S nostalgijom se sjećam maloga groblja u selu gdje sam odrastala i kapelice sv. Mihaela gdje smo se okupljali na vjeronauk od prvoga do osmog razreda, a vjeroučitelji su nam dolazili na motoru ili pješice – jer su župnik i kapelan imali samo jedan prilično jadan motor. Danas, međutim, kad svećenici vjeroučitelji imaju na raspolaganju dobre automobile i javni prijevoz, ipak zahtijevaju da djeca iz udaljenih sela dolaze na vjeronauk »u župu«, kao da je župa samo župni stan i vjeronaučna dvorana uz njega, a ne i njihovi domovi i crkvice u njihovu mjestu boravka. Ili je doista lakše da njih stotinjak ide cestom koja djelomično nema pločnik, a toliko je prometna da njome dnevno prođe više od 7.000 vozila (jer kako da ih roditelji voze ako uopće nemaju auto ili ako su u vrijeme vjeronauka na poslu izvan mjesta boravka?), nego da jedan vjeroučitelj dođe u kapelice u njihova sela. Tako oni fizički udaljeniji postaju vjernici drugoga reda.
Većina župa u Hrvatskoj ima crkvene zgrade stare nekoliko stoljeća, nastale u doba kad je bilo mnogo manje stanovnika, i obično tek desetina okupljenih župljana čini privid da je crkva prepuna, a njihovi duhovni pastiri odbijaju približiti se onom većem dijelu »ledenoga brijega« koji ostaje ispod površine. I dok se ustanove civilnog društva sve više približavaju stanovništvu (škole, ambulante, trgovine...), župe se ponašaju sve uskogrudnije, olako zanemarujući »filijale«, oduzimajući tako važan dio vjerskoga života upravo najranjivijem dijelu stanovništva: djeci, starijima, slabije pokretnima, mladim majkama. Ne mogu to razumjeti jer danas su u vjeronauk uključeni i laici, pa u tom dijelu vjerske prakse ima na raspolaganju više djelatnika nego prije.
Budući da ovakva pitanja zanimaju i druge vjernike koje poznajem, molila bih vas da mi odgovorite u nekom od sljedećih brojeva.
Čitateljica
Hvalevrijedan je ovaj Vaš poticaj na razmišljanje što ste ga izrekli svojim pismom. On u sebi ne nosi tek puku nostalgiju za prošlim, kako se uobičava reći, »boljim vremenima«, nego svima još jednom pred oči stavlja važnost zajedništva, ali i solidarnosti sa svakim vjernikom u župi, te daje poticaj na uvijek novo promišljanje aktualnih, današnjih pastoralnih praksa. Dakako, u Vašoj je župi praksa dijelom vjerojatno drukčija nego u drugima koje se mogu razlikovati i brojem vjernika i nekim drugim čimbenicima i nije razborito isti »aršin« primjenjivati za sve župe, župnike i vjeroučitelje, jer i u konkretnom pastoralnom radu mogu postojati razlike. One su uočljive posebno između onoga »nekad« i onoga »danas«, pa odrasli vjernici poput Vas to mogu i češće primijetiti, za razliku od onih mlađih koji vjerojatno nisu upoznati s nekadašnjim pastoralnim praksama, kada se i sam vjeronauk (isključivo u župi) održavao i po filijalnim kapelicama, pa i u župnim crkvama, jer mnoge župe nisu uspijevale sagraditi pastoralne dvorane.
No, i onda su neki svećenici – kao i danas – posebno župnici možda više insistirali upravo na potrebi da se i najmlađi okupljaju u središtu župe, jer možda osjećaju da u župi nema ili neće biti dovoljno zajedništva i da se neće stvoriti prava župna zajednica, ukoliko će se župljani okupljati svatko u svojoj filijali. Na taj je način župna zajednica »raštrkana«, dok se upravo želi nedjeljnu župnu misu proslaviti za sve vjernike u župnoj crkvi. Dakako, ima i onih svećenika koji, ne osjećajući tu vrstu pastoralne zabrinutosti, nastoje imati, a neki čak redovito i imaju nedjeljne mise (ponajprije za starije vjernike), kao i vjeronauk (danas župnu katehezu) za najmlađe u župnim filijalama.
Jedinstveni pastoralni prijedlog, koji bi valjao za svaku župu, mi iz svoje perspektive ne možemo ponuditi, jer doista nismo upoznati sa svim bogatstvima, kao ni s poteškoćama svake župe, a znamo da i osobitosti donose (nad)biskupijski pastoralni planovi. No, jedno ipak možemo i znamo: znamo, naime, da zajedništvo uvijek stvara iskren dijalog, razgovor sa svima kojih se pojedina poteškoća tiče. Zato koristimo priliku te Vas i one koji razmišljaju slično, potičemo da o svim poteškoćama u župi, pa i o pastoralnom radu, razgovarate otvoreno sa svojim župnicima i vjeroučiteljima. U župi, jednako tako, sigurno znate tko su članovi pastoralnog i ekonomskog vijeća, pa možete razgovarati i s njima, kako bi se i na njihovim sastancima razgovaralo o tome. Tim biste načinom zapravo mogli izreći svoju zabrinutost za najmlađe članove župe koji pješače do mjesta vjeronaučnih susreta, ali jednako tako i zabrinutost koju osjećate jer mislite da se na taj način »zanemaruju« filijale. Istodobno biste i župniku i vjeroučitelju dali na znanje da mislite kako ne postupaju u skladu s Vašim očekivanjima, a i njima biste dali priliku da Vam objasne zašto tako pastoralno djeluju, jer se svaki župnik mora držati pastoralnoga (nad)biskupijskoga plana.
Inače bi moglo doći do toga da nezadovoljstvo u župi raste (i da ga Vi sa skupinom istomišljenika širite), a da župnik ništa o tome ne zna, tj. da kasnije sazna da mu »iza leđa« tinja nezadovoljstvo. Uvjereni smo da znate kako to nikome ne bi koristilo, ponajmanje zajedništvu u Vašoj župi do kojega Vam je, sudeći po Vašem pisanju, itekako stalo. Potičemo zato da razgovarate sa župnikom i da mu date prigodu da vam svima pojasni smjernice iz (nad)biskupijskoga pastoralnog plana, iz kojeg će Vam biti jasno kakve su i zašto su takve današnje pastoralne župne prakse.
