| JNA, domaći i srbijanski četnici, nakon okupacije Tovarnika, malenoga hrvatskog sela na samoj granici s Vojvodinom, 22. rujna 1991. počinili su stravičan masovni zločin. Ubili su 68 mještana, među kojima i župnika Ivana Burika, protjerali nesrpsko pučanstvo i oštetili više od 75% kuća i gospodarskih zgrada. Za taj masovni ratni zločin do danas nitko nije odgovarao. |
»Bio je to ustaški pop u Tovarniku«
On je prema, »lekarskom izveštaju o uzroku smrti«, dana 12. listopada 1991. pregledao ubijenog tovarničkog župnika Ivana Burika, dakle, četiri dana nakon ubojstva 8. listopada 1991, što je i unio u rubriku »datum smrti«. Službeni je liječnički nalaz ovjeren ćiriličnim žigom Doma zdravlja iz Šida (Srbija), njegovim potpisom i njegovim latiničnim osobnim žigom, na kojemu, zanimljivo je, ispod imena i prezimena stoji »liječnik«, što pokazuje da je i on prije srpske agresije, barem jedno vrijeme, radio u Hrvatskoj. Za razliku od međunarodne klasifikacije bolesti koju je, najblaže rečeno, površno, nestručno i besramno dr. Stanimirović unijela za ubijenog Rudolfa Rappa, dr. Martinović je barem uskladio liječničku krivotvorinu o župniku Buriku, te liječnicima u svijetu poručio da je umro od »eksplozije« s oznakom »E923«, koja doista i govori da je »osnovni (inicijalni) uzrok smrti« eksplozivni materijal. No, i takvo, tobože, puno savjesnije i profesionalnije liječničko izvješće liječnika i mrtvozornika dr. Dragana Martinovića ne samo fantomske nego i vampirske (po krvi nevinih prolivenoj tijekom njezina postojanja) »Srpske autonomne oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srema« pokazuje njegov prijezirni odnos prema žrtvama. U službeno izvješće nije smatrao potrebnim upisati čak ni datum rođenja žrtve - župnika Ivana Burika. No, uzaludna mu je krivotvorina jer je tovarnički župnik ubijen vatrenim oružjem u župnome stanu i umro od prostrijelne rane u predjelu srca. Ubio ga je, prema neslužbenim podacima - jer policijska i sudska istraga nije još stigla do dostupnih činjenica - srpski »dobrovoljac« Kosta Gvozdenov, negdje iz okolice Valjeva, pripadnik četničke postrojbe "Dušan silni" i osobni tjelohranitelj Ljubana Devetaka, prvooptuženog za zločine u Lovasu. On se s još jednim četnikom hvalio pred Tovarničanima kako su ubili »popa«, tražeći od njih da im donesu rakije kako bi proslavili »podvig«. Kada su Gvozdenova upitali u susjednom Lovasu kakvu to čudnovatu kapu (svećenički biret) nosi na glavi, ponosno je odgovorio kako ju je uzeo »od ubijenog popa kojemu više neće trebati«. Na upit pomalo zatečene skupine srpskih vojnika i civila da nije valjda ubio »našega, pravoslavnog popa«, valjevski »dobrovoljac« ih je umirio: »Ma ne, bio je to ustaški pop u Tovarniku.«
»Liječnik je ustanovio smrt: infarkt!«
Potrebno je istaknuti da nije to tek izolirani pokušaj krivotvorenja smrti čovjeka za kojega su čak i srpski agresori, uvozni i domaći, znali u biti da je nevin i da nije nikome nikakva zla učinio. O tome je svjedočio i Petar Šokčević, nekadašnji župnik u Sotu, kod kojega se tih ratnih dana zatekao župnik Burik. On je unatoč pogibelji i mnogobrojnim glasinama o ubijanju u Tovarniku smatrao svojom obvezom i svećeničkom dužnosti vratiti se u župu i vidjeti što se događa njegovim malobrojnim preostalim župljanima, te nije poslušao razborite zamolbe i savjete nego se zaputio u svoju župu.
