Plastična odjeća brzo se »troši«; poliesterska majica ispušta više od 2.000 mikrofragmenata tijekom pranja u perilici za rublje.

Svjetska potrošnja plastike iznosi više od 240 milijuna tona godišnje. (Pre)velik dio tih polimera razgrađuje se, usitnjava i pretvara u nevidljivi svijet mikroplastike. Sve donedavno nije bilo poznato da su mnogi vodeni ekosustavi zasićeni i zatrovani mikroplastikom koju čine sitni, golim okom često nevidljivi polimerni ostaci manji od jednog milimetra. Fina mreža akrilnih, polietilenskih, polipropilenskih, poliamidnih i poliesterskih fragmenata rasuta je duž obalnog područja širom svijeta. Za razliku od uočljivoga rugla plastičnih predmeta i polimerne ambalaže na plažama, lukama ili marinama, mikroplastika predstavlja nevidljivo tkivo koje se poput tumora širi i zagađuje sadržaj svih vodenih prostora. Odbačeni predmeti, poput vrećica ili bočica, predstavljaju estetsko nasilje, otisak su plastične civilizacije i potpis »kulture« jednokratne upotrebe. Naprotiv, mikroplastika u okolišu kemijsko je nasilje kojim se mora i oceani plastificiraju, a struktura voda postaje impregnirana koktelom mikroskopskih polimera. Dok je plastična vrećica na plaži mali ekološki incident, mikroplastika u moru je sustavni poremećaj. Problem vrećica u okolišu moguće je riješiti preventivnim i represivnim mjerama, no mikroplastika u moru je, čini se, ireverzibilno oštećenje okoliša.

Otrovne spužve

Toksikologija mikroplastike bitno je različita od štetnih svojstava krupnoga plastičnog otpada. Znanstvenici su otkrili da je mikroplastika »magnet« za nakupljanje mnogih organskih zagađivala iz okoliša. Tako, naprimjer, na površini čestica mikroplastike koncentracija zloglasnih polikloriranih bifenila može biti i do milijun puta (!) veća od koncentracije toga otrova u moru. Holly Bamford, direktor američkog ureda za oceane i atmosferu NOAA, slikovito pojašnjava taj fenomen: »Mikroplastika se ponaša poput spužve i na svoju strukturu privlači (adsorbira) hidrofobna organska zagađivala.« Dokazano je da se mikroplastika nakuplja u tkivima i stanicama morskih organizama, što znači da su sitni polimerni fragmenti, natopljeni različitim otrovima, postali sastavni dio hranidbenog lanca. Najnovija istraživanja potvrđuju ranija upozorenja da na površini pojedinih dijelova oceana pluta šest puta veća masa sintetskih polimera nego planktona (Mar. Poll. Bull. 2001, 42, 1297). Drugim riječima, više plastike nego hrane!

Poseban toksikološki problem mikroplastike jest ispuštanje njezinih sastavnih dijelova, poput etilen glikola, dimetil tereftalata, akrilonitrila, vinil klorida, bisfenola A... Osim tih monomera, iz mikroplastike redovito migriraju i boje, različiti aditivi (polibromirani difenileteri), fiksativi (aluminij, krom, bakar...), omekšivači (ftalati), antimikrobici (triklosan), katalizatori (organokositreni spojevi)... Čitav arsenal kemikalija završava u vodenom okolišu, ali i u probavnom sustavu životinjskih organizama.

Plastika iz »vešmašine«

Nije potpuno jasno odakle dolazi lavina mikroplastike i koji je osnovni uzrok njezine pojave. Mark Browne, profesor sa sveučilišta u Dublinu, predvodio je grupu istraživača iz Australije, Kanade i Velike Britanije u potrazi za pravim izvorom mikroplastike, a svoja otkriće nedavno je objavio u časopisu za znanost o okolišu i tehnologiju (Environ. Sci. Technol. 6. 9. 2011). U detektivskoj studiji provedena su ispitivanja (koristeći i forenzičke metode) uzoraka mora s 18 različitih obalnih područja svih kontinenata. Uočili su da je koncentracija mikroplastike u okolišu izravno povezana s blizinom gradskih naselja, a polimerni profil (sadržaj, sastav i udio fragmenata) mikroplastike u morima odgovara onom iz - perilica rublja! Znanstvenici su pokazali da se redovitim pranjem tekstila, odjeće ili posteljine ispuštaju ogromne količine mikroplastike. Među tisućama mikrovlakana, koje su rezultat samo jednog pranja, u otpadnoj je vodi najviše poliesterskih, akrilnih i poliamidnih fragmenata. Upravo su takvi udjeli mikroplastike izmjereni i u moru.

Prilikom obrade otpadnih voda prolazi mikroplastika sve barijere (filtrima se odvaja samo krupnija plastika) i u istom sastavu ulazi u more. (Mikro)plastifikacija mora velikim je dijelom posljedica masovne uporabe sintetskog tekstila, jeftine (i nekvalitetne) plastične odjeće koja je s tržišta istisnula prirodne materijale, poput pamuka, vune ili svile. Plastična odjeća brzo se »troši«; poliesterska majica ispušta više od 2.000 mikrofragmenata tijekom pranja u perilici za rublje. Višestrukim pranjem jedan dio plastificirane odjeće završava, dakle, kao mikroplastika u otpadnoj vodi i moru, a drugi dio ubrzo postaje neupotrebljiv i završava na smetlištu. Mikroplastika u moru još je jedno upozorenje da pretjerana ili neprimjerena uporaba plastike (PVC-stolarija, PET-ambalaža, teflonsko posuđe, poliesterska odijela...) stvarima oduzima vrijednost, a okoliš zatrpava smećem.