Kardelj je hladnokrvno poručio: »Moramo imati nuklearnu bombu. Moramo je napraviti čak i ako ćemo za to godinama izdvajati pola nacionalnog dohotka.«

»Josip Broz Tito na čakovečkom sajmištu ima sve istaknutije mjesto! Na nekoliko štandova mogu se kupiti slike s njegovim likom, prodaju se i knjige o njegovu liku i djelu, a trgovci su, uvidjevši povećanu potražnju, počeli čak i izrađivati suvenire s nostalgičnim napisima o boljim vremenima« - kratka je vijest objavljena u »Večernjem listu« od 13. kolovoza, koja u današnjoj Hrvatskoj nije izazvala, kao i mnoštvo sličnih, nikakve reakcije javnosti. A kako bi i bilo drukčije kada se velika većina vodećih političara, i u vlasti i u oporbi, sveučilišnih profesora, novinara i drugih oblikovatelja javnoga mijenja, ili javno ponosi sudjelovanjem u njegovoj zločinačkoj, gotovo polustoljetnoj, vlasti, ili ga kao ideološki sljedbenici smatraju najvećim političarom u novijoj hrvatskoj povijesti.

Zajednička Hitlerova i Titova destruktivnost

Stoga je potrebno uporno i sustavno upozoravati, ne samo sudionike komunističkih »derneka«, »sajmova« i »cirkuskih predstava« po Hrvatskoj, nego i neinformirane široke slojeve ljudi, na sve odlike »najvećeg sina svih jugoslavenskih naroda i narodnosti«. Jedna od njih je i njegovo grčevito nastojanje da ostane pod svaku cijenu na vlasti, koja ni od koga i ni od čega nije smjela biti ugrožena, što je zapravo odlika svih svjetskih diktatora - bolesnika. Njegov mentalno-psihološki profil izvrsno je analizirao jedan od svjetski glasovitih psihoanalitičara:

»Kod Tita je riječ o karakternoj strukturi: potiskivanje svijesti o vlastitoj destruktivnosti. Prvo, u racionalizacijama: svaku destrukciju koju je naredio, racionalizirao bi kao neophodnu za opstanak, razvitak, sjaj Jugoslavije, ona je bila uperena protiv neprijatelja (unutarnjeg i vanjskog, op. T. V.) koji su je željeli uništiti... Još efikasniji oblik potiskivanja je stvaranje reakcije (izražene u sintagmi »klasnog neprijatelja«, op. T. V.). To je klinički dobro provjeren oblik...«.

Da ne bude zabune i nepoznanica, u spomenutom je citatu potrebno samo zamijeniti riječi »Tito« sa »Hitler« i »Jugoslavija« sa »Njemačka«, da se dobije izvorni tekst, što u biti nimalo ne utječe na ispravnost i lucidnost psihoanalitičkih analiza Ericha Fromma primjenjujući ga i na jugoslavenskog diktatora (poglavlje »Hitlerova destruktivnost« u: »Anatomija ljudske destruktivnosti«, Naprijed, Zagreb, 1980, str. 230).

Hrvatski povjesničar kao povijesni promašaj

Te, na prvi pogled očekivane i, mora se priznati, prilično uvjerljive i mjerodavne ocjene o psihologiji bivšega jugoslavenskog predsjednika potrebno je i potkrijepiti nekim činjenicama iz njegova života. Upravo se to nedavno dogodilo objavljivanjem autobiografske knjige: »Stevan Dedijer; špijun kojeg smo voljeli« (»V.B.Z. Zagreb, 2011). Usputno, prava je šteta što je nadasve zanimljivoj i faktografski vrijednoj knjizi predgovor hrvatskome izdanju napisao sveprisutni profesor suvremene hrvatske povijesti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. Tvrtko Jakovina. On se npr. u svojem tekstu nije ni osvrnuo na Dedijerovu ocjenu o Titu i njegovoj Partiji (koja zapravo pobija neke temeljene, stalno isticane profesorove teze): »Shvatio sam kako je Komunistička partija pod Titovim vodstvom uklanjala sve moguće antifašiste s kojima bi se morala boriti za vlast u zemlji« (Dedijer, isto, str. 129), ali je zato svojedobno u intervjuu za »Slobodnu Dalmaciju« (16. veljače 2008) istaknuo kako je »Tito jedini svjetski značajni Hrvat«, što su, razumije se, odmah u naslovu prenijeli svi portali antifašističkih udruga. Javnost bi, naime, od toga zagrebačkog povjesničara očekivala barem minimum dosljednosti. Dr. Jakovina jednako tako nije smatrao potrebnim barem upozoriti Dedijera na vrlo nespretno formuliranu misao: »Moje osobno sudjelovanje u Drugome svjetskom ratu započelo je 6. travnja 1941. Bio sam jedan od tisuću delegata na komunističkoj partijskoj konferenciji u New Yorku... Hrvatska fašistička država, pod vodstvom Ante Pavelića, sustavno je ubijala Srbe, Židove, Rome i antifašiste Hrvate« (isto, str. 124). Naime, prema svim dosadašnjim povijesnim saznanjima, Nezavisna Država Hrvatska tada još nije ni postojala. No, sigurno će dr. Jakovina i dalje davati intervjue, sudjelovati u televizijskim i radijskim emisijama u kojima će veličati »lik i djelo druga Tita«. Tek će pojedinci pomisliti kako je ipak moguće da same povjesničareve teze postanu povijesni promašaj.

