»Ja sam bio više od godinu dana u bolnici, zahvaljujući redovnicama, milosrdnicama koje su djelovale u bolnici. One su me na neki način držale ilegalno. Premda je to osam kilometara udaljeno od Gline, nitko nije došao po nas. U bolnici je bila jedna pacijentica koja me zapazila. Muž joj je bio učitelj, a nisu imali djece. Ta gospođa iz bolnice bila je iz Dubrovnika, pa kad je otišla, predložila je časnoj da ja dođem, tj. da me pošalju u Dubrovnik neko vrijeme i da će se za me brinuti. Stavili su me na vlak i preporučili kondukteru. On me preporučio u Sisku u drugi vlak i tako sam kao paket presjedao s preporukama konduktera. Išao sam kroz Bosnu do Dubrovnika onim uskotračnim vlakom.«

U župi Kraljevica živi svećenik u miru mons. Mijo Liković. Rođen je 1929. u Maji kod Gline. Unatoč komunističkim progonima, životnim teškoćama, mons. Liković nije posustajao na svom putu, nego ga je svaki životni križ još više jačao i učvršćivao u njegovu svećeničkom pozivu. »U obitelji nas je bilo četvero djece, a kad je najstariji brat imao devet godina, roditelji su nam umrli pa je tako ostalo nas četvero samih«, svjedoči on. »Nije tada bilo socijalne skrbi, pa je ujak bio službeni skrbnik. U međuvremenu razboljeli smo se, najmlađa sestra i ja. Imao sam osam godina kad su roditelji umrli, najprije otac, a nakon dvije godine i majka. Kad smo se razboljeli, odvezao nas je ujak u Glinu u bolnicu i tamo smo ostali. Nije nitko pitao za nas. Ta bolest je prošla, ali nitko nije dolazio po nas. Tu sam se razišao sa sestrom koja je imala godinu i pol, zapravo nikad nisam doznao kako je ona nestala i kamo su je dali. Ja sam tamo bio više od godinu dana u bolnici, zahvaljujući redovnicama, milosrdnicama koje su djelovale u bolnici. One su me na neki način držale ilegalno. Premda je to osam kilometara udaljeno od Gline, nitko nije došao po nas. U bolnici je bila jedna pacijentica koja me zapazila. Muž joj je bio učitelj, a nisu imali djece. Ta gospođa iz bolnice bila je iz Dubrovnika, pa kad je otišla, predložila je časnoj da ja dođem, tj. da me pošalju u Dubrovnik neko vrijeme i da će se za me brinuti. Stavili su me na vlak i preporučili kondukteru. On me preporučio u Sisku u drugi vlak i tako sam kao paket presjedao s preporukama konduktera. Išao sam kroz Bosnu do Dubrovnika onim uskotračnim vlakom. To je bilo proljeće 1938. Kad sam tamo došao, gospođa nije znala kamo će sa mnom jer njezin muž nije htio da budem kod njih. Ona se zvala Olga Slanac. Kao dijete, dok nisam došao u bolnicu, nikad nisam bio u crkvi. U Glini sam išao nekoliko puta s časnom u crkvu. Sjećam se najviše zornica i svibanjskih pobožnosti. Meni se to dopalo i stalno sam ponavljao da ću i ja biti svećenik. I u Dubrovniku sam rekao toj gospođi da bih želio biti svećenik. Povela me sa sobom u crkvu u Dubrovniku, bila je krizma, tada nisam znao što je to. Kako je bila krizma, razgovarala je preda mnom s biskupom i rekla mu: Taj mali nema roditelja a želi biti svećenik. Rekao je da treba prije u školu.«

