| Crkva danas može mnogo učiniti i u pogledu edukacije roditelja za ravnopravno komuniciranje s vlastitom djecom u korištenju računala. Na župnoj razini voditelj župe u stanju je organizirati skupine roditelja da bi upoznali svestrano korištenje računala. Nemamo nikakvih sugestija o korištenju sadržaja crkvenih medija ni u župnoj katehezi, a upravo bi ona mogla i trebala biti mjesto njihova korištenja u prvoj evangelizaciji i katehizaciji. K tome korištenje crkvenih medija u župnoj katehezi polaznike dublje veže uz vjerničku zajednicu i osposobljava ih da preuzmu određene zadaće na korist te zajednice. |
Postajemo »hvalitelji prošlih vremena«
S kojim se problemima danas najčešće susreću roditelji, odnosno njihova djeca, pogotovo djeca školske dobi? Na koji im način Crkva može pomoći?
DR. RELJAC: Svi priznajemo da živimo u svijetu naglih i brzih promjena. Najstariji među nama sve bi vratili na vrijeme kako je nekoć bilo. Još uvijek, naime, vrijedi ona latinska uzrečica da u trećoj životnoj dobi, a neki i ranije, postajemo »hvalitelji prošlih vremena«. No činjenica je da se posljednjih desetak godina u osnovnim školama sve češće mogu susresti problemi koji su nekada bili »rezervirani« za djecu srednjoškolske dobi. Naime, djeca sve brže odrastaju fizički, ali nažalost to ne znači istodobno i emocionalno i psihičko sazrijevanje.
Već u višim razredima osnovne škole roditelji i nastavnici suočeni su s problemima zloporabe alkohola i duhanskih proizvoda, zloporabe kockanja i klađenja, ulaskom u spolne odnose, noćnim izlascima, jednom riječju neprihvatljivim ponašanjem za bilo koju dob maloljetnika, a kamoli osnovnoškolaca. Zatim javlja se i problem »imati«. Materijalno posjedovanje svega onoga što nameću mediji, od odjeće, obuće, šminke, mobitela..., često postaje glavna preokupacija djece i mladih. I ukoliko roditelji nisu u stanju svome djetetu priuštiti sve ono što se traži, dijete postaje etiketirano i marginalizirano od onih kolega u razredu koji to imaju.
Istraživanja upozoravaju na povezanost televizije s preuranjenim ulaskom u pubertet. Istraživanje Herman-Gidden, provedeno na 17.000 američkih djevojčica te britanska studija sa Sveučilišta Bristol koja je pratila razvoj 14.000 djece, pokazala su da danas jedna od šest djevojčica u pubertet ulazi do osme godine života. Samo jednu generaciju unatrag to se događalo tek jednoj od stotinu djevojčica. Danas se sumnja da povećan broj prizora spolnosti na televiziji potiče spolnu zrelost kod djevojčica koje se nalaze u pretpubertetskom razdoblju. Istraživanje je također pokazalo da one djevojčice između 6 i 11 godina života koje su se ranije razvile pokazuju povećanu depresivnost, agresivnost, povučenost i imaju više problema sa spavanjem. Drugo je istraživanje pokazalo da se preuranjeno sazrijevanje može povezati s pušenjem, konzumiranjem alkohola i droga, manjkom samopouzdanja i pokušajima samoubojstva.
Nažalost, ni u društvu ni u Crkvi nema dovoljan broj stručno educiranih osoba, psihologa, psihoterapeuta, psihijatara, defektologa, vjeroučitelja koji bi bili na raspolaganju djeci, mladima i njihovim roditeljima.
Riječka www.rikatv.net jasan je primjer
Koja je uloga Crkve, pastoralnih teologa i drugih koji su u služenju u Crkvi da educiraju i koriste mrežna sredstva u naviještanju evanđelja? Zapravo, može li se govoriti o »Facebook-pastoralu«?