»Moramo je imati makar narod gladovao!«

Dedijer je o Titovu naumu da Jugoslavija stvori atomsku bombu posvetio cijelo poglavlje: »Titova bomba (1950-1954)« (isto, str. 170- 185). U njemu je napisao da mu je to prvi nagovijestio Veljko Mićunović sredinom rujna 1949, nekadašnji jugoslavenski veleposlanik, tijekom boravka jugoslavenske delegacije u UN-u: »Veljko je izjavio: 'Kardelj i Đilas žele da napustiš New York, dođeš kući i vratiš se fizici.' ... Te večeri telefonirao mi je Kardelj i rekao: 'Potreban si nam za naše nuklearne napore« (isto, str. 176). Sve se dalje događalo onako kako su to odlučili Tito i njegovi suradnici: »I tako sam se, eto, uključio u Titov pokušaj da napravi nuklearnu bombu u Jugoslaviji... Dana 17. siječnja 1950. šetao sam praznim, sagovima prekrivenim tihim hodnicima savezne vlade u Beogradu i bio uveden u Kardeljev ured« (isto, str. 176-177), koji mu je hladnokrvno poručio: »Moramo imati nuklearnu bombu. Moramo je napraviti čak i ako ćemo za to godinama izdvajati pola nacionalnog dohotka« (isto, str. 177). To je u ondašnjoj gospodarskoj situaciji, u kojoj se hrana dijelila na »točkice« i preživljavalo zahvaljujući humanitarnoj pomoći, tj. paketima suhe hrane sa Zapada, čiji su zaštitni znak bila tzv. »Trumanova jaja« - konzerve jaja u prahu, značilo: »Moramo je imati makar narod gladovao!« Koliko se Titova zamisao o atomskoj bombi mogla uklopiti u njegovo kasnije stvaranje Pokreta nesvrstanih, koji se temeljio između ostaloga na suprotstavljanju blokovskoj politici i svim oblicima agresije te iskorjenjivanju siromaštva, ostaje i dalje upitnik za njegove današnje poklonike.

Za nositelja nuklearnog projekta izabran je institut u Vinči kod Beograda, koji je vodio srpski znanstvenik dr. Pavle Savić, a bila su uključeni i instituti: Ruđer Bošković iz Zagreba, koji je vodio dr. Ivan Supek, i Jozef Stefan iz Ljubljane s ravnateljem dr. Antonom Peterlinom. No, zbog nedostatka osnovnog industrijskog potencijala potrebnog za izgradnju reaktora i za analizu, jer su se npr. »uzorci rudače morali slati u Zapadnu Njemačku kako bi se odredio sadržaja urana, s pretpostavkom da tamošnja kemijska tvrtka neće informirati njihovu tajnu policiju o 'našem najtajnijem nuklearnom projektu', kako ga je označio Kardelj« (isto, str. 183), što znači da su za njega ubrzo saznale sve svjetske i europske velesile, i zbog odustajanja ključnih znanstvenika projekt je nakon četiri godine propao.

Koliko je cijeli Titov naum bio ne samo besmislen i promašen nego i neostvariv i sulud, pokazuje i knjiga Stanfielda Turnera, bivšeg direktora CIA-e, »S nuklearnim genom iza rešetaka«, koju spominje Dedijer: »Turner u svoj knjizi podastire temeljit dokaz da bi eksplozija 250 nuklearnih bombi u SAD-u razorila i nepovratno uništila cijelu zemlju. Potom dokazuje kako je još šezdesetih godina Sovjetski Savez imao oko dvadeset tisuća, a Sjedinjene Države njih 32700... Stoga sam se zapitao ima li uopće nade za tako glupu, ljudsku, vrstu« (isto, str. 171). Zato bi bilo dobro da se svatko tko želi na vašaru kupiti sliku s Titovim likom najprije prisjeti citata o njegovim i Hitlerovim zajedničkim crtama, kao osoba, državnika i političara.

Završetak