Stepinac ga smjestio kod karmelićanka

»Zbog mene ona se dovela u nepriliku. Uzela je tuđe dijete, nije znala što s njime. Kako je na Korčuli bio dječji državni veliki dom, vodila me je tamo, tada sam prvi put putovao parobrodom. Primio nas je direktor, sjećam se kako je ona sve to iznijela, objašnjavala, a on je bio jako grub. Povišenim tonom je govorio da svatko može dovesti bilo koga. Meni je to bilo smiješno, a ona je skoro plakala. Onda smo pošli nazad, povela me sa sobom u Glinu, jer muž joj je bio učitelj u Brodu kod Gline. To je bilo za Svetoga Nikolu. Ondje sam bio mjesec dana, a ja sam samo govorio da ću biti svećenik. Pošli smo u Zagreb, jer je ona u Zagrebu imala sestru. Netko ju je naputio da ide sa mnom na Kaptol nadbiskupu Stepincu. Tamo nas je primio tajnik i uveo nas do nadbiskupa bl. Alojzija. Poučila me kako treba pozdraviti. On je sjedio za stolom i ja hoću onako kleknuti i poljubiti prsten, ali mi nije dao nego me podignuo. Kad mu je ispričala tko sam, ispunio je preporuku i rekao joj da me odvede u dom karmelićanka u Hrvatskom Leskovcu. Tamo su one imale dom za dječake. Dovela me na preporuku nadbiskupa i primila nas je redovnica koja je bila ekonoma. Sjećam se - rekla je - nadbiskup stalno šalje nama, ne možemo ih uzdržavati pa je zvala zamjenicu oberice, jer je oberica bila Njemica. Gospođa im je sve ispričala i tako su oni mene na kraju primili i tamo sam ostao. Pri polasku rekla mi je da će me svojim znancima, prijateljima i još nekim obiteljima preporučiti da me posjećuju. Međutim, to sam kasnije doznao da su oni bili, a da me nisu znali pronaći. Izvijestili su gospođu Olgu da je mene netko posvojio. Tu sam završio osnovnu školu, s mišlju: ja ću biti svećenik. Došle su neki iz Splita, nisu imali djece, a tražili su dječaka jer su bili trgovci. Nisu svi dečki bili bez roditelja, bilo je siromašnih. Ja sam im rekao da hoću biti svećenik. Muž i žena su rekli: Vidi se po njemu da ima popovsku glavu.«

Mons. Liković kaže: Dok sam bio u Hrvatskom Leskovcu, više je puta nadbiskup Stepinac navraćao i obilazio djecu. Bilo je šezdesetak djece, od predškolske i školske dobi. »Uvijek je bio pripremljen pozdrav kad bi netko dolazio. Tako smo recitirali nadbiskupu pjesmice. Poslije je došao rat, pa je bilo nešto djece od emigranata. Dolazili su viši dužnosnici jer su se dosta brinuli za djecu. Redovnicama je dolazio njihov duhovnik isusovac o. Jakob Gemel koji je bio protjeran, mislim iz Austrije, a živio je u Palmotićevoj u Zagrebu. On se pozabavio sa mnom i tako sam krenuo u njihovo sjemenište koje je bilo za njihove kandidate u Travniku. To je bila 1942. Godinu prije mene još je jedan dečko išao u sjemenište, a njegove dvije sestre bile su karmelićanske kandidatice Srca Isusova, s. Jelena i s. Mirjana Kukuljan. Tako smo nas dvojica bili kandidati za isusovce. Bili smo za gimnaziju, no 22. listopada 1944. partizani su osvojili Travnik i jedno vrijeme nije bilo nastave, dok se malo to nije staložilo. Na ferije sam dolazio u Hrvatski Leskovac karmelićankama. Nakon tri mjeseca, kako su se u Travnik vratili Nijemci, opet su se pred njima povukli partizani. Kratko vrijeme potom, početkom veljače 1945. pješice smo išli do Zenice po snijegu. S nama je bio i jedan svećenik. Nastavio sam na Šalati ići u školu, dok nije proradilo sjemenište. Poslije toga obojica smo išli u isusovački novicijat. Dobio sam poziv za vojsku, gimnazija više nije bila s pravom javnosti. Dvije pune godine bio sam u vojsci u Srbiji u Kraljevu, tada se zvalo Rankovićevo. Tamo je bila obuka na Kučevu na rumunjskoj granici.«

