Za početak zapitajte se jeste li jedni od onih koji ne znaju razliku između blagdana Svih svetih i Dušnoga dana. Ako ste se počeli dvoumiti i niste sigurni što čini razliku, došlo je vrijeme da se to promjeni. Iako danas većina ljudi na blagdan Svih svetih obilazi grobove i uređuje ih, a neki misle kako je to i bit Svih svetih, zapravo bi to trebali činiti dan poslije, na Dušni dan. Blagdanom Svih svetih slave se, kako samo ime i govori, svi sveci, a na Dušni dan vjernici bi se trebali prisjetiti pokojnih, osobito svojih voljenih. Iako se većina rastuži prisjetivši se onih koji su preminuli, za vjernika smrt ne predstavlja i kraj života. Različite religije različito gledaju na dušu, ali u većini njih ona je besmrtna, te nastavlja živjeti i nakon tjelesne smrti. Premda se većina ljudi boji umiranja, neki su skloni dovoditi svoje tijelo do krajnjih napora i prkositi smrti. I mladi to često čine, vjerojatno i ne razmišljajući pretjerano o opasnostima kojima se izlažu kada se, na primjer, bave nekim ekstremnim sportom, opijaju do besvijesti i slično. Iako je život svet te je nedopustivo da se čovjek stavlja u položaj da odlučuje o životu i smrti drugoga čovjeka, čini se kako neki zaboravljaju kako je i njihov vlastiti život svet i da postoji samo jedan gospodar koji će o njemu suditi.

Vječna, neuništiva, nepromjenjiva, puna znanja i uvijek ispunjena srećom i zadovoljstvom: to je naša duša koja nas uz tijelo i um čini jedinstvenim i potpunim ljudskim bićima. Latinski »anima«, grčki »psykhé« ili hebrejski »néphesh«, duša je aktivna, ona diše pa stoga i ne čudi činjenica da ju tijelo nakon smrti »izdahne«. Taj fenomen odvajanja duše od tijela, »letenje duše« u nebo kao da odlazi na putovanje proizlazi iz čovjekova doživljaja samoga sebe kao spoja tjelesnog i duhovnog. Duša našem tijelu omogućuje rast i razvoj, živost i kretanje, a u trenutku smrti ga napušta čineći ga nepokretnim i beživotnim. Iako ga u smrti napušta, duša i dalje nastavlja živjeti.

Ideja o besmrtnosti duše potječe još od drevnih Egipćana čija su vjerovanja s vlastitim poimanjima kasnije preuzeli Grci i Rimljani te kršćanstvo, islam, judaizam, hinduizam, budizam te brojne druge religije. Tako su vjerovanja o besmrtnosti, o životu poslije smrti u mnogim svjetskim religijama iznjedrila brojne obrede i molitve. Dok jedne religije vjeruju u život duše na nebu, u raju, čistilištu ili paklu, druge su uvjerene u njezinu reinkarnaciju ili transmigraciju, odnosno u ponovno rađanje i utjelovljenje u drugim tijelima. Hinduizam i budizam vjeruju u reinkarnaciju duše koja se potpuno očisti i izgubi u Brahmi ili pak u nirvani. Islam kao i kršćanstvo naučava zagrobni život, uskrsnuće tijela i ponovni povratak u život. Istočnjačkim je religijama duša uzvišene i božanske prirode, ona teži svome izvoru - Alahu koji će ih vratiti u vječni život, a to je ujedno i razlog zašto svoje mrtve nikada ne kremiraju nego ih uvijek pokapaju. Židovi vjeruju u besmrtnost duše, u uskrsnuće, a ima i onih ortodoksnih koji vjeruju u reinkarnaciju i prolazak duše kroz mnoge živote kako bi se na kraju rasplinule u božanstvu.

Zanimljivi su budistički, židovski, pa i katolički pučki »obredi« uoči smrti koji su bili neizostavni sve do prve polovice 20. stoljeća: otvaranje prozora te prekrivanje zrcala platnom kako bi duša lakše našla put, paljenje svijeća radi osvjetljavanja puta duši u drugi svijet, zaklapanje oči pokojniku da nikoga ne bi povukao sa sobom, te ostavljanje hrane i pića. Negdje su se ti običaji, povezani i s pomalo praznovjerja i s velikom osjećajnošću sačuvali, a u pradavna doba čak se vjerovalo da su grobnice pravi stanovi pokojnicima pa su u njih stavljali namještaj i predmete potrebne u njihovu novom svakodnevnom životu.