Cijeli tjedan trajalo je spominjanje tragedije Vukovara i Škabrnje i impresivan je bio taj trag tuge, tišine, molitve i svijeća. Iako mnogi koji su sudjelovali u tragediji nisu kažnjeni, mržnja se nije osjećala. Brojne su vijesti započinjale glasom vukovarskog novinara Siniše Glavaševića koji do zadnjeg dana svog grada nije dopustio da ga zahvati mržnja. Znao je da mržnja izjeda onoga tko mrzi i njegova knjiga tekstova o Vukovaru tih dana svojevrsna je potvrda naše nove povijesti.

»Nemojte plakati«

Na isti način govori i njegov sin Bojan kojemu je Predsjednik predao odličje za oca kojeg je u sedmoj godini izgubio, a šest godina poslije i doznao da je mrtav. U knjizi »Očenaš iz Hrvatske« našla se i molitva njegove supruge Majde Glavašević koja se tih dana još uzdala da će se Siniša možda vratiti živ: »U ratno se vrijeme božićna molitva za mir snažnije upućuje Bogu nego inače« – govorila je Majda – »pomišljam na te zajedničke molitve koje su se ovih dana govorile i govore, na molitvu Očenaš koja se spaja u nekoj svemirskoj viziji i odjekuje na zemlji. I ja bih željela moliti Očenaš za mir, ali tko će moliti za Sinišu, za njegova oca, baku, za njih za koje ne znamo kamo su odvedeni niti što im se dogodilo? Zato se njegova mama i ja molimo za njih, znam da je u svim tim molitvama za mir koje se dnevno upućuju i molitva za nesretne, nevraćene, izgubljene, ali ja ipak upućujem svoju najodaniju molitvu za Sinišu. Dok mi je telefonirao iz Vukovara, stalno sam u sebi molila, upućivala molitve između kratkih rečenica, znali smo da moramo biti oprezni, da ne možemo reći puno, ali znali smo što onaj drugi misli. Neizgovoreno se slutilo. Telefonske je razgovore uvijek završavao riječima 'nemojte plakati'. I to što nam je s toliko dobrote lagao da se čuva i nosi pancirni prsluk, a nije ga nosio, nego hrabro hodao bez njega, i hrabro govorio, bila je njegova molitva upućena nama, gradu, svima koji su slušali njegov glas, a Očenaš za Vukovar – bojim se da ta molitva više ne postoji. Više ne postoji grad kakav smo pamtili, suviše se zla dogodilo. To je sad nešto drugo, ne naš Vukovar. Nema ni onih boja, ni onih mirisa, sjaja koji smo Siniša i ja voljeli. Možda da se moj muž vrati, nešto bi se od toga ponovilo. I ja u svojoj molitvi ne mogu oprostiti, ali ne mogu ni mrziti, čuvam se mržnje. Ako se Siniša vrati, možda ću i oprostiti, ali nikad neću zaboraviti. Bdijem da naš sin bude poput njega, neka mu u životu ostane nada koja i nas sada drži. I to dijete nas drži, baku i mene u trenucima očaja. Ne znam što bismo bez nade, i to je naša molitva, naš Očenaš – da dođe Siniša i da nam se svi vrate.« Mnogi se nisu vratili, ni Majdi Glavašević ni brojnim drugima. Ostali su pretvoreni u svijeće, molitvu i uspomenu.

Potresna poruka ljepoticama

»Više ne postoji grad kakav smo pamtili, suviše se zla dogodilo. To je sad nešto drugo, ne naš Vukovar. Nema ni onih boja, ni onih mirisa, sjaja koji smo Siniša i ja voljeli. Možda da se moj muž vrati, nešto bi se od toga ponovilo.«

Ovih je dana u Jutarnjem listu osvanulo pismo nekadašnje ljepotice i modela Ane Grepo. Bilo je to posljednje pismo pred smrt koja se dogodila u vrlo čudnim okolnostima. Pismo je pisala svojem nekadašnjem susjedu: »Prevarena sam, nasamarena, ljuta, živim u šokantnoj neimaštini u kojoj nikad nisam bila. Imam volju i želju da si oduzmem život jer sam već psihički slaba i nestabilna.« Pisala je to napomenuvši da nema novaca niti za mobitelsku karticu. Strašno je to kad se zna da je riječ o ženi poznatoj po plastičnim operacijama koje je skupo plaćala, ali i po ljepoti. Pouka je svima mladim ljepoticama koje sanjaju karijeru i bogatstvo prodajući svoju ljepotu i tijelo. I današnje ljepotice često nervozno izjavljuju da ih nitko ne podržava, a dobna se granica spustila sve do malih lolita koje sudjeluju u emisijama kao talenti, želeći što bržu slavu.

Djeci se otima Božić

Okruženi smo nasiljem koje se očituje i u tekstovima, tako da se ovih dana pojavio tekst o igrici na mobitelu naslovljen sa »Marry Christmas«, s djedom Mrazom u glavnoj ulozi i popratnim tekstom u kojem se upućuje da je došlo vrijeme za prigodne igre, a nijedna nije prigodnija od te. »Misteriozna bića koja kao da su ispala iz Carpenterovih filmova« – piše autor – »upadaju u radionicu djeda Mraza pokušavajući ukrasti dječje darove. Djedici, koji je nešto mlađi, nabildan i krezubiji nego inače, ne preostaje drugo nego sasjeći ih u korijenu, i to doslovno: na raspolaganju su mu satara, sablja, macola, jedno tajno oružje – spoiler alarm – mini kombajn. Gameplay je doduše doslovna kopija iz serijala Samuraj, a igrica je još neko vrijeme besplatna.« To dokazuje u što se djeci pretvara Božić, jedan od najtoplijih dana koji poziva na radost, a u ovom slučaju pretvoren je u nasilnu dječju igru. Zbog toga na iznenađuje nasilje na ulicama i u kućama.

