U osnovi svake demokracije mora postojati dvosmjernost međusobnog komuniciranja, a to znači dvosmjerni demokratski razgovor. Rupert Lay razlikuje lažni, jednosmjerni, reaktivni i dvosmjerni razgovor.
Lažno ili prividno razgovaramo kada moramo a ne želimo razgovarati. To je govor bez međusobnog slušanja, reagiranja, objašnjavanja. U takvoj komunikaciji govorimo, ali ne razgovaramo. Njezin je cilj da do komunikacije ne dođe. Kada moramo dugo živjeti jedan s drugim, trebamo jedan drugoga, ne možemo jedan bez drugoga, ali više ne volimo jedan drugoga, ne osjećamo jedan za drugoga, tada nam lažna i prividna komunikacija omogućuje da ipak komuniciramo. Takvu situaciju možemo imati u susjedstvu, u poduzeću, u obitelji, u društvu.
Jednosmjerno ili jednostrano razgovaramo kada naređujemo, dijelimo savjete, dajemo upute, diktiramo i dirigiramo sugovornika. To je razgovor jačeg sa slabijim, pametnijeg s manje pametnim, iskusnijeg s manje iskusnim, ali s namjerom da se te pozicije ne promjene, da ostanu fiksirane. To je neravnopravni razgovor. Diktator diktira ali ne razgovara, naređuje ali ne objašnjava, određuje ali ne diskutira. Takva je situacija u mnogim strogo hijerarhijsko-pozicijskim poduzećima, ali i u nedemokratskom društvu općenito.
Reaktivno razgovaramo kada površno, neobvezno, opušteno i neplanirano brbljamo i čavrljamo. S mnogima je ugodno pričati i ništa više. To je razgovor koji nam skraćuje i ispunjava vrijeme. U njemu se ugodno osjećamo. Za mnoge kažemo da je s njima lijepo razgovarati, ali se s njima ne može ništa ozbiljno raditi.
U dvosmjernom razgovoru međusobno reagiramo i recipročno jedan na drugoga utječemo. Iz takvog razgovora svi izlaze drugačiji. Na početku i na kraju razgovora oni nisu više isti. To je razgovor u kojem se sluša, razmišlja i govori. To je stvarna konverzacija.
Samo dvosmjerna komunikacija je razgovor. Lažna, jednosmjerna i reaktivna komunikacija nemaju osnovna obilježja stvarnog razgovora. Lažna je komunikacija monolog udvoje, jednosmjerna diktiranje drugome, a reaktivna obično brbljanje. Samo u dvosmjernoj komunikaciji izmjenjujemo informacije, utječemo jedan na drugog, slušamo jedan drugoga i objašnjavamo jedan drugome.
Stvaran i uspješan demokratski razgovor je dvosmjeran, aktivno-reaktivan, obostran. Sugovornici se slušaju, jedan i drugi razmišljaju, jedan i drugi govore. To je dijalog, tj. razgovor dvojice, konverzacija. Jedan drugome objašnjavaju, jedan na drugoga utječu, jedan drugome predlažu, i jedan i drugi zaključuju. To je komunikacija kojoj je cilj komunikacija, tj. uspostavljanje veze, spajanje. Nakon nje slijede zajedničke obveze, prava, posao, akcija.
