»Ne valja se nikada umoriti ponavljati ljudima da kršćanstvo nije bitno ljudsko nastojanje oko moralne preobrazbe društva i svijeta. Ne, ono je bitno otajstvo milosti, i stoga otajstvo molitve, mrtvenja i uskrsnuća...« Giorgio La Pira

Klauzurna, šutljiva i radina redovnica s. Elizabeta Cipriani sanjala je kako joj prilazi jedna znamenita osoba, pruža joj ruku i zahvaljuje. Ujutro je saznala da je te noći preminuo prijatelj njihove zajednice Giorgio La Pira, gradonačelnik i graditelj ratom razrušene Firence, talijanski parlamentarac, sukreator talijanskog ustava, borac za prava radnika i siromaha... San je logičan slijed dugogodišnje povezanosti tog mistika akcije s klauzurnim redovnicama te znak njegove zahvalnosti za molitvenu potporu i duhovno zajedništvo. Često je posjećivao klauzurne samostane i razvio pozamašnu korespondenciju, ne samo s onima u Italiji nego i diljem svijeta, koja je posmrtno publicirana u knjizi »Pisma klauzurnim redovnicama«. U njima povjerava svoje tjeskobe, nade i intuicije te ih poziva da ga prate u njegovom društveno-političkom angažmanu. Smatrao je da valja »izgraditi most između obale kontemplacije i obale akcije« i to ne samo na području vlastite nutrine, nego i izvana na unutarcrkvenom, jer će iz te povezanosti obje strane biti obogaćene. Nije, naime, samo on zahvaljujući njihovoj molitvenoj potpori imao sigurnost milosne Božje prisutnosti, nego su se i redovnice doživjele uključenima u svjetska zbivanja, te izvana dobivale poticaj za zauzetiji molitveno-pokornički angažman, priznajući da im je »otvorio šire i zahtjevnije obzore«.

La Pira, premda društveno-politički angažirani čovjek, bio je duboko uvjeren u primat kontemplativne dimenzije, ako se želi biti suradnik na Božjoj misiji a ne protagonist osobnih projekata. Znak je to, nadalje, pouzdanja u Božju aktivnu prisutnost u povijesti te svijesti da se neki demoni ne mogu izagnati ni navještajem ni društvenim angažmanom, nego jedino postom i molitvom (MK 9, 29).