Kršćanska zajednica kojoj je upućena Poslanica Kološanima bila je u gradu Kolosi što se nalazio u unutrašnjosti maloazijskoga kopna na važnom trgovačkom putu koji je iz velikoga lučkog grada Efeza, preko Mileta, vodio prema istoku Rimskoga Carstva. U neposrednoj blizini Kolose bila su dva velika grada, Hijerapol i Laodiceja, u kojima su također postojale kršćanske zajednice (Kol 4, 13). A da je među tim zajednicama postojala uska povezanost, razabiremo iz preporuke autora, »Kad se ova poslanica pročita kod vas, pobrinite se da se pročita i u Laodicejskoj crkvi, i vi da pročitate onu iz Laodiceje« (4, 16). Rimski povjesničar Tacit svjedoči kako su ti gradovi teško stradali u velikom potresu 60/61. p. Kr. I dok je Laodiceja u relativno kratkom vremenu obnovljena i ponovno postala bogat i utjecajan grad (usp. Otk 3, 17), za Kolosu se to ne može reći, jer se nigdje više ne spominje u Novom zavjetu. Ipak, svoj kasniji trag grad je ostavio na nekim rimskim novčićima iz 2. i 3. st. p. Kr.

Iako je kao autor poslanice istaknut Pavao, zajedno s Timotejem (Kol 1, 1), iz teksta nije teško zaključiti da Pavao osobno ne pozna tu zajednicu kao ni ona njega (2, 1). Autor jamči Kološanima kako je Pavao duhom s njima, radujući se njihovoj vjeri (2, 5). Po svemu sudeći, Kološanima je evanđelje navijestio i zajednicu utemeljio jedan od Pavlovih učenika, »ljubljeni Epafra, sluga zajedno s nama: on je, umjesto nas, vjeran poslužitelj Kristov, on nas je i obavijestio o vašoj ljubavi u Duhu« (1, 7 s.). U tom pluralnom obliku »s nama« i »nas« prepoznaje se širi krug Pavlovih učenika koji je djelovao zajedno s njime. Dok bi Pavao propovijedao u nekom velikom gradu, učenici su to činili po manjim okolnim gradovima. Tako je Epafra, vjerojatno za Pavlova boravka u Efezu (52-55), propovijedao u Kolosi, Hijerapolu i Laodiceji te osnovao tamošnje zajednice. Iz nekoliko osvrta na prijašnji život Kološana jasno proizlazi da su prije nego su primili evanđelje bili pogani (1, 21. 27; 2, 13; 2, 5. 7), kao što je bio i njegov navjestitelj Epafra (4, 12). Taj krug Pavlovih učenika nastavio je i poslije njegove smrti u njegovo ime dalje se brinuti za život tih zajednica.

Briga za zajednice ne podrazumijeva samo osobnu nazočnost u njima, već i pisanje poslanica, kao što je i Pavao činio za svoga života. Ako je on u svojim stvarnim poslanicama gotovo redovito kao supošiljatelja imenovao nekoga od svojih učenika i suradnika, Timoteja (2 Kor 1, 1; Fil 1, 1; Flm 1), Sostena (1 Kor 1, 1), Silvana i Timoteja (1 Sol 1, 1), nastojeći tako izraziti zajedništvo u vjeri, posve je razumljivo da je učenicima to zajedništvo još važnije kad Pavla više nema na životu. U traženju odgovora na nove izazove njima je važan Pavlov apostolski autoritet i njegova teološka baština na kojoj oni dalje grade. To ih međutim ne priječi da svoje spise izravno pripišu njemu kako bi kod budućih čitatelja bile jače preporučene. U tome možemo gledati ne samo izraz zajedništva sa svima im dragim Apostolom, kojega više nema, već i čin poniznosti stvarnog autora. Poslanica Kološanima je najvjerojatnije prva u nizu takvih poslanica, a slijede je Efežanima, 2 Solunjanima, 1 i 2 Timoteju i Titu. U vrijeme kad je pisana Poslanica Kološanima već je u Pavlovim zajednicama, uz sliku velikog apostola i navjestitelja evanđelja, nastajala i slika svjedoka ili mučenika za evanđelje. To proizlazi iz naglašavanja Pavlove tamnice i njegova trpljenja (1, 24; 4, 3. 10. 18).

Svaka stvarna Pavlova poslanica upućena zajednici koju poznaje i koja pozna njega odlikuje se vrlo osobnim i često prisnim stilom i tonom, čega ovdje nema. Umjesto toga, susrećemo prilično suzdržan ton usmjeren više na stvar odnosno problem o kojemu je riječ, negoli na osobe kojima se obraća. A problem je, kako ćemo pobliže vidjeti, neko krivovjerje koje ugrožava zajednicu. Rječnik se također osjetno razlikuje od onoga u Pavlovim poslanicama. U tekstu se nalazi čak 37 izraza kojih ne samo da nema u drugim Pavlovim poslanicama, već i u cijelom Novom zavjetu. Neki stariji tumači su pokušavali to objasniti odmaklom Pavlovom dobi i razvojem njegova jezika, a drugi su to više povezivali s krivovjerjem protiv kojega nastupa. No ni jedno ni drugo ne može uvjerljivo objasniti posebnost toga spisa, pa danas najveći broj tumača misli da je riječ o poslanici koju nije napisao Pavao već netko od njegovih učenika, možda sam Epafra koji je i osnovao tamošnju zajednicu, a koju u nastaloj krizi poslanicom želi čvršće vezati uz Pavlovo apostolsko poslanje i evanđelje.