DR. RELJAC: Mislim da se u doslovnom smislu ne može govoriti o »Facebook-pastoralu« jer na hrvatskom crkvenom području jedva da ima nekih evanđeoskih poruka koje se šalje u virtualni svijet organiziranim porukama Facebooka. Tim putem su dostupne crkvene vijesti, izvještaji o crkvenim događajima, proslavama, obljetnicama, važnijim vjerskim skupovima ili sastancima u crkvenoj režiji. Naravno, nema Hrvatske katoličke televizije. Pojedine crkvene medijske ustanove, npr. Ika, Glas Koncila, Hrvatski katolički radio, Kršćanska sadašnjost, a ima i drugih, najavljuju ili obavještavaju putem interneta o sadržaju svojih tiskovina.
Posljednja tri mjeseca putem interneta dostupna je produkcija www.rikatv.net. To je uspješan pionirski pothvat s vlastitostima televizije. Premda se je ta produkcija opravdala svojom prihvaćenošću, još nije stala iza nje neka crkvena ustanova tako da joj prijeti svaki čas kraj djelovanja jer ne može egzistirati samo na dobroj volji svoga začetnika. No, upravo je taj pothvat jasan znak da i Crkva može koristiti mrežna sredstva u naviještanju evanđelja. Ona može domisliti adekvatan program i sadržaje, originalne ili posuđene. Može ih usmjeriti prvoj evangelizaciji, daljnjoj evangelizaciji, a može ih staviti također u službu odgoja, vjerskog i općeg. Riječka www.rikatv.net jasan je primjer takvih mogućnosti. Znam da u našoj Crkvi ima danas ljudi koji su sposobni i voljni sudjelovati u takvim pothvatima. No, voditeljima naše Crkve treba biti jasno da je prošlo vrijeme novčane podrške tradicionalnim oblicima pastoralnog djelovanja koje više ne doseže ni djecu ni mlade, a ni odrasle koji inače koriste moderna sredstva komunikacije.
Mislim da Crkva danas može mnogo učiniti i u pogledu edukacije roditelja za ravnopravno komuniciranje s vlastitom djecom u korištenju računala. Naravno, ne mislim da treba iz sustava pastorala braka i obitelji izbaciti nešto što on danas sadrži. No, na župnoj razini voditelj župe u stanju je organizirati skupine roditelja da bi upoznali svestrano korištenje računala. Taj se rad čak smije zvati apostolatom, jer roditeljima pruža mogućnost veće i uspješnije medijske komunikacije s djecom, omogućuje im realno poznavanje medijskog interesa njihove djece, a pruža im i priliku da djecu vode u tom virtualnom svijetu i pomažu im u izboru zanimljivih sadržaja koje su oni već provjerili i takvima ocijenili. Bračni i obiteljski pastoral danas treba imati i tu komponentu i ne smije se tako voditi da na kraju završi u molitvenoj grupi, jer tada ne rješava pitanja o kojima razgovaramo.
Pastoralci moraju pratili katoličke medije
Danas se vjernici laici, pa i dio svećenika, zadovoljavaju površnom informacijom o Crkvi i sadržaju svoje vjere. Koliko je tu odgovorna pastoralna teologija, u prvom redu koliko su odgovorni oni koji odgajaju buduće pastoralce? Koliko pastoralna teologija prihvaća tehnička dostignuća i medije kao sredstva naviještanja Radosne vijesti? Na koji način pastoralna teologija, konkretno u Crkvi u Hrvata, u svojim programima upućuje na katoličke medije i što bi tu trebalo činiti?
DR. RELJAC: Mislim da hrvatska pastoralna teologija koristi tehnička dostignuća i crkvene medije kao sredstva u naviještanju evanđelja. Nedostaje organizirano programiranje korištenja tih sredstava. Nemamo jasnih uputa koja sredstva i koje sadržaje valja koristiti u školskom vjeronauku i u kojem razdoblju školovanja. Nemamo također nikakvih sugestija o tom istom sadržaju ni kada je riječ o župnoj katehezi, a upravo bi ona mogla i trebala biti mjesto njihova korištenja u prvoj evangelizaciji i katehizaciji. K tome korištenje crkvenih medija u župnoj katehezi veže dublje polaznike uz vjerničku zajednicu i osposobljava ih da preuzmu određene zadaće na korist te zajednice.
