Bio je napet i uzbuđen, govorio je tiho da ga se jedva moglo čuti. Govorio je o tom putovanju kao o dužnosti: »Moramo posjetiti Poljsku, moramo dati svoju potporu Poljacima.« Njegov se dolazak dogodio u lipnju 1979. godine i, kako njegov savjetnik kaže, u vrijeme dok je srce Europe još bilo podijeljeno željeznom zavjesom. Čitav je svijet bio ideološki podijeljen na dva dijela... Stoga je Kremlj pokušao sve kako bi spriječio da se Ivan Pavao II. vrati u Poljsku. I Brežnjev je danima ponavljao: »Taj će čovjek donijeti samo nevolje.«

Vođe su uvjeravale Brežnjeva kako je papi Poljaku teško reći »ne«. I što su ga više uvjeravali, njegova želja za dolaskom je rasla. Zbog toga je i danas ostao jednako prisutan među ljudima kao što je bio prisutan i za života. I zbog toga od njega bismo trebali učiti hrabrosti, ali otkrivati i karizmu koju je imao.

Grčki scenarij i papine poruke

Sličan je događaj kada je Ivan Pavao II. bio u posjetu bazilici sv. Pavla i gurao vrata da se otvore. Odmah je postalo jasno kako papa može otvoriti vrata, ali ne želi. Čekao je da se njegovoj ruci pridruži ruka pravoslavnoga metropolita Athanasiosa i anglikanskog primasa Careyja. Tada su se, gurnuta sa šest ruku, vrata otvorila, a oni su, sva trojica, kleknuli. Bilo je to da je »prvi put rimski biskup, Petrov nasljednik, i najveći predstavnici pravoslavnog istoka i zapada i zapadnoga protestantizma zajedno otvorili jedna sveta vrata, zajedno prešli prag i zajedno ušli u baziliku koja je posvećena apostolu naroda, koja je ekumenska par excellence«.

Papa je pokazao kao se vodi vanjska politika i od njega bi trebalo učiti, ali je vodio to mudro i u doba poljske »Solidarnosti«, međutim, ne odustajući ni milimetar, znao je upravo svojom čvrstoćom i snagom vjere ne odustajati. Zato je ta »Verbumova« knjiga i danas tražena i služi nam kao pouka u preteškim vremenima kada nam prijeti grčki scenarij, a bilo bi dobro da i naši političari budu otvoreni prema toj knjizi i papinom učenju, jer je imao o čemu učiti, prošavši i logore u doba okupiranosti Poljske i rada u kamenolomu, i mnogo toga što je i previše za jedan život.