Brata i sestru uzele karmelićanke

»Već sam se tada raspitivao o svojoj obitelji. U međuvremenu na Šalati moj župnik mi je rekao da je moja sestra kod sestara karmelićanka na Vrhovcu. Nikad nisam doznao kako je kao dijete dospjela tamo. Dakle, ja sam bio u Leskovcu gdje su bili dječaci, a ona je bila na Vrhovcu gdje su se redovnice brinule o djevojčicama. Nju je jedna gospođa, također iz Zagreba, usvojila kao malu. Pošao sam pronaći tu gospođu, a sestra je tada išla u četvrti razred pučke škole. Gospođa kod koje je moja sestra bila premještena je u Rijeku. Isusovci su znali moju situaciju pa mi je generalni prefekt o. Jović, to je bilo 1948, rekao: 'Zašto ne pitaš koga imaš?' Otišao sam župniku u Glinu, raspitao sam se koga imam i dobijem odgovor da imam brata i sestru. Brat je prošao križni put, u početku 1945. mobilizirali su ga u ustašku odoru, bio je 1927. godište. Tako je prošao od Bleiburga, uspio se na povlačenju presvući u civilnu odjeću, bježao iz kolona i ostao živ. Marširao je na križnom putu u Banat.

Župnik mi je u razgovoru preporučio da idem u Rijeku jer tamo se otvorila bogoslovija. Primili su me tamo, jer kod njih je bilo 30-ak svećenika ubijeno, a neki su bili protjerani. Bio sam tri mjeseca i odatle sam otišao u vojsku na služenje, pune dvije godine do 1951. Kad je bila politička afera oko Trsta g. 1953, nas je nekoliko bogoslova bilo mobilizirano, zatim vicerektor i nadbiskup.

U proljeće 1954. došao je udbaš u premetačinu najprije k vicerektoru Šojatu i kod njega ništa kompromitirajuće nije našao. On je dao tiskati obični zidni kalendar, od toga je počelo. Došli su udbaši i k nama u učionicu u kojoj nismo imali ni stolova, bila je obična školska klupa. Našli su kod dvojice tekstove Biskupske konferencije u kojima je pisalo o zabrani uključivanja u udruženje i Politeovoj obrani nadbiskupa Stepinca. Meni su to dali da pretipkam, i još sam imao jedan igrokaz koji sam napisao i koji smo izvodili. Nekoliko su bogoslova zadržali na ispitivanju, a ja sam došao na red 24. svibnja. Došli su u bogosloviju po mene bez ikakvih papira. Bio sam treći tečaj bogoslovije. Kako su već prolazili ispitivanja, bio sam pripremljen, imao sam već sve spremljeno, jer nikad se nije znalo kad će doći. Šef Udbe me pitao: 'Što će ti to? Misliš da ćemo te zatvoriti?' Pustili su me i nakon nekoliko dana opet su došli po mene. Bilo nas je tada u istrazi 9 ili 10. I na kraju su nas nakon istrage pustili. Mislili smo da neće biti ništa. Onda smo dobili optužnice, zapravo oni su u zatvoru već konstruirali optužbu, htjeli su zatvoriti sjemenište, jer tako su učinili u Splitu, zatim nakratko u Zagrebu, pokušali u Đakovu. To je bilo 1955. U bogosloviji je bila velika disciplina, nismo izlazili nego smo međusobno razgovarali o slobodi, o vjerskoj slobodi, o narodu kako trpi. No, prema optužnici ispalo je da smo mi unutra širili ustašku propagandu, zašto smo opruženi nas trojica, dok su trojica iz Istre optuženi kao iredentisti. Ja sam bio osuđen na dvije i pol godine zatvora. To je bilo poslije završene četvrte godine studija, a zbog straha od zatvora bili smo zaređeni za svećenike već poslije treće godine. Ređeni smo potajno 1954. Bilo je tamo skoro 40 svećenika kad smo mi došli u Gradišku. Drugi sam put bio u zatvoru 1961. Suđen sam dok sam bio u Lukovdolu. U odnosu na prvi put, to je bio pravi raj. Nije bilo batinanja i mučenja već su bile u zatvoru postelje. No, bio je naporan rad i strah od cinkera. Jedno vrijeme bili smo kao politički zatvorenici zasebno, a poslije su nas izmiješali.«

