Čine li katolici koji ne izlaze na izbore grijeh iz nemara koji treba ispovjediti? Svojim neizlaskom na izbore omogućavaju da na vlast dođu nesposobni, nemoralni, neodgovorni prevaranti, čak i neprijatelji katolika, hrvatskog naroda i države, među kojima ima i onih kojima je jedini cilj bogaćenje, privilegije, kao i neprijateljsko djelovanje prema katolicima i Hrvatima, te su takvom vladavinom rasprodali i zadužili hrvatsku i narod doveli do dna na kojem se nalazi i danas. Katolici vjernici neizlaskom ne izbore čine zlo sebi, Crkvi i Hrvatskoj, a stvoreni su i dužni po svojoj vjeri činiti dobro. Svaka skupina ima svoje predstavnike i zastupnike – od manjina do raznih drugih skupina – a tko u vlasti zastupa nas katolike, kao najbrojniju skupinu? Izgleda stranke koje se međusobno bore za vlast, a zapravo nas međusobno – svađaju. Kako je moguće da oko 85% katolika izabere predsjednika u dva mandata koji traži da se izbace križevi iz javnih prostora, kao da mu smeta molitva i štošta drugo? Kako je moguće da izaberu predsjednika koji stalno opravdava ubijanje Hrvata, a slavi i podupire one koji su ta ubijanja organizirali i provodili? Kako je moguće da predsjednik za sebe dobije najveće osobne povlastice u Hrvatskoj koja je u njegovu 10-godišnjem mandatu dovedena do dna opstojnosti, a te privilegije najvećim dijelom plaćaju – baš katolici? Kada bi 8 % katolika izišlo na demokratske izbore i imalo svoje predstavnike, sigurno bi pobijedili. Nedostaju nam sposobne, moralne i odgovorne političke vođe hrvatskog naroda, koje može odgojiti i obrazovati jedino Katolička Crkva, a koji ne trebaju biti svećenici. Bez pravih vođa mi ćemo nestati kao hrvatski narod, zajedno s našom Katoličkom Crkvom u hrvatskom narodu.
Zabrinut katolik – Hrvat
Za odgovor na Vaše pitanje dovoljno je pogledati naslovnicu prošloga broja našeg tjednika, te drugu i treću stranicu kojima dominira naslov »Bog nam je povjerio i brigu za Hrvatsku«, a na kojima je prenesena poruka hrvatskih biskupa povodom izbora zastupnika za Hrvatski sabor i referenduma o pitanju pristupanja Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Već u prvoj točki (nad)biskupi ističu da su ovogodišnji izbori zastupnika za Hrvatski sabor posebno značajni »zbog činjenice da se hrvatski građani nalaze i pred referendumom s pitanjem o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji«, dok je posebno izdvojenom tekstu na drugoj stranici naslov »Nemamo se pravo žaliti na prilike u kojima živimo ako sami na njih ne želimo utjecati«. Upravo je to nezadovoljstvo vidljivo iz Vašega pisma, u kojemu navodite visok postotak katolika koji žive u hrvatskom društvu, no pitanje je koliko njih izlazi na izbore, kako glasuju, kako i koliko aktivno sudjeluju u politici, a ako i sudjeluju, drže li se evanđeoskih načela u svome djelovanju, a koja razrađuju (nad)biskupi u svojoj poruci.
U tom tekstu, pod točkom drugom, izdvaja se poticaj biskupa: »Neka birači ne podlegnu kušnji neizlaženja na izbore i neka sudjeluju svojim glasovanjem, jer se nemamo pravo žaliti na prilike u kojima živimo ako sami na njih ne utječemo dajući prostora odgovarajućoj politici.« Premda biskupi izrijekom ne spominju grijeh – ni grijeh propusta – u okvir moralnoga naučavanja stavljaju i (ne)izlazak na izbore – jer socijalni nauk Crkve političku aktivnost kvalificira kao »izvrstan, premda ne jedini, oblik služenja bližnjemu«, te podsjeća na dužnost sudjelovanja u politici kao razumnoj skrbi za društvo.
Talijanski kardinal Angelo Bagnasco u jednoj je prigodi, na okupljanju katoličkih pokreta i udruga u Italiji, izjavio da je za katolike »neizlazak na izbore«, kao i nezauzimanje, to jest neangažman u društvu poput grijeha propusta, a onda bi ga valjalo i ispovjediti. Katolici su kritična masa za društvo, rekao je kardinal Bagnasco, te u njemu moraju biti prisutni bez kompleksa i iluzija. Sama Crkva pak, kako se ističe u enciklici »Centesimus annus«, cijeni sustav demokracije ukoliko omogućava široko sudjelovanje građana u političkim odlukama te jamči podanicima mogućnost da biraju i nadziru vlastite vladare, tj. da ih zamijene na miran način kad to bude prikladno.
Kompendij socijalnog nauka Crkve politici posvećuje osmo poglavlje, a u br. 408 se ističe: »U demokratskom sustavu politička je vlast odgovorna pred narodom. Predstavnička tijela moraju biti podložna stvarnome nadzoru društvenoga tijela. Taj je nadzor moguć nadasve preko slobodnih izbora, koji dopuštaju biranje, kao i zamjenu predstavnika.« Ako katolici kao građani ne izlaze na izbore i ako ne preuzmu odgovornost za svoje odluke o onima koji će kroz određeno razdoblje upravljati Hrvatskom, onda je jasno da griješe i da su podlegli – kako kažu biskupi – »kušnji neizlaženja na izbore«.
»Doktrinarna nota o nekim pitanjima koja se odnose na zauzimanje i ponašanje katolika u političkom život«, što ju je objavila Kongregacija za nauk vjere, nakon savjetovanja sa Papinskim vijećem za laike, podsjeća da su kršćani kroz povijest na razne načine sudjelovali u događanjima ovoga svijeta. Sadašnja demokratska društva, u kojima smo svi postali sudionicima upravljanja javnim poslovima u ozračju prave slobode, »zahtijevaju nove i šire oblike sudjelovanja u javnome životu od strane građana, kršćana i nekršćana« (usp. br. 1). Zapravo, svi mi možemo pridonijeti oblikovanju političkih usmjerenja i zakonskih odluka koje po našem mišljenju najbolje koriste zajedničkom dobru, navodi se u noti. Kako? Jednostavno: preko glasovanja na izborima za zakonodavce i ljude iz vlasti, ali i na druge načine.
Isto tako vjernici laici surađuju s drugim građanima, u skladu s vlastitim specifičnim kompetencijama i odgovornošću. Upravo to učio je i II. vatikanski koncil, ističući da se vjernici jednostavno ne mogu odreći sudjelovanja u politici, to jest u mnogostrukom i različitom ekonomskom, društvenom, zakonskom, upravnom i kulturnom djelovanju koje je namijenjeno cjelovitom i institucionalnom promicanju zajedničkoga dobra.
