«Zaustaviti se u utrci vrline, znači početak utrke zla« (sv. Grgur Nisenski).
Nije dobro da čovjek živi u prevelikom raskoraku između vlastite nutrine i vanjštine. To možda donekle ide jedno vrijeme ali, prije ili kasnije, čovjek je prisiljen naći vanjsku okolinu koja više odgovara njegovoj nutrini, ili pak upada u izvjesno shizofreničko stanje duha.
Danas je podosta raširen drugi oblik licemjerja, koji se skriva pod plaštem iskrenosti. Voli se, naime, naglašavati kako valja živjeti bez maski, autentično, biti ono što jesi. Načelno se s time valja složiti. No, ta tvrdnja uključuje ne samo vanjsko očitovanje naše nutrine, nego i trajno oblikovanje samoga sebe. Kad čovjek to zaboravi, onda ono što mu je na srcu ne provlači kroz rešeto razuma, ne gleda na kontekst, ne pita se opušta li to i izgrađuje prisutne ili pak ih opterećuje i vrijeđa. S izvjesnim ponosom ističe: »Ja sam takav.« Arogancija, vulgarnost, duh kritizerstva, mogu, doduše, iskreno odražavati stvarno unutarnje stanje čovjeka, no to nije vrlina, nego znak da nema sebe u vlasti, da možda nije slobodan od unutarnjeg pritiska koji je u njemu nabujao.
Zapravo, kad se pozornije pogleda, neprijeporno je da u jednom i u drugom načinu ponašanja – premda naizgled različitih – postoji isti nedostatak: odustajanje od zahtjevnog rasta vlastite osobnosti, što ima štetne posljedice za sebe, za druge i za stvar koju zastupa. Prvi se želi prema van predstaviti drugačijim nego što jest. Drugi pak licemjerno želi svoju duhovnu lijenost predstaviti vrlinom iskrenosti.
Grgur Nisenski tvrdi da se čovjekova savršenost sastoji u trajnom napredovanju. Ukoliko čovjek ne napreduje, nazaduje. Najveći problem nije čovjekova pojedinačna pogreška, pad, neuspjeh, prisutnost sebičnosti, izvjesni raskorak s idealom, nego nadasve gubitak nade da može biti bolji, gubitak želje da se malo-pomalo mijenja na sliku Božju, koja je na savršen način predočena u osobi i životu Isusa iz Nazareta.