»Molim se Stepincu jer on me je smjestio«

»Kad je to prošlo, bio sam kapelan u Crikvenici, a nakon toga sam otišao ponovno u Lukovodol. Tamo sam vjenčao jedan bračni par sat vremena prije nego što su se vjenčali kod matičara. To mi je bilo namješteno, čim sam to obavio, prijavili su me i opet tri mjeseca u Gradišku. Tada sam došao poznatima. Najgori je bio jedan Jovo Golić. A u samom Lukovdolu bila je jaka partija, stalno su me uznemirivali. Poslije toga došao sam u Senj za kapelana, zatim sam išao u Jezerane. Bio sam tamo godinu dana. Privremeno me biskup poslao. Kako je našom presudom bilo zatvoreno sjemenište u Rijeci, na nekoliko godina gimnazija, a nešto više bogoslovija, po ponovnom otvaranju biskup me poslao za duhovnika u malo sjemenište. Opirao sam se jer sam mislio da za to treba specijalan studij. Rekao mi je da izdržim i bio sam godinu dana u toj službi, a kad je to prošlo, poslan sam na službu u Generalski Stol. Tamo sam bio od 1965. do 1973. To je bilo vrijeme Hrvatskoga proljeća, smjestili su mi i tu tužbu i sud me osudio na šest mjeseci zatvora, ponovno u Gradišku. Optužen sam da sam imao sprovod na kojem sam vrijeđao Srbe, naravno opet je sve bilo podmetnuto. Tužiteljica mi je rekla da sam kazao kako neću voditi sprovod dok se Srbi neće maknuti. To je bilo u jesen 1971. Pošao sam na sud u Karlovac i sa mnom je bio dečko sjemeništarac na sprovodu, uzeo sam ga za svjedoka. Uzeo sam odvjetnika koji je sa mnom bio na sprovodu i jednu staricu iz sela. To nije koristilo. U svjedočenju optužbe bio je Hrvat, duševni bolesnik koji se liječio u Vrapču, a drugi Srbin. Tada mi je tužiteljica rekla: Možete dovesti autobus svjedoka jer će biti pod vašim utjecajem i to vam ništa ne vrijedi. Opet sam dobio šest mjeseci zatvora, opet je bila ista procedura. Sanjao sam ih, pogotovo ako ti nepoznat pokuca na vrata, odmah sam znao što me čeka. Dolazak, svlačenje, ispitivanje, karantena, procedura. Sanjao sam zatvore, no Bog me držao, molitva me držala. Na kraju mi je drago što sam prošao jer znadem i tu stranu života.

No što su drugi pretrpjeli, moje je iskustvo neznatno. Nikad nisam požalio što sam svećenik, ponekad me više zaboli kad vidim u našim unutarnjim ustanovama ono što nisam očekivao. Kako sam od djetinjstva krenuo, gurao sam životnim kolosijekom u pravcu da ću postati svećenik i to mi se ostvarilo. Molitva je u samom zatvoru jako puno pomogla, a kad bih došao u tjeskobu i kad dođem u malodušje, onda kažem: Pomozi Bože! Molio sam se blaženom Alojziju Stepincu: 'Pomozi mi da ovo izdržim, ti koji si me smjestio u ovo, jer i ti si bio na mom putu koji mi je pomogao da postanem svećenik.' Poslije zatvora molio sam biskupa da me premjesti negdje u Primorje i tako sam došao u Kraljevicu u studenome 1973. Ostao sam tu 33 godine kao župnik i šestu godinu sam kao umirovljeni svećenik. Župnik Ivica Klanac predložio mi je da ostanem, pa pomažem koliko mogu.«