| S tri zlatne medalje mladi Dubrovčanin bio je najbolji plivač na Svjetskim sportskim igrama za osobe s invaliditetom u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prethodno se na Europskom prvenstvu u Berlinu čak pet puta popeo na postolje, a vlasnik je i nekoliko svjetskih rekorda. »Dok god budem na ovom svijetu, uvijek ću imati neke ambicije koje će ostati neispunjene, ali pravo bogatstvo nije težiti za onim sto nemaš, već čuvati i poštovati sve što posjeduješ. Osobno bih volio prije Igara u Londonu uspjeti doći do titule magistra odnosa s javnošću na Sveučilištu u Dubrovniku. Također, najveća od svih želja usmjerena je prema zasnivanju obitelji, temelju svih vrijednosti.« |
Nakon povratka iz Dubaija, ususret novim obvezama, rado je podijelio dojmove za čitatelje Glasa Koncila. »Svjetske igre po kvaliteti plivačkog dijela natjecanja svakako ne mogu stati uz bok europskom ili svjetskom prvenstvu. Međutim, rezultati koje sam uspio isplivati iznimno su motivirajući za sljedeće razdoblje trenažnog procesa i predstojeću olimpijsku godinu u kojoj me očekuje puno rada kako bih mogao računati na kvalitetan plasman na Igrama u Londonu. S natjecanja u Emiratima nosim lijepe uspomene jer smo imali jako ljubazne domaćine koji su nam bili na dispoziciji u svakom trenutku. Nažalost, pokupili smo im većinu medalja s Igara pa nas ne pamte po dobrom!« – našalio se hrvatski plivački as koji je općenito zadovoljan sa sportskom 2011. godinom budući da je u srpnju osvojio pet medalja na Europskom prvenstvu u Berlinu. Veseli ga i činjenica da je uspio obraniti titulu europskoga prvaka na 200 m mješovito te dva oborena svjetska rekorda u utrkama na 50 m prsno. Godinu na izmaku zbog navedenih činjenica zaokružuje kao pun pogodak, iako su mnoge u Španjinoj karijeri bile iznimno uspješne.
Šest sati treninga dnevno
Zbog dječje paralize već s godinu i pol počeo je plivati radi rehabilitacije. Često je u razgovorima znao istaknuti kako je proplivao prije nego što je prohodao. Sa šest godina upisao je čuvenu plivačku školu dubrovačkog »Juga«. Između dvanaeste i četrnaeste godine života bavio se i vaterpolom, a otprije trinaest godina potpuno se posvećuje plivanju i postaje član hrvatske paraolimpijske plivačke reprezentacije.
Tijekom karijere osvojio je više od stotinu medalja, a posebno su dojmljive tri brončane medalje s Paraolimpijskih igara u Ateni 2004. godine (u istim disciplinama kao i u Emiratima). Rijetko se s europskih i svjetskih prvenstava vraćao u rodni grad bez ijedne medalje. Dobitnik je niza priznanja, pet puta proglašen je najboljim u izboru Hrvatskoga sportskog saveza invalida, kao i dvaput u izboru Hrvatskoga olimpijskog odbora. God. 2004. dobio je i državnu nagradu za sport »Franjo Bučar« a odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara. Dakako, mnoga priznanja došla su i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, za doprinos ugledu i promicanju svoje županije u svijetu. Sudjelovao je i u brojnim humanitarnim akcijama.
»Moj dan se sastoji od tri treninga i ukupno šest sati rada. To je uobičajeni dan svakoga vrhunskog sportaša koji se želi natjecati na najvećoj razini. Nadahnuće mi daju svi oni ljudi koji u neusporedivo težim i ozbiljnijim životnim situacijama nađu smisao i motiv kako bi išli dalje. Ljudska želja za preživljavanjem jača je od bilo čega«, ističe Španja spominjući plivanje kao instrument koji je znao upotrijebiti na odgovarajući način kako bi u prvom redu sebi, a potom i javnosti pokazao koliko vrijedi. Naglašava kako je čovjek bez motiva tužan čovjek.
Obitelj najbolji dokaz Božje ljubavi
»Ambicije su nešto što čovjeka tjera da obogaćuje svoje talente. Dok god budem na ovom svijetu, uvijek ću imati neke ambicije koje će ostati neispunjene, ali pravo bogatstvo nije težiti za onim sto nemaš, već čuvati i poštovati sve što posjeduješ. Osobno bih volio prije Igara u Londonu uspjeti doći do titule magistra odnosa s javnošću na Sveučilištu u Dubrovniku. Također, najveća od svih želja usmjerena je prema zasnivanju obitelji, temelju svih vrijednosti«, iskreno govori plivač kojemu je najvažniji životni uzor bio pokojni otac Tonko. Upravo zbog toga obitelj smatra najvećom sponom Boga i čovjeka kao temelj vjere i najboljega dokaza Božje ljubavi.
Vjera mu pomaže prevladati sve poteškoće, pa i uočiti negativnije strane hrvatskoga društva i pristupa osobama s invaliditetom. »Međuljudski odnosi u velikoj su krizi kao i kompletno društvo danas. To se uvelike odražava i na status osoba s invaliditetom, koji nije adekvatan njihovim potrebama. Takvih osoba je u Hrvatskoj više od deset posto ukupnog stanovništva. Potrebne su temeljite promjene u pristupu osobama s invaliditetom i njihovoj zaštiti od strane državnih institucija koje bi im trebale omogućiti ostvarivanje svih zasluženih prava. Pravo na zapošljavanje jedan je od najvećih problema s kojima se osobe s invaliditetom susreću i tu vidim velik prostor za napredak«, kritičan je hrvatski paraolimpijac.
Izvan plivanja, od ranog djetinjstva zaljubljenik je u sve sportske događaje koje je pratio preko malih ekrana sa starijim bratom Mateom. Ističe primjer obitelji Kostelić koja spada u red najljepših sportskih i životnih priča, zbog snažnoga primjera što je čovjek u stanju podnijeti i koliko truda uložiti u potrazi za uspjehom.
»Poznati grčki filozof Aristotel jednom je rekao kako nije gubitnik onaj tko padne, već onaj tko se ne pokušava podignuti nakon toga. U životu doživljavamo brojne poraze na svim poljima našeg djelovanja. Svaki gubitak ima svoj razlog, ma koliko on težak bio. Na nama je da na njima učimo i pokušavamo energiju usmjeriti u pozitivnom smjeru kako bismo ostvarili sreću«, zaključuje svoju priču Mihovil Španja nakon povratka sa Svjetskih sportskih igara u Dubrovnik, ovjenčan novim zlatima.
Njegova upornost, pod budnim okom trenera Deana Kontića, koji odmah nakon osvojenih medalja smišlja nove treninge, zalog je i uspjeha u (para)olimpijskoj 2012. godini u kojoj Mihovil sanja svoje četvrto olimpijsko postolje.