Tadanji se sotski župnik Petar Šokčević dobro prisjeća tih teških trenutaka: »Zaprepašteni slutili smo da neće dobro proći jer se u Tovarniku naveliko ubijalo... I stvarno, pada noć a vlč. Ive nema, ni do zore... Odmah sam sutra ujutro pošao u Tovarnik. Međutim, na kraj Šida ne da straža dalje bez propusnice. Jasno, da ima što manje svjedoka, jer je sve više novih i novih žrtava. Idem u komandu vojske u Šidu na početku Ulice Borisa Kidriča, sada mislim Karađorđeve, od centra kraj pošte prema stanici. Ne daju mi propusnicu. Pitam za vlč. Ivu Burika - nije kod njih. Idem u ambulantu, vojnu i civilnu - nema ga. Idem u 'Crveni krst' - ne znaju ništa. Iste obiđem, pa u petak i subotu - nema mu traga, a ne daju propusnicu. Tek sam dobio propusnicu u ponedjeljak 14. listopada. S propusnicom me puste na kraj Šida i na kraj Tovarnika rekavši da se prvo idem prijaviti u komandu milicije, koja je bila u kući pokojnog liječnika Cvejića, na početku ulice iza župnog dvorišta. Kad tamo - komandir milicije taj Krnjajić (Željko, optužen za masakr civila u Lovasu, rođen 20. srpnja 1960. u Lovasu, danas državljanin Republike Srbije, op. T. V.) iz Lovasa. A stražu drži Savo Ivanović, župnikov prijatelj (osumnjičen da je kao pripadnik tzv. TO Tovarnik počinio ratne zločine nad Hrvatima u Tovarniku i zarobljenim hrvatskim braniteljima u logoru u Šidu i Srijemskoj Mitrovici, od mjeseca rujna 1991. do sredine godine 1992, op. T. V.)... Pokažem propusnicu i pitam za župnika Burika. A komandir će mi: 'Našli smo ga na stepenicama župnog stana mrtvog. Liječnik je ustanovio smrt: infarkt!' Pitam mogu li ići do crkve, a on će: 'Ne, tamo su snajperisti!' Opet pitam: 'Mogu li ići vidjeti gdje je sahranjen?' Isti odgovor: 'Ne! I na groblju su snajperisti!« Okrenuo sam se i pošao prema autu na cesti. A za mnom spomenuti Savo, pa mi reče: 'Eto, velečasni nije mogao preživjeti protjerivanje svojih vjernika!«... Još mi usput reče, dok me komandir požurivao, da je zabilježio točno mjesto gdje leži župnikovo tijelo, pa da će on tamo staviti i 'krst'« (Nevenka Nekić: »Svjedoci života i smrti Ivana Burika«, Udruga dr. Ante Starčevića - Tovarnik, 2011, str. 44-45).
Tovarničani znaju reći da još i danas...
Široj hrvatskoj javnosti, posebice vjerničkoj, potrebno je barem ukratko predstaviti tovarničkog župnika, mučenika Ivana Burika, »čovjeka za druge«, kako ga je to nazvao nadbiskup i metropolit Marin Srakić, velikog i osvjedočenog čovjekoljupca, rodoljuba i domoljuba, koji je kao dobri pastir »život svoj položio za ovce« (Iv 10, 11).
Rođen je 8. studenoga 1928. u malome selu Neštin kod Bačke Palanke u Vojvodini, koje je u doba njegova rođenja bilo filijala župe Ilok. Otac Ivan i majka Katarina odgajali su djecu u zdravom katoličkom ozračju koje je podrazumijevalo ispravan odnos prema Bogu, Crkvi, rodu, domovini i bližnjima. Nakon završenih šest razreda zaposlio se u rodnome selu kao pisar, ali je s majkom i bratom g. 1943. morao bježati u Ilok jer su partizani ubili oca koji je bio istaknuti radićevac i načelnik mjesta. U kratkome vremenskom razdoblju morali su se seliti iz Iloka u Strizivojnu, pa u Vinkovce, odakle su krenuli prema Austriji. Kao i mnoštvo ostalih hrvatskih izbjeglica, prevareni od Engleza, vraćeni su s Bleiburga i stigli u Maribor. Odatle su se uspjeli odvojiti od povratničkog mnoštva i sami, probijajući se i skrivajući podalje od naselja, stići nazad u Strizivojnu. Tamo se Ivan, zbog velike oskudice u kojoj se našla obitelj, zaposlio kao pastir, ali se nakon odsluženja vojnoga roka zaposlio ponovno kao službenik u tamošnjoj »mjesnoj zajednici«. Poslan je na doškolovanje u Zagreb, te se zaposlio kao općinski službenik u Đakovu. Saznavši za njegovu prošlost ondašnja vlast ubrzo ga otpušta. Nije se dao pokolebati, nego je privatno završio Interdijecezansku srednju školu na zagrebačkoj Šalati i već kao zreo čovjek upisao bogoslovni studij u Đakovu. Pošto je diplomirao, zaređen je za svećenika g. 1960. u trideset i drugoj godini. Prve je tri svećeničke godine bio kapelan u Đakovu a od g. 1963, sve do smrti, punih 28 godina župnik u Tovarniku. Za prikaz njegova iznimnog ljudskog i svećeničkog lika, kao pastoralca, graditelja, ekumenskog djelatnika, angažiranog karitativca i drugo, bio bi potreban zaseban feljton. Kao što je već spomenuto, ubijen je samo zato što je bio Hrvat i katolički svećenik 8. listopada 1991, a pokopan nakon, ekshumacije iz zajedničke grobnice, 31. siječnja 1998. Tovarničani znaju reći da njegov ozbiljan ali brižan pogled još i danas bdije nad njihovim mjestom.
Nastavlja se
