Sigurno smo tu i tamo, ako ne već redovito, doživjeli da nam najpoznatije riječi postanu onog časa nepoznate kad ih na razini refleksije želimo sebi ili drugima objasniti. Dobro da su to isto doživljavali prije nas veliki mislioci čovječanstva. »Dok me ne pitaš, znam. Kad me pitaš, ne znam.« To bi bila ta formula za takvu situaciju, koju je Augustin formulirao kod pitanja, što je to vrijeme. Za nas je to utješno, umirujuće. Ali time nije problem riješen. Primjerice kada me tko pita – u ovom slučaju pitam sam sebe – što je to »rad« – upućujem na Augustinovu formulu da bih se tako riješio problema. Ali ne u smislu da ne bih htio o tome dalje razmišljati, nego da odmah na početku najavim da se radi o veoma teškom pitanju.
Da pokažem kako teška je to stvarnost, napisat ću, jednostavno, veći broj izjava, tvrdnji, riječi, formula, definicija o »radu«. Sve su to više ili manje citati iz različitih izvora, koje nije nužno ovdje navoditi, jer to po sebi ne pridonosi boljem objašnjenju same stvari. O tome se ovdje radi, a ne o tome što je ovaj ili onaj mislilac protiv ovog ili onog mislioca nekada ili danas rekao. Od toga nema nitko neku posebnu korist.
| Crkva bez radništva nije Kristova Crkva. To su riječi pape Pija XI. Da je to tako, nama je danas jasno. Bili bismo sretni kada bi to saznali radnici danas, prepoznavši u Crkvi prijatelja i suborca za njihova prava u današnjem svijetu rada, u današnjem sustavu gospodarstva, koji nikako ne ispunjava ideju gospodarstva po mjeri dostojanstva čovjeka djelatnika, radnika, i koji radi toga nije u skladu s gospodarstvom koje naviješta katolički društveni nauk. Imati ideje i pojmovne predodžbe o tome kako bi trebala izgledati stvarnost, da bude u skladu s određenim sustavom vrednota ili ideala, prvi je, ali vrlo važan korak prema toj željenoj stvarnosti. Isto tako je od bitne važnosti da mi u te ideje ili ideale vjerujemo iz dubokog uvjerenja da dobar i uspješan život može biti izgrađen samo na njihovom ostvarenju. |
Izreke o radu – shvaćanje rada
Čovjek je stvoren za rad.
Tko ne radi, neka niti ne jede.
Tko ne radi, neka ide u kuhinju karitasa.
Rad je identičan s biti, kaže Heidegger.
Bog je stvoritelj, stalno stvarajući, djelujući; to je i čovjek jer je na sliku Božju stvoren.
»Dies septimus« (»Sabbat«, nedjelja): prestanak stvaralačkog rada, jer je već sve stvoreno, načinjeno, dovršeno.
Nedjeljni počinak: da radnik skupi nove snage za rad na polju, u tvornici.
Nedjelja: dan izražavanja strahopoštovanja i zahvalnosti Bogu za divan red u svijetu.
Sedmi dan smo mi ono što, zapravo, jesmo: ljudi. (Augustin)
Sedmi dan stvaranja još nije dovršen... (E. Bloch)
Stvoreni svijet je dobar, stoga ga čovjek ne smije mijenjati svojim radom, nego samo čuvati.
Svijet nije dovršen (Iz 43, 19; Otk 21, 5), stoga mora čovjek usavršavati strukture svijeta.
Rad je konstruiranje svijeta nabolje, po Božjem nalogu.
Čovjek je »cooperator Dei« u daljnjem stvaranju i usavršavanju svijeta.
Rad u svim oblicima i načinima predstavlja pravilno postupanje čovjeka sa svijetom kao Božjim stvorenjem. (Ivan Pavao II.)
»Rad treba biti takav da po radu čovjek dolazi bliže Bogu, Stvoritelju i Otkupitelju; da po njemu surađuje u Božjem planu spasa za čovjeka i svijet.« (»Laborem exercens« 24)
Čovjek je rođen za rad kao ptica za let. (Pio XI., enciklika »Quadragesimo anno«)
Čovjek, rođen za rad, radom se rađa po drugi puta.
