Pomisli da tvoj anđeo čuvar, premda uvijek rasvjetljuje razum, ipak ne pokreće uvijek požudu (»apetito«) na djelovanje: stoga da vršiš kreposti ne čekaj ugodnost, jer ti je dosta razumski razlog. (Sv. Ivan od Križa)

Posljednjih godina, u kontekstu govora o seminarima, često se poticalo pitanje o emocionalnoj pobožnosti, gdje se navodno vjeruje iz oduševljenja, a ne iz uvjerenja.

Ivan od Križa to pitanje promatra u dinamičkoj viziji rasta, u kojoj se Bog prilagođava čovjeku, polazeći od nižeg i izvanjskijeg, prema najuzvišenijem i najunutarnjijem, sve do središta čovjekova duha, gdje je nazočan Bog. Budući da je osjetna komunikacija niža, izvanjska forma, tipična je za novoobraćenika i početnika na duhovnom putu. U početku, Bog udjeljuje osjetnu radost i utjehu u liturgiji, molitvi i pobožnim vježbama, da čovjeku pokaže kako u duhovnom životu postoje daleko veće naslade od grešnih te ga, na taj način, izvlači iz nevaljala života i privlači božanskim stvarima.

No, s vremenom, Bog želi da osoba pođe dalje te postavlja u »noć« njegovu osjetnu komunikaciju, tako da umjesto radosti i utjehe, doživljava suhoću i hladnoću. Ukoliko čovjek ustraje u Božjim zapovijedima i molitvi - makar to bilo bez »apetita« - jača značaj, ukorjenjuje svoju vjeru, te raste u savršenijoj ljubavi, služeći Bogu radi njega samoga a ne tek poradi njegovih darova. Tako Bog čovjeka čisti i pripravlja na jednostavniju i unutarnjiju kontemplativnu komunikaciju. Upozorava, ipak, da identične oznake suhoće ima i stanje koje ne uzrokuje Bog, nego čovjekova nevjernost. Stoga, nudi tri znaka po kojima se razaznaje ta razlika.

Premda dopušta mogućnost osjetne pobožnosti, svetac upozorava na dvije stvari: ne valja za njom čeznuti jer bi se time razvijala infantilna duhovnost koja ovisi o ugodnostima, niti ona može biti motiv djelovanja jer Bog je dao čovjeku razum prosvijetljen vjerom, po kojemu treba prosuditi što je u konkretnom slučaju ispravnije i pravednije učiniti.