Kad čovjek dočeka »zlatnu« životnu dob, a zdravlje ga još kako-tako služi, onda se, okružen obitelji i prijateljima, sigurno osjeća dobro. Od te »mudre, sijede glave« može se puno naučiti, jer su mu se desetljeća života nizala, ne u spomenar, nego u bogato životno iskustvo. No, kad čovjek »prekorači« stotu, a glava mu je još »svježa«, oči još dobro vide, tijelo ne pozna liječnika, onda se taj doista može smatrati iznimnim i rijetkim.
Nikola Radelić iz Štivice (svi ga zovu »dida Mika«) ovih dana, točnije 11. rujna, puni 104. godine. »Rođendan nije slavio ni u mladosti, kaže njegov sin, a kamoli sada. Doduše, proslavio je stoti, ali samo prema želji unuka i praunuka«.
Rođen je davne 1907. godine u Štivici, u plodnoj slavonskoj Posavini, gdje su se šarenila stada, gdje su »stari svinje žirovali«, gdje je svirala tamburica. Odgajan u vjeri, tako je odgajao i svojih troje djece: sina i dvije kćeri. Život je bio tvrd, često neumoljiv, ali s vjerom u Boga sve je izdržao. Preživio je taj starac više ratova, a teško mu je pao Drugi svjetski rat, kad je kao domobran, pripadnik konjice, završio u karlovačkom zatvoru. Ali život je tekao dalje. Dida Mika je jedan od utemeljitelja Dobrovoljnoga vatrogasnog društva Štivica. Nakon što je njegovoj obitelji u požaru izgorjela staja, okupio je desetak spremnih ljudi i osnovali su DVD. Supruga mu je često prigovarala, jer je zbog vatrogastva znao izbivati od kuće, ali on se opravdavao: »Pusti, ženo, to je za dobro svih, neću ja dok sam živ, samo ću do stote!« I tako je i bilo. Dida Mika je bio vatrogasac više od 80 godina, a sada, poslije stote, počasni je član društva. Cijelog života bio velik domoljub, a kao vjernik, djecu je učio dobru, poštenju i radu. Sina je poticao na sviranje orgulja, bez obzira što je uvijek bilo puno posla na njivi. I uspio je. Njegov Emil, orguljaš je u štivičkoj župnoj crkvi šezdesetak godina.
Selo Štivica ima župnu crkvu i četiri lijepe kapele. O jednoj od njih dida Mika je sa svojom obitelji vodio brigu do 95. rođendana. I danas tu kapelu krasi kip sv. Antuna Padovanskoga, kojem se dida Mika moli od mladosti, a po njega je išao šezdesetih godina prošlog stoljeća u Sloveniju. Prvi put naručiti ga, a drugi put po njega, i to vlakom, a od vlaka do sela vozio je kip konjskom zapregom. Umatao ga u deku kako se kip ne bi od drndanja putem oštetio.
Pedesetih godina bio je često župnikov »osobni vozač«. Upregne konje, pa u župni dvor po župnika: po kiši, suncu, snijegu, vozio bi župnika u susjedne župe: na »župni god«, »klečanje«, na božićne i uskrsne ispovijedi, od Štivice do Davora, pa do Nove Kapele, Oriovca i prema potrebi. Bilo je važno da »gospodin«, kako župnika i danas u Štivici zovu, stigne na cilj sigurno i navrijeme.
Dida Mika je uvijek bio redovit na misama: do stotog rođendana išao je biciklom ili pješice, a posljednjih nekoliko godina sve rjeđe. Naime, sluh ga je totalno napustio, pa se ukućani boje, a i sam je znao reći: »Ne daj, Bože, da nekom podletim pod auto, pa da ima sa mnom napasti.« Pitali smo sina kako komuniciraju sada kad dida ne čuje. Kaže kako po oblikovanju usnica pri izgovoru riječi on razumije što su mu rekli. Više nikuda ne ide iz sobe, ali ga prijatelji redovito obilaze. Među njima i župnik, koji se dođe raspitati za njegovo »junačko zdravlje«.
Bog je Nikoli podario troje djece, devetoro unučadi, četrnaestero praunučadi i troje prapraunučadi. Svi ga vole i posjećuju. Za njegov stoti rođendan svi su imali majice s natpisom »Mojih prvih 100 godina«. Dok su ga još uši služile, mještani su ga u šali pitali, onako, slavonski: »Dida Mika, dokle ćeš ti?« A on je svima spremno odgovarao: »Ja ću dočekati 105!« I evo ga kod pune 104. Kako će biti dalje, zna dragi Bog kojemu je dida Mika cijelog života vjerovao i povjeravao sve svoje planove i brige, pa i uzrečicu da će do sto pete. Sigurno je jedno: da je proživio više od »zlatnoga« životnog doba.