»Vita contemplativa simpliciter melior est quam vita activa« (Sth II-II, q 182, Toma Akv. )
Radim da živim. Živim da radim.
Čovjek mora imati prednost pred radom. Rad mora imati prednost pred kapitalom.
Što moramo raditi, to je Božja kazna. (Post 3, 17)
Svaki čovjek ima pravo na rad. A što ako rada nema?
Čovjek je rođen da radi. A rada nema.
Rad je samo za robove. Slobodni ljudi ne rade nego razmišljaju, stvaraju umjetnička djela, pišu pjesme, razvijaju svoju osobu igrama. (Antika)
Radnika u tvornici poučavamo da je i njegov rad služba Božja. Radnik pak misli i osjeća da je njegov rad u tvornici poniženje ljudskog dostojanstva. (Početak industrijalizacije)
Što je istina o radu?
Što na sve to reći i koji stav zauzeti? Kad smo pročitali ove izreke o radu, ustvrdit ćemo najprije teoretsku istinu da se to istoj stvarnosti.
Radu se dakle može pristupiti iz različitih perspektiva i to je razlog da se dolazi do tako suprotnih i čak proturječnih izreka o jednoj te istoj stvarnosti. Odmah nam se nameće pitanje što je istina i gdje je istina o dotičnoj stvarnosti. Ima li više istina o istoj stvarnosti? Za koju da se odlučimo? Nismo li unaprijed determinirani prihvatiti onu istinu u kojoj smo poučavani za vrijeme studija? Kao diplomirani sociolog stekao sam svoju sociološku istinu o radu; kao teolog opet svoju; kao psiholog svoju itd. Ne smijemo zaboraviti kod toga najvažniji izvor oblikovanja istine o nekoj stvarnosti, ovdje o radu: život, životno iskustvo. Radnik ima svoju istinu o radu. Mislim da je pravo reći da je njegova istina o radu najbliža životu, dakle najistinitija, ako smijemo tako nešto reći. Stoga bi bilo zanimljivo i k tome veliki dobitak za znanost čuti što ima reći radnik, suvremeni radnik ili djelatnik, na pojedine ovdje navedene izreke o radu. Možda bi bilo korisno da čitatelj ovih redaka – svećenik, vjernik – načini isto: da zauzme stav prema svakoj izreci o radu na osnovi svoga životnog iskustva. Kako bi glasila njegova »istina« o radu?
Za sebe mogu reći da ove punktualne sentencije o radu – mogli bismo nastaviti s nabrajanjem – i aktualno stanje na području gospodarstva, u svijetu (ne)rada, zaista zbunjuje moje misli i osjećaje. Razumom možemo jedva shvatiti proturječnosti između pojedinih izreka. Osjećajima možemo samo djelomično doživjeti tešku sudbinu nezaposlenih i njihovih obitelji u svim društvima svijeta.
Što kaže Crkva o radu?
Doktrinarni stavovi naše Crkve, velikih papa zadnjih dvaju stoljeća, počevši od Leona XIII., pa do sadašnjeg pape Benedikta XVI, čine nas s jedne strane intelektualno-emocionalno ponosnima radi istinitosti, dalekovidnosti, ljubavi i humanosti koji su sadržani u tim stavovima, u tome društvenom nauku Crkve. Ali s druge strane istovremeno stavljaju nas u napast da zaključimo kako sav idealizam tih stavova ima jedva što zajedničkog s egzistencijalnom stvarnošću ljudi današnjeg društva. Upravo taj idealizam sadrži u sebi opasnost da ljudi u patnji, pod sudbinom nezaposlenosti, niti ne osjećaju ljepotu ideja, načela i misli crkvenog nauka, a kamoli da su uvjereni da imaju od toga konkretne koristi. Možda im spoznaja o tom istinitom i lijepom nauku Crkve još više pojačava njihovu ogorčenost, pa čak i beznađe, jer još jače doživljavaju na svojoj koži da svijetom, društvom ne vladaju ideje pravednosti, poštovanja ljudskog dostojanstva, solidarnosti, koje se nalaze na gotovo svakoj stranici crkvenog nauka, nego posve suprotne ideje i misli: ideje egoizma, pohlepe, moći, častoljublja, nepravde, bezobzirnosti.
