Oprostio nam Stepinac!
Ovo je Prilika u kojoj molimo za oproštenje. Ne, ne ispričavamo se čitateljima za pogreške iz prošloga broja koje se nenamjernim propustima znaju naći u novinarskim tekstovima. Stvar je mnogo ozbiljnija. Upravo trećega dana mjeseca listopada, na datum na koji izlazi Glas Koncila s listopadskom Prilikom, svečano završava proslava pedesete obljetnice smrti i dvanaesta obljetnica beatifi kacije kardinala Alojzija Stepinca. Uzme li se taj veliki hrvatski sin, njegov život i djelo, ne samo kao katolička već kao i univerzalna hrvatska vrijednost - bio je svećenik, biskup i kardinal, ali i vrhunski intelektualac, poliglot, humanist, karitativni i kulturni zaslužnik - baš u ovo vrijeme kraja prvoga desetljeća dvadesetprvoga stoljeća pred njim, nažalost, ne možemo ne pokunjiti glavu. Čak pola stoljeća nakon njegova mučeništva i smrti u mnogim ga stvarima nismo uspjeli nasljedovati, razočarali smo njegovu viziju - što argumentira većina tema koje smo otvorili u ovome broju. Bl. Alojzije neumorno je, na slobodi i u zatočeništvu, govorio, propovijedao, djelovao konkretno kako bi se u društvu zaštitila obitelj, ta Crkva u malom. Upravo se na hrvatskim obiteljima danas lomi opći društveni neuspjeh, jer nije ih se zaštitilo, jer ih se prepustilo različitim socijalnim rizicima. Surova ideologija profi ta uspijeva u naumu da se usred tržišnih utakmica, koje su roditelji u borbi za opstanak prisiljeni igrati, djeca prepuštaju vrijednostima ulice i medijske ulice. Gore je još nezaposlenima, koji to sve moraju gledati »s klupe. Zato neka nam bl. Stepinac, taj neumorni čuvar obitelji, oprosti što smo, otvorivši širom vrata tatima, dopustili da se potkrada najvrednije blago - obitelj.
O, da smo u Hrvatskoj sazreli barem u političkom smislu! Tragovi ideologije, obrasci ponašanja i zadojenost interesima protiv kojih se bl. Stepinac borio otkrivaju se i među onima koji su rođeni dvadeset, trideset godina nakon njegove smrti - u političkoj mladeži stranaka. On, koji je patio nakon montirana političkog procesa, neka nam, ako ikako može, oprosti suvremene hrvatske političke montaže, koje domovinu pred udarima različitih struja, unutarnjih, podzemnih i vanjskih, čine sigurnom koliko je i kuća na pijesku kad dođe oluja. Bio je glasoviti govornik, a njegove propovijedi u vremenima nesklonim vrijednostima za koje se zauzimao češće su podsjećale na rafting nego na mirnu nizvodnu plovidbu. Neka i svojoj Crkvi i njezinim propovjednicima, klericima, i ništa manje laicima oprosti što su kao glasna manjina ponekad ostajali bez glasa. Neka nam oprosti i za propuste u sportu, kulturi, zanemarivanju okoliša i za sve propuštene prigode da se ostvari dobro, da se omogući bolje.
No zna dobro naš blaženik da se oprost ne dobiva ako ne postoji čvrsta želja za obraćenjem, a nje je dokle god je svijesti čovjekove da u sebi nosi dostojanstvo djeteta Božjeg. Povijest je Stepincu dala za pravo. Hoće li i nama?
Branimir Stanić
urednik
