Rujan u gradu. Umjesto grozdova i prirodnih plodova, dozorile torbe. Školske. Hodaju po gradu, kao same. Jer veće su od svojih ponosnih nositelja. Na jednu takvu nalijećemo moja ženica, moja punica i ja, vraćajući se sa »zelene tržnice« puni crvenih paprika. Ispod torbe kleca Karlo, sin naših susjeda.

– Oj, Majo, oj, Danijele – pjeva moja Jelica – pa zar još uvijek pratite toga svog dečka u školu?

– Kako »još«?! – zbunjena je mama Maja. – Pa on je tek krenuo u prvi razred...

– U pr... pr... prvi??? – preneražen sam zajedno s mojom ženicom. – Pa on već godinama čita, piše, računa... Pričao nam je naš sin Jura da Karlek ima i svoj »fejs«! Ma, nemoguće da je tek prvi razred!?!

– Ha, moguće je... – sliježe ramenima Karlekov otac Danijel, kao da mu je neugodno pa, dok mali nastavlja teturati prema školskim vratima, mi nastavljamo brbljuckati. – Znate ono »sve što trebam znati, naučio sam u vrtiću«. Naučio je... A opet, na pregledu za školu nisu bili sigurni je li za prvi razred!

– A kak i ne bi naučio! – očekivano se javi moja punica, kojoj se »odzračni ventil« otvara bar svake tri minute. – Kaj da gradska djeca nauče, neg' čitat i pisat?! I gledat filmove, koji nisu ni za njihove roditelje, a od kojih bi se i mom Starom digla kosa na glavi da je još ima! Sve to nauče ti klinci...

– I onda pedagozi kažu da bi bilo najbolje da djeca dođu u školu bez znanja čitanja! – prihvati Danijel razgovor. – Čudim se da razni stručnjaci još nisu, kao u Africi, odredili da je dijete za školu onda kad rukom prebačenom preko glave može dohvatiti svoje uho!

– Ha, ha! – podsjetio me Danijel na djetinjstvo. – Ili da nas dlanova čvrsto pritisnutih s obje strane naše glave podignu u zrak da provjere »koliko imamo soli u glavi«, ha-ha! Tu bi provjeru trebalo uvest za naše političare, ha-ha!

– A gdje bi na gradskom betonu djeca nešto i naučila! – nastavlja moja punica. – Ne možeš im pokazat ni kak se sadi, ni kak se vrt okopava... Nemaju livade na kojoj bi pravili »zemunice«, ni stabla za gradnju viseće kućice. Mogu samo, jadni, sjest pred tu kompjutorsku kantu i naučiti čitat!

– He... ipak će im to u školi više trebati nego okopavanje ili preštihavanje – moram oponirat punici, premda znam da je u pravu.

– I gdje da nauče kaj je pravi život i priroda?! – nastavlja punica kao da me nema. – Mora ih se peljat na »grunt«, na selo... A i onda ih ništ' ne zanima! Umjesto da gledaju kroz prozor auta, kao što ste vi, oni gledaju u svoje igrice i stiskaju svoje mobitele!

– Da, zato se proizvođači automobila hvale da već imaju ekrane ugrađene u leđa prednjih sjedišta, tako da se djeca ne zamaraju gledanjem prirode, već da kravice i kokice gledaju na tv-ekranima pod nosom – rezignirano će mama Maja. – Ali, možda ih još samo tamo i ima?...

– A najgore od svega... – izmučen je otac Danijel početkom škole više od svoga prvoškolca – sad, u prve dane, navalili s kojekakvim roditeljskim sastancima! Baš sad kad je Liga prvaka, kad si moram sredit ulaznice, slobodne termine, tekućice za zajedničko gledanje, sve...

– Eee, dragi moj! – javi se moja ženica, iznenadivši me kako je »podragala« mladog susjeda – tebi sad umjesto Lige prvaka važnija mora biti »liga prvaša«! A bit će ti i jeftinija.

– Pa... nisam baš siguran! – poklopih ženicu. – Liga prvaka će susjedu trajati do Božića, a onda će je opet čekati četvrt stoljeća. A ova, »liga prvaša«, ta mu sad ne gine sljedećih dvanaest godina!