Savez Crkve i radništva za humano gospodarstvo
Nepovjerenje u teoretsko gledanje na stvarnost je razumljivo za one koji poboljšanje stanja života očekuju samo od poduzimanja konkretnih mjera politike. Analiza situacije primjerice na području zapošljavanja najprije ne mijenja samu stvarnost, ali može biti korisna u otkrivanju puteva prema promjenama. To vrijedi i za teoretsku spoznaju određene situacije. Imati ideje i pojmovne predodžbe o tome kako bi trebala izgledati stvarnost, da bude u skladu s određenim sustavom vrednota ili ideala, prvi je, ali vrlo važan korak prema toj željenoj stvarnosti. Isto tako je od bitne važnosti da mi u te ideje ili ideale vjerujemo iz dubokog uvjerenja da dobar i uspješan život može biti izgrađen samo na njihovom ostvarenju. Jedno i drugo – imati ideje i vjerovati u njihovu vrijednost – pretpostavka je da se krene na njihovo ostvarivanje u društvu, i izvor snage i motivacije za konkretne akcije – bilo političke, bilo društveno-kulturne naravi.
Bilo je vrijeme kada se Crkva možda preslabo zalagala za izradu teoretskih spoznaja i vrednota o području života rada i gospodarstva. To potvrđuje povijesna činjenica da je Crkva u osobi pape Lava XIII. direktno reagirala na situaciju života radništva tek 43 godine nakon »Komunističkog manifesta« (1848. godine), naime s enciklikom »Rerum novarum«, 1891. godine. Snage izvan Crkve, snage protivne Crkvi i kršćanstvu prije Crkve su shvatile težinu stanja radništva u svijetu rada onog vremena, koju opisuje navedena izreka o radu: rad u tvornicama je izraz prokletstva i rušenja dostojanstva čovjeka. Tu istinu su doživljavali radnici na svojim leđima i tim riječima su je izrazili.
Istovremeno se naviještalo uime evanđelja i kršćanstva da je rad u tvornicama »služba Božja«. Kako je bilo to moguće? Kako to da su nekršćani decenijima prije Crkve shvatili nepodnošljivost stanja radništva? Kojim načelima i idejama su oni došli do te spoznaje? Radi ondašnje, za nas danas neshvatljive šutnje Crkve o stanju radništva, Crkva je izgubila radništvo – proletarijat, radničku klasu. Time je za taj povijesni čas Crkva izgubila još nešto teološko-ekleziološki vrlo bitno: da bude prava Kristova Crkva, to će reći da bude prijateljica i zagovornica najmanjih među Isusovom braćom: tvorničkih radnika započete industrijalizacije snagama divljeg duha kapitalizma. Jest, Crkva bez radništva nije Kristova Crkva. To su riječi pape Pija XI. Da je to tako, nama je danas jasno. Bili bismo sretni kada bi to saznali radnici danas, prepoznavši u Crkvi prijatelja i suborca za njihova prava u današnjem svijetu rada, u današnjem sustavu gospodarstva, koji nikako ne ispunjava ideju gospodarstva po mjeri dostojanstva čovjeka djelatnika, radnika, i koji radi toga nije u skladu s gospodarstvom koje naviješta katolički društveni nauk. Uvjereni smo da su za današnje radništvo prihvatljive ideje i načela na kojima počiva zamisao gospodarstva katoličkoga društvenog nauka, kako su ga oblikovali pape od Lava XIII. pa do danas. Stoga mogu i trebali bi biti danas radnici i Crkva idejni saveznici u ostvarivanju humanog gospodarstva rada i zaposlenosti.
