Vrlo je teško prepoznati prave i vjerodostojne kandidate jer svi lijepo govore, ali prešućuju ono što bi trebalo biti bolno.

Stara poslovica »ubiti glasnika koji donosi loše vijesti« – pravilo je ponašanja političkih stranaka i njihovih čelnika u sadašnjoj predizbornoj kampanji. Unatoč činjenici da nam je gospodarstvo u teškom položaju, skoro svi nositelji lista puni su optimizma i izgaraju za opću dobrobit te se s džambo-plakata usiljeno kese njihova uljepšana lica. Kratki izborni slogani previše su uopćene, nedorečene i pretežno neostvarljive poruke. Sve to zapravo vrijeđa prosječnog građanina jer se podcjenjuje njegov zdrav razum i moć rasuđivanja. Svi se nastoje dodvoriti a nitko zamjeriti biračima, koji su i dalje samo glasači a najmanje birači. Bitno im je da se dokopaju zastupničkog položaja i s njim pripadajućih privilegija, odnosno da ih zadrže i dalje. Očito je da se rad za opće dobro smatra najlagodnijim i najkorisnijim zanimanjem, koje uz to jamči i zastupnički imunitet i zaštitu od odgovornosti. Nažalost, dosadašnja iskustva uvjeravaju nas da se najčešće radi o radu za vlastito dobro. Zato tako mala država i sve malobrojniji narod ima tako puno političkih stranaka, raznih koalicija i nezavisnih lista. Tijekom 20 godina postojanja Hrvatske, politička scena nije se ništa poboljšala, naprotiv pojavile su se nove političke stranke, ponovno se javljaju neki stari-novi kandidati koji su sami već jednom stavili u političku mirovinu. S druge strane, neki se uporno godinama nastoje dokopati zastupničkog položaja zavođenjem glasača lijepim moralnim govorancijama, iako njihova rješenja pokazuju nedostatak temeljnih poznavanja funkcioniranja demokracije. Tako bi npr. njihova ideja da zastupnički posao treba biti besplatan imala istu posljedicu kao i ideja da zastupnici trebaju biti samo bogati i imućni, jer se navodno samo u takvim slučajevima može biti pošten.

Zaboravlja se da u slučaju besplatnoga zastupničkog rada ne bi zastupnik mogao biti čovjek koji živi od svojega rada, npr. profesor, liječnik, inženjer, radnik ili seljak. Njihov besplatan rad u Saboru ugrožavao bi njihovu egzistenciju, a i egzistenciju njihove obitelji. Dakle, prijedlog je na istoj liniji s prijedlogom bivšega glasnogovornika vlade koji je izjavljivao da bi se politikom morali baviti samo bogati ili da bi pravo glasa trebalo regulirati imovinskim cenzusom. Nadalje, valja podsjetiti da je jedan od pretendenata na saborsku fotelju prije desetak godina prigodom predizborne kampanje bio suosnivač političke stranke »Alijansa za treću Hrvatsku« zajedno s pokojnim akademikom Ivanom Supekom. Krenulo se dobro, pristupili su brojni građani i organizirali su se skupovi, da bi nekoliko dana pred predaju izbornih lista on izjavio da mu svećenički poziv ne dopušta sudjelovanje u politici. Danas mu to ne smeta. Tada su mediji to komentirali kao sukob dviju taština. Posljedica tadašnjeg sukoba i naglog zaokreta u njegovu razmišljanju bila je ta da Alijansa nije sudjelovala na izborima. Međutim ondašnje. a danas malo modificirane slogane i poruke programa on nudi građanstvu Hrvatske ponovno. Zato podsjećamo što se onda nudilo: uspostavimo demokraciju s odlučivanjem građana i iziđimo iz partijske države, iskorijenimo korupciju sa svih zasada društva i suzbijmo pošast nemorala, uspostavimo neovisno i časno pravosuđe koje će procesuirati sve vrste zločina, spriječimo rasprodaju Hrvatske i zaduživanje u institucijama globalnog financijskog kapitala, ostvarimo veću slobodu, socijalnu pravdu i blagostanje na putu u Europsku Uniju, pozivamo sve građanstvo da se okupi oko ovih načela i provede ih u zakone glasujući za Alijansu na sljedećim izborima, ukidamo sve političke beneficije, izabrani zastupnici i vijećnici obavljaju tu časnu dužnost ostajući na starim radnim mjestima i ne primaju druge plaće, radikalno se smanjuje skupa i glomazna državna administracija s vladom s previše ministara, s 21 županijom i više od 420 općina, i provodit će se decentralizacija i tome slično. Gospodarski program trebao je pripremiti neovisni ekonomist koji nije ništa učinio i stranku je doveo u poziciju nedovršenosti programa za izbore, a sada je opet aktualan. Kako su i onda nastala neslaganja oko lista što je dovelo do stanja pomirivanja rogova u vreći, tako se to ponovilo i sada. Ozbiljni ljudi počeli su se povlačiti pa je neslavno i sramotno završila predizborna kampanja Alijanse za treću Hrvatsku. Danas taj čovjek nastupa sa sličnim idejama, ali s drugih pozicija. Prikazuje se kao oponent Crkvi te tako pridobiva naklonost nekih medija, a time i nezasluženu popularnost. S pravom se može postaviti pitanje vjerodostojnosti takvog ponašanja, posebno ako su mu na listama neki vezani uz firme koje su poznate po smanjivanju radničkih prava. Posebno je simptomatično njegovo odbijanje davanja podataka i primanju mirovine od Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, što bi bilo u suprotnosti s primanjem posebne crkvene mirovine, ili je možda u pozadini političkih ambicija želja za ulaskom u Sabor te time ostvarenje saborske zastupničke mirovine koja bi bila sigurno šest puta veća od bilo koje od prvih dviju.

Istodobno, mediji ne daju dovoljno pozornosti drugim malim strankama koje imaju daleko jasniji i prepoznatljiviji program, npr. Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević i Hrvatska čista stranka prava – HČSP, te još neke. Valja još podsjetiti na nedosljednost Hrvatske stranke umirovljenika – HSU koja je u prethodnim izborima prozivala HNS i njezina predsjednika zbog neizgradnje doma umirovljenika »Medarevo« u Dubrovniku, da bi danas bili u zajedničkoj koaliciji. Hrvatski laburisti – Stranka rada također nude na prvi pogled prihvatljive poruke, ali ne vidi se način njihova realiziranja. Sumnju u iskrenost namjera laburista pobuđuju neke osobe na listama koje su posredno vezane uz krupni kapital i biznis, osim ako to nije zahvala za sponzorstva. Pored toga ostaje utisak da su laburisti zapravo samo šef, jer samo se njega vidi i čuje.

Na kraju, poruka glasačima jest da budu stvarni birači i da svoj glas među brojnim strankama i strančicama, kao i nezavisnim listama, daju onima koji stvarno obećavaju ostvarenje socijalne pravde i solidarnosti među građanima raznih slojeva i različitog imućnog stanja, kako se ne bi njihove želje izgubile uzaludnim davanjem glasa onima koji ne jamče stvarnu solidarnost. Vrlo je teško prepoznati prave i vjerodostojne kandidate jer svi lijepo govore, ali prešućuju ono što bi trebalo biti bolno. Zato građani trebaju upotrijebiti sve dosadašnje iskustvo i pokazati političku mudrost i zrelost, odnosno ne dati se zavesti slatkorječivim nerealnim obećanjima i dati nekome glas samo iz prosvjeda, jer to će biti izgubljen glas.