| Potrebno je promijeniti političku volju vladajućih struktura, koja ne smije biti deklarativno za jedno dok u donošenju zakona i provedaba reformâ provodi drugo. |
Prividi bogatstva zbog donedavno povećane potrošnje sve se više razgolićeni povećanim bogatstvima pojedinaca koji su nakon rata niknuli niotkuda. Ta nova bogatstva pojedinaca sigurno nisu rezultat njihove posebne gospodarske sposobnosti, jer bi u tom slučaju i naše ukupno gospodarstvo bilo u boljem položaju. Zato se sam po sebi nameće zaključak da su ta bogatstva u većini slučajeva nastala nepošteno. Svaka čast iznimkama. Dosadašnja obijest, bahatost i potreba za javnim pokazivanjem bogatstva, kao npr. prigodom kupnje skupocjenih automobila ili jahta, nije imala granica, a očito je da nije bilo niti straha da će ih netko pitati kako su to stekli. Ne treba biti veliki ekonomist da bi se ta nelogičnost shvatila. Zdrav razum govori da ne može nastati golemo bogatstvo pojedinca bez golemog povećanja proizvodnje ili davanja novih kvalitetnih usluga. Istodobno, građanima se nudi plaćanje školarina i studija, čime se od mogućnosti stjecanja akademskih zvanja isključuju djeca prosječnih građana. Više se vodi briga o nakladnicima udžbenika nego o učenicima. Seljake se proglašava neradnicima i pivopijama, a javnosti se nude samo pojedini uspješni pojedinci kao veliki farmeri. Zanemaruje se stanje prosječnih poljoprivrednika koji se osjećaju prevarenima i izigranima, naročito glede isplate poticaja za protekla razdoblja. Mljekarima se nude usporedbe s prosječnim cijenama i troškovima proizvodnje mlijeka u Europskoj Uniji, a zanemaruje se kakve su plaće u Europskoj Uniji. U tom neredu paušalno se izvlače pojedine usporedbe bez uzimanja u obzir svih drugih usporedivih mjerila. Fiksira se ciljano na samo jedan dio problema ili opravdava kao posljedica globalne krize, kako se ne bi postavljalo pitanje generalne odgovornosti za današnje stanje u našem društvu.
Zato u traženju odgovora zašto se to nama događa i tako drastičnom obliku - treba poći od politike. »Politička volja« vladajućih struktura, svojim raznoraznim strategijama razvitka te socijalnim, mirovinskim, školskim i sličnim reformama, promjenama zakona i drugih propisa nije bila vođena nastojanjem za ostvarenje općeg dobra većine građana. Pod parolom ostvarenja »općeg dobra« najčešće se skrivala želja, a za ostvarenje pojedinačnih dobara malobrojnih interesnih skupina ili za pojedinca. Nije se razvijalo gospodarstvo u cilju stvaranja novih radnih mjesta, a sada se uskraćuju i jednake šanse za školovanje i stjecanje zvanja. Takvo stanje deprimirajuće djeluje na mladež koja postaje skeptična za svoju budućnost i sigurnost. Mladi se sve teže odlučuju na sklapanje braka i rađanje djece. Natalitet pada, a poslodavci i demografi prijete uvozom jeftinije radne snage. Zato ni pozivi na moralnu obnovu i svijest nemaju odjek kakav bi trebali imati.
Zbog svega iznesenog, a radi promjene stanja, potrebo je promijeniti političku volju vladajućih struktura koja ne smije biti deklarativno za jedno dok u donošenju zakona i provedaba reformâ provodi drugo. Od dosadašnjih predizbornih obećanja mnogo toga nije ostvareno. Odgovornost za »kriminal u pretvorbi« nije temeljito procesuirana, nije istraženo gdje je nestao golemi novac i kome su upućene svote, na čije račune. Ako se sve to ne utvrdi, građani imaju pravo sumnjati u vjerodostojnost političara, odnosno smatrati da su problemi samo napuhavani kako bi se glasom lakovjernih građana došlo do vlasti. Dolaskom na vlast, obećavano poštivanje stručnosti i znanja odmah se zaboravlja. Još uvijek se imenuje ili zapošljava po stranačkoj podobnosti ili »po babu i po stričevima«. Najvažnija je samo nova raspodjela ministarskih mjesta ili dužnosničkih funkcija. Kada se traži odgovornost, ne zna se tko je odgovoran za brojne propuste i nedorečenosti u rješavanju aktualnih problema. Uvoz, koji uništava domaću proizvodnju, istodobno zatvara i mogućnost otvaranja novih radnih mjesta. Sada se govori da nemamo što izvoziti jer je izvozni dio gospodarstva bio zanemaren.
Za takvo stanje najmanje snose odgovornost građani kao radnici, obrtnici, seljaci, intelektualci, jer takvo stanje nije bilo njihova »politička volja«. Oni su prigodom izbora davali svoje povjerenje obećavanim promjenama, koje uvijek nude političke stranke kao svoju političku volju. Dolaskom na vlast, zaboravljalo se na svoja obećanja »političke volje« i formirala se nova »politička volja« u skladu s pojedinačnim interesima vladajućih ili pojedinih uskih interesnih skupina. Takvo zaboravljanje vlastitih političkih obećanja potvrđuje da kod nas demokracija još nije sazrela jer se ne kažnjava za sva ta lažna i neodgovorna obećanja niti se obećani programi ostvaruju. Danas su mnoge banke, sanirane novcima iz proračuna a zapravo građana, prodane ili predane u strancima koji nemaju razumijevanja za interese poduzetnika ni građana. Postale su strani kapital i sada investiraju tamo gdje je najunosnije. Hrvatski građani i radnici su bespomoćni, prijete im otpuštanja, starijima se nudi rad do visoke starosti dok se mladima ne otvaraju radna mjesta. Navodno »neskromnom« radniku nudi se selidbe unutar Hrvatske ili mu se prijeti uvozom jeftinijih radnika iz drugih zaostalijih država. Na postavljeno retoričko pitanje kako to stanje promijeniti, odgovor je da će to stanje trajati sve dotle dok ne bude stvarne političke odgovornosti za lažna, nerealna ili izigrana predizborna obećanja, odnosno dok se deklarirana politička volje ne počne i u stvarnom životu provoditi.
