Analogno Stierlinovoj klasifikaciji dijaloga, mogli bismo razlikovati nedijalošku, stvarno dijalošku, formalno dijalošku, ubrzano dijalošku, regresivno dijalošku i progresivno dijalošku demokraciju.

Nedijaloška demokracija je bez dijaloga, bez stvarnih susreta i razgovora. To i nije demokracija. To ne može ni biti demokracija u čijoj se osnovi nalazi dogovor, razgovor, interakcija, zajedništvo.

Stvarno dijaloška demokracija je ona koja se osniva na stvarnom dijalogu neovisnih i slobodnih subjekata, koji smiju biti različiti, drukčiji, originalni, svoji.

Formalno dijaloška demokracija prema van zadovoljava osnovne kriterije dijaloga. Ustvari to se iscrpljuje u formi, frazama, ritualima, pravilima, zakonima i vanjskom ponašanju.

Ubrzano dijaloška demokracija je također samo formalna, ali s naglašeno ubrzanom dinamikom. Tu se sve prebrzo odigrava da bi moglo biti i stvarno. Tu ima »previše demokracije«, što nam ne dozvoljava da je proživljujemo i ostvarujemo.

Regresivno dijaloška demokracija mogla bi se mogla nazvati i infantilnom demokracijom ili paternalističkom demokracijom. Na čelu je brižljivi i dobri »demokratski roditelj« koji se o svemu i za sve brine i uz kojega se svi dobro osjećamo. To je pasivizirajuća demokracija jer svima, izuzevši nekolicinu, onemogućuje aktivnu ulogu u samom procesu demokracije.

Progresivno dijaloška demokracija je previše racionalna, teoretska, logična. Nedostaju emocije, oduševljenje, motivacija. Sve se iscrpljuje u statistici i zaključcima. Sve se nalazi zapisano, nabrojeno, pripremljeno za akciju. Organizacija je na visini, ali nedostaje humanosti, ljudskosti, topline, oduševljenosti, iskrenog dijaloga.

U zreloj i kvalitetnoj demokraciji dominira stvarni i kvalitetni dijalog među svim subjektima demokratskog ponašanja. On nije samo formalan i pun praznih fraza, ni površan i ubrzano prazan, ni regresivan u smislu paternalističkog tepanja, ni samo suhoparno racionalan i logičan ali apstraktan i neupotrebljiv, nego stvarni, iskreni, empatični i poštujući sve sudionike unutar demokratskih odnosa.

Međusobna komunikacija, a posebno dijalog kao njezin osnovni oblik, temelj je svake kvalitetne demokracije i demokratskog ponašanja. Ona je osnovni instrument razvijanja i održavanja svake demokracije. Kada on slabi ili čak nestane, slabi i nestaje i sama demokracija i nužno se razvija nedemokratsko ponašanje s paralelnim razvojem diktature i totalitarizma. Danas je običaj da se sve države nazivaju demokratskima, ali se očito među njima i u njima krije sve drugo što nema veze s demokracijom. Prema van sve su demokratske, a iznutra mnoge to i nisu.