Predavači pastoralne teologije u hrvatskim visokoškolskim ustanovama svakako govore o opravdanosti korištenja tih medija u njihovom budućem katehetskom ili pastoralnom radu, a i upućuju svoje studente na sadašnje katoličke medije u našem kulturnom prostoru. Opravdan je prigovor o površnoj informaciji o Crkvi i sadržaju vjere kod vjernika laika i dijela svećenika. Zatomiti njegovu opravdanost se može samo dijelom korištenjem tehničkih dostignuća i medija u naviještanju Radosne vijesti. Treba učiniti više. Treba potaknuti i podržavati trajnu želju i spremnost na trajni vjerski odgoj i obrazovanje. To je pak zadaća koja nadilazi pastoralne teologe. Njezino ostvarenje omogućuje tek vjernička zajednica koja nije formalno-pravno određena granicama župe, nego raste uz oltar i oslanja se na življeno vjerničko zajedništvo da bi zatim bila uporište pojedinačnom naviještanju evanđelja.
Iscjeljuje susret s Bogom i s ljudima
Često se danas traži brzo rješenje problema. Kako na to gledate kao negdašnja vjeroučiteljica, profesorica na Katedri pastoralne teologije i kao psihoterapeut? Koliko to ostavlja posljedice na pojedinca i društvo?
DR. RELJAC: Danas živimo u vremenu kad se promjene događaju brže nego ikada prije. Ono što se nekada dogodilo u deset godina, danas se događa u godini dana; a ono što se događalo u sto godina, danas se događa u deset godina. Moderna tehnologija pruža čovjeku mogućnost uštede vremena, a s druge strane ta ista tehnologija nesmiljeno krade to isto vrijeme. Da se opet vratim na medije: televizija nam oduzima više vremena od bilo koje druge aktivnosti, osim boravka na radnome mjestu i spavanja. Prosječan čovjek u prosjeku provede četiri sata tako što ne radi ništa, osim što gleda televiziju - to je više od jednog punog dana tjedno. Do svoje 75. godine života većina ljudi potrošit će više od dvanaest i pol godina takvih 25-satnih dana tako što neće činiti ama baš ništa nego gledati televiziju. Djeca danas provode više vremena gledajući u televizijski ekran nego što borave u školi. Prosječno šestogodišnje dijete već je skoro jednu godinu svoga života potrošilo na gledanje televizije. Naime, danas većina djece doslovno više gleda televizijske junake nego svoje roditelje.
Isto vrijedi i za vizualni kontakt među parovima. Suvremeni parovi imaju malo dragocjenog zajedničkog vremena, i to malo vremena uglavnom provode gledajući televiziju. Mnogima je glavna zajednička aktivnost postala - gledanje televizije, što bi se prije moglo smatrati pasivnim nego aktivnim provođenjem zajedničkog vremena. Istraživači tržišta danas nam nude izvješća u kojima se opisuje kultura televizijskih ovisnika, gdje se ostajanje kod kuće smatra novom vrstom izlazaka. Gledanje televizije za modernoga čovjeka nije postalo samo omiljena razonoda, ono je povlaštena aktivnost, njegov glavni izvor svakodnevnog iskustva.
