| Tragom vijesti da će Papin izaslanik, kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje svetih, tijekom euharistijskog slavlja u Olimpijskoj dvorani »Zetra« u Sarajevu proglasiti 24. rujna blaženima redovnice družbe Kćeri Božje ljubavi, u narodu poznate kao Drinske mučenice: s. Julu, s. Berchmanu Johannu, s. Krizinu, s. Antoniju i s. Bernadetu, objavljujemo feljton u njihovim životima, djelatnosti i mučeničkoj smrti. Na zamolbe da se ne vraća na Pale, s. Krizina je odrješito odgovorila: »Neće nas nitko ubiti, mi nismo nikome ništa skrivile, niti nažao učinile...« |
S. Berchmana - na Pale unatoč upozorenjima
S. Berchmana Johanna Leidenix, krštenim imenom Karoline Anna, rođena je 28. studenoga 1865. u austrijskome mjestu Enzersdorfu smještenom uz rijeku Fischi, u obitelji oca Michaela, obrtnika, i majke Josefe rođ. Benkhofer, vezilje. S mlađom je sestrom rano ostala bez oca, čija je pogibija ostala nepoznata, tako da se majka našla u vrlo teškom materijalnom položaju te nije mogla sama uzdržavati malodobne kćeri. Stoga je 13-godišnja Karoline Anna s 10-godišnjom sestrom Mathildom poslana u Marijin zavod u Beču, kojega su držale redovnice novoosnovane družbe Kćeri Božje ljubavi. Tamo je od redovnica i same utemeljiteljice družbe, majke Franciske Lechner, poprimila duhovno i intelektualno usmjerenje izrastajući u zrelu i odgovornu osobu. Nakon što je g. 1881. završila tri viša razreda, osjetila je Božji poziv »na klupi ispod kestena u botaničkom vrtu cara Franje Josipa, dok je zvono crkve Majke Divne pjevalo večernji pozdrav Gospi«, kako je to opisala s. Slavica Buljan u knjizi »Zavjet krvlju potpisan«. »Ne želi biti 'u kući Gospodnjoj' samo jedan dan, nego sve dane svoga života.« Završila je tečaj za odgojiteljice a nakon toga 1882. kao kandidatica oblači redovničko odijelo u družbi Kćeri Božje ljubavi. Prve je zavjete položila g. 1883. a doživotne g. 1892.
Njezina mlađa sestra također je izabrala duhovni poziv u istoj družbi. Kao s. Bernarda provela je više od trideset godina u Bosni »među dobroćudnim i poštenim narodom«, kako je to zapisala u svojim bilješkama.
S. Berchmana stigla je sa susestrama u Tuzlu krajem 1883. gdje su otvorile školu u kojoj su predavale na njemačkom i hrvatskom jeziku. Položila je dopunske ispite kako bi kao učiteljica mogla predavati u Bosni, gdje će ostati više od pedeset godina sve do mučeničke smrti. Radila je, osim u tuzlanskome Zavodu Kraljice svete krunice, i u školi na Palama, u bolnici u Višegradu, u samostanu u Breškama i kao učiteljica novakinja u Zavodu sv. Augustina u Sarajevu. »U smiraj života«, kako je to dojmljivo autorica Buljan naslovila zadnje poglavlje o životu s. Berchmane, unatoč upozorenjima o četničkim prijetnjama vratila se 11. listopada 1941. na Pale, krenuvši zapravo na svoj križni put. »Tu na Palama, okružena ljubavlju mlađih sestara, posebice svojih novakinja, s. Antonije i s. Bernadete, željela je provesti kraj svoga života.«
S. Krizina - za uzdarje milost zvanja
S. Krizina Bojanc, na krštenju Jožefa, rođena je 14. svibnja 1885. u selu Zbure, koje pripada župi Šmarjeta, kod nadaleko poznatih Šmarjetskih Toplica u Sloveniji. Roditelji Mihael i majka Marija rođ. Bizjak imali su šestero djece, pet kćeri i jednoga sina, od kojih je Jožefa bila druga po redu. Kad je imala šest godina, otac je otišao u Ameriku, iako je bio boležljiv i tri puta operiran, te mu se nakon toga gubi svaki trag. Majka je mukotrpnim obrađivanjem zemlje prehranjivala sebe i djecu, koje je stavila pod zaštitu Majke Božje. U duboko vjerničkom i molitvenom duhu odgojila je svojih pet kćeri, a sin joj je rano preminuo. U takvoj se životnoj situaciji Jožefa od djetinjstva samozatajno brinula za druge, što ju je resilo kroz cijeli njezin kasniji život. Prijelomni događaj u Jožefinu životu bio je susret s redovnicama družbe Kćeri Božje ljubavi