Orwell na djelu u Zagrebu

Primjereno tome, nekako je normalno došla vijest da će Zagreb biti pod kamerama 24 sata, koje će bdjeti na 71 mjestu pokrivenom s 225 kamera. Čisti Orwell na djelu. Premda zemljama u kojima je već primijenjeno takvo snimanje nije donijelo velike rezultata, tek se očekuje što će biti u Zagrebu. I dok Zagreb ima novaca za kamere, ljudi se sve manje stide reći da gladuju, pa se na njih sve manje obazire. Dokazuje to tragedija radnika Keramičke industrije iz Orahovice, Kamenskog i drugih tvrtka koje su u štrajku. Što može biti tužnije nego kada i djeca gladuju, pa jedna majka govori: kada su otišli u štrajk u Zagreb, njezina ju je kćerkica zamolila da joj za rođendan donese kinderjaje, a ona nije imala novaca ni za to. Neki od radnika Keramičke industrije iz Orahovice već su započeli štrajkati glađu, a to kao da ne dira nijednu od stranačkih kampanja. Tu bismo trebali biti socijalno osjetljiviji i ne dati se naviknuti na to nego nastojati pomoći koliko se može.

Je li Split zaboravio Tina Ujevića?

U studenom se rodio Tin Ujević koji je dugo surađivao u novinama koje su izlazile u Splitu, a ujedno je i volio taj grad. Pisao je iz njega svoje razglednice, pa u jednoj od njih stoji: »Smiješi mi se misao da treba umrijeti na moru.« Pisao je to prijatelju, boemu, ribaru, Danilu Čorku. Posljednju razglednicu poslat će devet dana prije smrti iz Vinogradske bolnice u Zagrebu, a u Split je prvi put došao 1902. godine, u sjemenište, da bi se pripremao za svećenički poziv. »U Splitu sam sa 13 godina prvi put propjevao, stvorio sam svojom mutnom i neodoljivom inspiracijom potpuno novi žanr – rimovanu prozu«, napisao je Tin. »U Splitu su me stabla na Marjanu, miris zemlje i vinograda, neko nejasno traženje kičine, golicanje svih geografskih ingredijenata prisilile više puta u višim naročito razredima gimnazije, na strašno i bolno pisanje stiha i proze.« Tin je u Splitu boravio često, najdulje od 1937. do 1939. Split je za nj imao pravu mjeru: društvo boema kod Kolibatovića u krčmi, ali i gradsku knjižnicu, klasičnu tradiciju: »Negdje među vinogradima oglašuje mi se vila Jeka koja je sigurno očaravala sve stare pjesnike... Marulića, Boktulija, Kavanjina. Tamo hodim, pješačim, hodočastim moru, sada sivom, sada sinjem izvoru nadahnuća i ocu erotizma.« Upravo srdačnost i kontinuitet dopisivanja s Danilom Čorkom upućuje na privrženost Splitu. Propitkivanje što je novo u Splitu, rečenice upućene »dobrim ribarima« nježno svjedoče da nije to shvaćao kao konvencionalnu obvezu javljanja: »Lipo ti je rano uraniti u prozorje kad slavuji poje (starinski)! I onda mislim kakvi su to paklenski otoci, zašto paklenski?« – piše Tin iz Vinogradske bolnice.

U znanstvenoj knjižnici u Splitu čuvaju se pisma koja je dobivao, koncepti pjesama na kutijama cigareta, zapisi na marginama poput onih: »Bolnica je crkva za molitvu, ona je groblje strasti«, ili: »Moja bolest su bolničarke«. Zanimljiva su adresiranja pisma Tinu. Na omotnici poslanoj iz Londona piše: »Tin Ujević, Split, Peristil, Zagreb, Jugoslavija«, ili: »uzoru boema Tinu Ujeviću kod Kolimbatovića Split vis-a-vis Marija«, »veleučeni gospodin Tin Ujević, pjesnički trezvenjak, Split, Londra, Kraj sv. Ivana 2«, i još: »Tin Ujević, najveći splitski i jugoslavenski liričar, Split, Jugoslavija«. A adresa njegova stanovanja, osim one najčešće, u konobi Kolimbatovića, bila je najduže Kod sv. Ivana 2, u jednoj od najužih ulica u Splitu. Tin je stanovao kod obitelji Česnik od 1937. do 1939, prolazio je do stana preko Peristila zatim drvenim pa kamenim stubama do trećeg kata, a prozori gledaju na Jupiterov hram i sfingu, o kojoj je također pisao. Sjećajući ga se prije nekoliko godina, danas također mrtvi profesor Česnik pripovijedao je o dobrom stanaru Tinu, njegovu noćnom ormariću na kojem su se nalazile knjige »Ljudi za vratima gostionice«, »Skalpel kaosa«, ali i njegovu francuskom s »vlaškim« akcentom. Možda je njegova ideja za Tinov spomenik bila najpreciznija: »Ponekad pomislim da bi upravo negdje, kraj bivše gostionice Kolimbatovića valjalo napraviti Tinov spomenik, u blizini Marulićevog, ali bi ga trebalo stalno premještati, jer takav je bio Tin.«