Kad se toj slici doda korištenje interneta, računala, DVD-a, videa i interaktivnih mobitela, ukupno vrijeme koje današnji čovjek provede pred ekranom čak promašuje broj sati koje troši na spavanje. Ako osoba još i radi ispred ekrana računala, onda ona zaista gleda u ekran više sati dnevno nego što troši i na spavanje i na jelo zajedno, odnosno ona je svake godine četiri puna mjeseca 24-satnih dana pred ekranom. Život je kratak, ali uz televiziju je još kraći. A onda se žalimo kako nemamo vremena, svi smo jako usredotočeni na cilj, ciljeve i rezultate, a pritom zaboravljamo proces, kontakt »ja-ti« odnose, i tako jureći od cilja do cilja dođemo do kraja a da nismo ni primijetili kako smo na tom putu izgubili i sebe i druge. Nemamo vremena za međusobni kontakt, bilo da se radi o Bogu ili čovjeku, a upravo je kontakt jedino iscjeljujuće sredstvo koje nam je Bog dao kao ljudima. Stoga iskreno vjerujem: kada bi ljudi više bili u kontaktu s Bogom i drugima oko sebe, bilo bi puno manje psihofizičkih oboljenja i puno više radosti i sreće. Kad bi nam crkve i župne dvorane bile popunjenije, psihijatrije bi sigurno bile praznije.
|
Vjeroučitelj ne smije biti samo redar u crkvi Kakav profil vjeroučitelja odgovara hrvatskom društvu? Koliko se radi na duhovnoj formaciji i bi li tu trebalo što trebalo dodati? Može li se ojačati povezanost škole i župe? DR. RELJAC: Ove se godine navršava 20 godina kako se je vjeronauk vratio u škole. Ta je obljetnica spomenuta na nedavnoj Ljetnoj katehetskoj školi u Splitu, ali ona mora potaknuti na svestrano, otvoreno i iskreno prosuđivanje školskog vjeronauka za sve njime obuhvaćene dobi učenika. Naravno, treba raditi i na duhovnoj formaciji vjeroučitelja, ali još više na uočavanju i prepoznavanju njihova mjesta u zajednici vjernika. Vjeroučitelj ne smije biti redar u crkvi, rezervni čitač. Vjeroučenici ga moraju prepoznati kao čovjeka koji uživa povjerenje domovinske Crkve. Pitanje suradnje škole i župe ne ovisi samo o jednome čimbeniku: samo o školi ili samo o župi. I to pitanje treba razmotriti slobodnim istraživanjem tek minulog razdoblja od 20 godina takve suradnje. Dok se ne usudimo provesti pošteno istraživanje koje nikoga ne ugrožava, ostat ćemo samo na subjektivnim dojmovima i paušalnom prosuđivanju, a bez stvarne podloge za jačanje povezanosti škole i župe. |
Psihologija je važna u pastoralnoj praksi
Koliko su programi pastoralne teologije primjereni hrvatskom društvu? Na koji način pomoći roditelju, djetetu, obitelji u prevladavanju problema otuđenosti, borbe za egzistenciju, nepovjerenja? Kako zaštiti hrvatsku autohtonost koja je prošla teškoće u prošlosti i ostala uspravna, a čini se da se sada pomalo gubi?
DR. RELJAC: Kada se radi o programu pastoralne teologije, mogu govoriti samo o onome što je aktualno na katedri pastoralne teologije na Teologiju u Rijeci, koja je područni studiji KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Prije svega, zahvaljujući razumijevanju predstojnika katedre pastoralne teologije red. prof. dr. Josipu Balobanu, koji je dopustio uvesti nekoliko novih izbornih predmeta i seminara, studenti treće, četvrte i pete godine imaju prilike čuti i saznati nešto o novim pastoralnim potrebama u praksi. Ovdje prije svega mislim na pitanja vezana uz pastoralno djelovanje u teškim i neredovitim situacijama, pastoralni rad s ovisnicima, pomoć bračnim drugovima i članovima obitelji kroz savjetodavnu praksu u obiteljskim crkvenim savjetovalištima, kao i o promišljanjima koje je mjesto i uloga psihologije u pastoralnoj praksi i kako i na koji način uspostaviti pastoralni konzalting u našim župama. Na kraju krajeva, zašto bi župnik trebao biti stručnjak za sva pitanja, i on je samo čovjek koji ima vremena, snage i mogućnosti, a današnja pastoralna praksa svakim danom donosi nova pitanja i nove probleme o kojima prije deset ili dvadeset godina nije bilo govora.
