Ako se pozorno prati govor o plodovima opravdanja po vjeri u Isusa Krista (3, 21-31), nije teško u Pavlovu zanosnom slavljenju Božje ljubavi u 8, 33-39 vidjeti vrhunac njegove uronjenosti u Božje planove, uz čvrsto uvjerenje kako nikakva sila »neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem« (8, 38 sl.). A onda se Pavao s neskrivenim osjećajem tuge okreće ponovnom govoru o svome narodu Izraelu, svjedočeći upravo potresno o svojoj ljubavi prema njemu (9, 1-3). Potom slijede tri poglavlja u kojima pokušava teološki razriješiti pitanje Izraela naočigled njegove nezainteresiranosti za Krista. Ni u svojoj najstarijoj poslanici Pavao nije krio duboko razočaranje zbog otpora većeg dijela Izraela evanđelju i njegovu misioniranju pogana (1 Sol 2, 14-16), ali je bio prilično suzdržan. No s vremenom on se morao sve ozbiljnije suočavati s prigovorima iz judeokršćanskih krugova i pitati se kakve posljedice taj otpor ima ne samo za budućnost Izraela već i za vjerodostojnost samoga Pavlova evanđelja. Plod toga su tri poglavlja u kojima se suočava s tim problemima i prigovorima.

Božja sloboda u izboru

Već je u 3, 1-4 Pavao jasno dao na znanje da se ne slaže s prigovorima kako njegovo izjednačavanje Židova i pogana s obzirom na grešnost pred Bogom znači nijekanje Izraelova prvenstva u povijesti spasenja. Sad se ponovo vraća tom problemu i donosi razloge svoga neslaganja. To izlaganje ima dijaloški stil, jer on stalno ima pred očima ili moguće prigovore na račun vlastite teologije ili pak stanje rimske zajednice. Rasprava se vodi pod vidikom Božje vjernosti njegovoj riječi, a Pavao započinje tezom koja možda predstavlja nekakvu krilaticu što kruži među Pavlovim protivnicima: »Ali ne kao da se izjalovila riječ Božja« (9, 6a). I to je misao vodilja cijeloga poglavlja (9, 6-33). Razlikujući Izraela po tijelu i po obećanju koje je Bog dao Abrahamu, Pavao ističe kako je Bog od početka slobodan u svom izboru (9, 6b-13), a na primjeru Mojsija i faraona pokazuje kako milosrđe iskazuje kome hoće (9, 14-24). Na kraju Bog je po svojim prorocima već davno najavio da će pogani postati njegov narod, a od Izraela se spasiti samo Ostatak (9, 25-29). Navodeći konkretne proročke riječi, Pavao opovrgava prigovor kako se »izjalovila riječ Božja«. Naprotiv, Bog se pokazuje vjernim svojoj riječi.

Pavao ide logično korak po korak. Nakon što je oslobodio Boga od optužbe da se iznevjerio svojoj riječi, on se okreće Izraelu i pokušava odgovoriti na pitanje, zašto Izrael nije prepoznao i prihvatio evanđelje. Ustvari cijelo izlaganje o Božjoj suverenoj slobodi i vjernosti njegovoj riječi rezultiralo je velikim pitanjem, zašto su našli spasenje pogani koji ga nisu tražili, a nije ga našao Izrael koji ga je tražio? »Zašto? Jer nije tražio po vjeri, nego po djelima« (9, 32). Pavao ne želi da ostane dojam kako je Izraelovo neprihvaćanje evanđelja nekakav iracionalan čin. Naprotiv, on je posve logičan ako se pođe od pravih pretpostavki. Nije sporno da je Izrael bi revan u traženju pravednosti, ali nažalost svoje a ne Božje (10, 2 sl.). Zato i ne mogu shvatiti da je »Krist dovršetak Zakona - na opravdanje svakomu tko vjeruje« (10, 4). Tu smjelu tvrdnju Pavao potkrjepljuje cijelim nizom starozavjetnih citata koji kulminiraju u riječi proroka Joela (3, 5): »Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen« (Rim 10, 13). Opet cijeli niz citata svjedoči kako Izrael nema isprike što su ga pretekli pogani (10, 14-21), da bi na kraju dao riječ Izaiji (65, 1): »Cio dan pružah ruku narodu nepokornom i buntovnom« (10, 21).

Apostolova nada

Nakon što je opisao u čemu je Izraelova krivnja, Pavao se okreće budućnosti svoga naroda, i to pod vidikom Božje vjernosti: Hoće li Bog, unatoč svemu, ostati vjeran svome narodu? Sve započinje snažnim retoričkim pitanjem: »Zar je Bog odbacio narod svoj« koje je odmah zanijekano energičnim: »Nipošto!« (11, 1). To je potkrijepljeno činjenicom da u Crkvi postoji skupina judeokršćana na čelu sa samim Pavlom. Oni predstavljaju taj Ostatak o kojemu su govorili proroci (11, 1-10). U drugom dijelu svoga izlaganja Pavao pokušava i u činjenici otvrdnuća većeg dijela Izraela vidjeti nekakav smisao i nalazi ga u tome što je time omogućen ulazak pogana u Crkvu (11, 11-15). Oni su daleko brojniji, ali se ne bi zbog toga smjeli uzoholiti i prezreti Izraela, jer ipak je on stablo koje nosi pricijepljene mladice (11, 16-24). A otvrdnuće Izraela je privremeno, jer Bog će po proročkoj riječi ipak obnoviti savez s njima. Bit će to savez oproštenja grijeha (11, 27). Pavao priznaje da je to duboko otajstvo vjere (11, 25), pa sve završava zanosnim hvalospjevom Božjoj mudrosti i milosrđu (11, 33-36).