Nedjelja Krštenja Gospodinova Iz 55, 1-11; 1 Iv 5, 1-9; Mk 1, 7-11

Posvuda je vidljivo da su utihnuli zvukovi i znakovi božićnog vremena. Blagdansko raspoloženje polako se prepušta redovitim zakonitostima svakidašnjice. Nedjelja Krštenja Gospodinova zatvara božićni krug liturgijske godine i stavlja naglasak na početnom tonu Isusova poslanja u kojem i mi prepoznajemo svoje krsno poslanje. No, i kad završi božićno vrijeme, kršćani ne mogu mimoići božićno otajstvo; ono je uvijek prisutno, jer mu smisao proistječe iz vazmenog otajstva. »Božić bi mogao ostati ljupkim blagdanom dražesnog djeteta, a mi ne bismo razumjeli njegov smisao kad taj blagdan ne bismo shvaćali kao početak jednog životnog puta koji, kroz sve ponore ljudskoga, vodi čovjeka u blaženo ispunjenje koje je skriveno u neshvatljivom otajstvu Boga« (K. Rahner). Razumljivo je da naše božićno slavlje nema okus stradavanja Isusa Krista, kao što je to naglašeno u vazmenom krugu liturgijske godine. Božić nalikuje bezbrižnom djetinjstvu bez mučnih primisli. Međutim, spasonosno događanje koje je započelo utjelovljenjem Božjega Sina i rođenjem u Betlehemu neodvojivo je povezano uz očitovanje Božje ljubavi na putovima njegova stradavanja i nasilne smrti. Tek je u svjetlu uskrsnuća i silaska Duha Svetoga jasnije tko je Onaj koji je rođen u Betlehemu.

Poslušajte i duša će vam živjeti

U svakom vremenu postoje zablude koje pokreću ljude. Drugi Izaija odlučno prepoznaje zablude svoga vremena. Ne ustručava se naviještati izlaz iz teškog stanja u kojem se zatekao izraelski narod nakon pada Jeruzalema i odvođenja u babilonsko ropstvo. Knjiga božanske utjehe, kako se obično naziva dio Izaijine knjige, računa s Božjim milosrđem koje će nastupiti u zbivanjima »vječnog Saveza«. Prorok je svjestan da Božji pogled i njegova riječ imaju spasonosno značenje. Bog ne vara. Vjeran je Savezu. Uz to, prorok je svjestan potrebe da se ljudsko uho prikloni Božjim riječima, što će uroditi obnovom srca. Slute se iskoraci koji će tek u Kristu dobiti svoje ostvarenje. Stoga nedjeljni ulomak Izaijine knjige - a treba ga pažljivo iščitavati - odiše snagom ohrabrenja koje usmjerava pogled srca prema izlazu. Kao ključnu zadaću prorok ističe promjenu perspektive. Pod vidom promjene perspektive možemo pristupiti i poruci Prve Ivanove poslanice.

Ti si Sin moj ljubljeni!

U Betlehemu prepoznajemo prve obrise očitovanja Božje ljubavi u životu Isusa Krista. To što je u Betlehemu započelo bilo bi beznačajno bez spasonosnih zbivanja na galilejskim i judejskim putovima. Isusovi susreti sa suvremenicima, posebno posljednji sati njegova života, pokazuju jedno držanje koje je ljude izvodilo na svjetlo i davalo im snagu da se otvore Božjoj ljubavi koja čovjeka preobražava. Iz tog i takvog primjera Isusova držanja prema Ocu i ljudima kršćani žive noseći životna bremena. Ima, dakle, nešto sudbonosno u Jordanskom događaju za naše razumijevanje Kristova poslanja. Znamo da na Isusovu suđenju Pilat poziva Isusa da se obrani, da dokaže svoju nevinost, no Isus šuti. Snažnije odjekuju udarci kalvarijskog čekića, negoli Isusova nevinost. No, to je moć ljudske zlovolje. No, upravo se u tomu prepoznaje Božji govor. Naime, Božji govor ne dopire do ljudskog srca i nije razumljiv u buci nasilničkih optužaba među smrtnicima. Kad se, dakle, zemljani obruše jedan na drugoga, kad jedan drugomu presuđuju, onda su nebesa zatvorena. U tim i takvim situacijama pomračena je slika Božja u nama, jer su u ljudskim srcima - biblijski rečeno - zatvorena nebesa. S druge strane, Jordanski je događaj usko vezan uz Božji glas. Glas je dopirao - kako navodi Marko - iz otvorenih nebesa. »Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!« - odjekivalo je potvrđivanje božanskog izvorišta Isusova djelovanja. Na Jordanu se nesumnjivo »oglasio« Otac. Isusov dolazak na Jordan, njegovo svojevoljno prepuštanje Ivanovu krstu, nije bez razloga bilo od presudnog značenja za život prvih kršćana. Na Jordanu je potvrđeno da u Kristu naš pogled prema Bogu ne nailazi na zatvorena nebesa. U Kristu je Bog darovao čovjeku pogled u otajstvo svoga srca koje je otvoreno i iz kojeg svim ljudima dopire glas: »Ti si Sin moj ljubljeni!« Stoga će nakon dolaska na Jordan Isus započeti živjeti svoju uronjenost u grešno čovječanstvo, solidarnost s nama ljudima. Isusov ulazak u vode Jordana poziva kršćane da se ne ustručavaju ulaziti u mučne i grijehom opterećene strukture te svojom sposobnošću, nepotkupljivošću, bratsko-sestrinskim odnosima, iznutra mijenjati oštećenja smisla, ma koliko pritom, kao i Krist, morali prolaziti putovima nerazumijevanja, odbacivanja i nasilničkog stradavanja. Kršćani su također pozvani predanije zakoračiti u povijesnim naslijeđem opterećene crkvene strukture, bistriti pomračene perspektive i zauzimati se za Crkvu lišenu feudalnih natruha. Slijedeći Kristov primjer kršćani moraju pomoći da u Crkvi ne uzmanjka pravodobne proročke britkosti i bogomdane samokritičnosti. Otuda je također razumljiva bojazan da se pod vidom osiguravanja slobode djelovanja ne pristane na mentalitet zlatne krletke. Nije stoga nevažno uočiti da nakon Ivanova krsta na Jordanu evanđelje Isusa smještaju u pustinjsko ozračje odlučnog odbacivanja napasti.