Mi pastoralni teolozi hrvatskih visokoškolskih ustanova za obrazovanje budućih vjeroučitelja i svećenika okupljamo se svake godine i nekoliko dana provjeravamo vlastiti rad. Takav će skup ove godine biti u Vepricu. Na tim se skupovima trudimo prilagoditi općecrkveni program pastoralne teologije propisan za obrazovanje vjeroučitelja i svećenika u hrvatskim prilikama, i to prosuđujući vlastita iskustva u dosadašnjem nastavnom radu. Svakako ne mislimo da je studij pastoralne teologije najvažnija sastavnica teološkog obrazovanja, ali smatramo osobitom zadaćom kod studenata probuditi svijest o potrebi trajne formacije u toj grani teologije. Iskustvo mi potvrđuje da svi naši teološki fakulteti i visoke teološke škole godišnje održavaju pastoralno-teološke tečajeve koji su upravo u službi te trajne pastoralne formacije. Naravno, zadaće koje vi spominjete (pomoć roditelju, djetetu, obitelji u prevladavanju problema suvremenog doba, otuđenosti, borbe za egzistenciju, nepovjerenja) smatramo osobitim zadaćama u tom procesu permanentne pastoralne formacije vjeroučitelja i svećenika. Istini za volju, ponekad te teme moraju ići u drugi plan jer mjesni biskupi smatraju važnijima druge teme i prečesto dijele teme pastoralne formacije na one koje su prikladne samo svećenicima i na one koje su za vjeroučitelje. Htjela bih jasno reći da su u tom procesu pastoralne permanentne formacije važna tri čimbenika: naši biskupi kao voditelji Crkve, vjeroučitelji i svećenici kao neposredni navjestitelji evanđelja te pastoralni teolozi kao oni koji smatraju permanentnu formaciju svojom zadaćom. Vi naglašavate zaštitu hrvatske autohtonosti i mislite da je ona, usprkos teškoćama, bila uspravna, a sada se čini da se pomalo gubi. Naravno, i to je tema redovite i permanentne pastoralne formacije, ali valja dobro paziti da se tradicionalnost ne smatra autohtonošću. Ako se to dogodi, pregazit će nas vrijeme.
Previše nepotrebnoga ponavljanja
Vjeronauk i kateheza ne prate se svaki put, zapravo školski vjeronauk je informativnog karaktera. Zanimljivo je da je tek mali broj vjeroučitelja uključen u izvannastavne aktivnosti, zašto?
DR. RELJAC: Program školskog vjeronauka nastao je u Crkvi, a ne u kabinetu ministra prosvjete. Stoga ga mi u Crkvi možemo i promijeniti. On je ipak barem toliko formativan koliko je informativan. Prosudba njegovih rezultata može opravdati taj dojam da je informativnog karaktera. No, jednako je takav i rezultat prosudbe sveukupnog učinka djelovanja škole. Riječ je o krizi škole. Mi u Crkvi imamo veliku mogućnost župnom katehezom kompletirati školski vjeronauk. Bojim se da ne koristimo tu mogućnost na pravi način. U župnoj katehezi ima previše nepotrebnog ponavljanja već usvojenog znanja u školskom vjeronauku. Bojim se da župna kateheza boluje od nepovjerenja u školski vjeronauk i u laičke vjeroučitelje. Oni doista nisu uključeni u većem broju u župnu katehezu. Istina je da nisu svi ni spremni preuzeti tu dodatnu obvezu, ali je istina i to da najvećem broju župnika ne pada ni na pamet da im ponude tu zadaću. Ne treba tu mnogo obrazloženja. Psihološki je bilo uvijek tako da nisu dobrodošli oni koji mijenjaju postojeći djelatni sustav. To su danas laički vjeroučitelji u sustavu katehizacije. No promjena mentaliteta nije samo zadaća katehetičara i pastoralnih teologa. Ima u Crkvi i odgovornijih od njih u ispunjavanju te zadaće, a oni je mogu obavljati uz pomoć katehetičara i pastoralnih teologa. Štoviše, mogu je izričito njima i povjeriti.