koje su prolazile šmarjetskim krajem proseći za školsku djecu i siročad o kojima su se skrbile u brojnim zavodima u Bosni. Sestre Angela i Pepica, kako su od milja zvali Jožefu, »dale su milostinju a za uzdarje su osjetile milost zvanja« - opisala je s. Slavica Buljan te trenutke u životu s. Krizine. Koliko su redovnice privlačile svojim skromnim, plemenitim i svjedočkim životom, govori i podatak da su do 1945. u njihov samostan došle čak 74 djevojke iz Slovenije. Među njima su bile i sestre Bojanc, mlađa Angela, kasnije s. Alfonza, i starija Jožefa, s. Krizina. Jožefa je u zrelijim godina, u 36. godini, stupila g. 1922. u novicijat u sarajevskom Zavodu sv. Augustina. Sljedeće je godine položila prve zavjete, a doživotne 1926. Povjereni su joj poslovi u vrtu i štali, u praonici rublja i u domaćinstvu te na poljoprivrednim dobrima pomoću kojih su se uzdržavale škole i zavodi družbe. »Bila je uzorna redovnica, jednostavna, skromna, savjesna i marljiva« - kako su je u sjećanjima opisivale susestre - tiha i šutljiva, no izrazito marljiva i požrtvovna. Samo tri dana prije nego će je četnici zarobiti bila je u Sarajevu, a na zamolbe da se ne vraća na Pale, odrješito je odgovorila: »Neće nas nitko ubiti, mi nismo nikome ništa skrivile, niti nažao učinile...«
S. Antonija - bez majke s jedanaest godina
S. Antonija (Jožefa) Fabijan rođena je 23. siječnja 1907. u selu Malo Lipje, koje je u to doba pripadalo župi Hinje a danas župi Žužemberg u Sloveniji. Otac Janez ženio se dva puta, s prvom ženom imao je troje djece: Mariju, Janeza i Matiju, a s drugom Jožefom rođ. Kralj, jer se prva razboljela i umrla, petero: Jožu, Franca, Jožefu, Amaliju i Angelu. Obitelj je živjela skladno i pobožno te skromno od maloga zemljišnog posjeda. Otac nedugo nakon rođenja najmlađe kćeri umire pa skrb za osmero djece preuzima majka radeći svakodnevno teške fizičke poslove. Fizički iscrpljena, požrtvovna i do posljednjih trenutaka predana djeci umire kada je Jožefa imala 11 godina. Skrb o djeci preuzima rodbina, a Jožefu je s puno ljubavi primila teta Marija Poznik. Odgajana u zdravom kršćanskom ozračju, osjetila je duhovni poziv i odlučila se za družbu Kćeri Božje ljubavi zahvaljujući rodici s. Margariti Jarc, koja je već postala redovnica u toj družbi. Tako je Jožefa s 22 godine stupila 1929. u samostan u Sarajevu, prve redovničke zavjete položila je 1932, a vječne g. 1937. Obavljala je jednostavne poslove u praonici rublja, u vrtu i polju u nekoliko samostana, od kojih je na Palama bio posljednji pred Golgotu. O kakvoj je redovnici riječ, govori nekrolog u kojemu je zapisano: »Bila je lijepog i sređenog vladanja. Voljela je moliti, pa je i druge sestre znala potaknuti kako na molitvu tako i na razmatranje. Rado je razgovarala o duhovnom životu i o potrebi privatne molitve.« Podnijela je mučeništvo u 35. godini.
»Činiti dobro, darivati radost...«
U kontekstu njihova mučeništva ne smije se nikako izostaviti ni redovnička zajednica kojoj su sestre pripadale i u kojoj su sazrele do potpunog svjedočkog sebedarja. Družbu Kćeri Božje ljubavi osnovala je službenica Božja Franziska Lechner u Beču na blagdan Marijina prikazanja, 21. studenoga 1868, nakon dubokog promišljanja, odaziva Božjem pozivu i uočavanja potreba siromašnih djevojaka. Utemeljiteljica je rođena 1. siječnja 1833. u Edlingu kraj Wasserburga u Bavarskoj. Najprije je htjela postati učiteljica, zbog čega je otputovala u München, ali je promijenila odluku jer je osjetila silno veliku potrebu za ispravnim vjerničkim odgojem ženske mladeži. Sama je sastavila Konstitucije družbe uzevši Pravilo sv. Augustina, saževši ih u načelo: »Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo!« Preminula je 14. travnja 1894. u Breitenfurtu kraj Beča, a družba danas broji više od 1.200 redovnica u 17 država diljem svijeta na četiri kontinenta.
Nastavlja se
