Nedjelja 22. siječnja – dan kad je hrvatskim glasačima konačno omogućeno da se izjasne o nečemu važnome za sudbinu Hrvatske i za dobro hrvatskoga društva – otkrila je mnogo više o Hrvatskoj, hrvatskom narodu, hrvatskim građanima i prilikama nego što se prezentira isticanjem da se većina glasača koji su izišli na referendum odlučila za pristup Hrvatske Europskoj Uniji. Makar malo pozorniji analitičar ne može se zaustaviti na iznimno važnoj činjenici da je većina onih koji su izišli na glasovanje formalno poduprla politiku onih političara koji su radili na pristupu Hrvatske Europskoj Uniji, već se mora zaustaviti na činjenici da više od 56% punoljetnih osoba nije po svojoj odluci sudjelovalo u tom političkom odlučivanju. Premda su formalno zadovoljeni uvjeti da se krene u ratifikaciju pristupnog ugovora kako u Hrvatskoj tako i u svim članicama EU-a, za hrvatske političare, a djelom i za europske, ostaje pitanje: Što zapravo znači iskazana indiferentnost natpolovične većine hrvatskih glasača koji su stvarnost koja ostaje u Hrvatskoj?

Bojkot referenduma trebalo bi razumjeti kao očitovanje brojnih poruka svim subjektima hrvatskoga društva, među kojima se ističu: da je dosta neodgovornosti, nepoštenja, zloporaba i manipulacija; da je čas oslobađanja ljudi od zarobljenosti sebičnim interesima, ideološkim i političkim okovima; da je čas za djelovanje koje će biti stvarno služenje općemu dobru.

Organizator referenduma trebao bi se, očito, dobro preispitati poput domaćina koji bi na neki za njega iznimno važan i svečani čin pozvao 100 gostiju, a da bi na slavlju sudjelovalo samo 29 uzvanika, 15 bi ga obavijestilo da neće sudjelovati, a čak 56 pozvanih ne bi ni reagiralo na njegov poziv. Bi li se takav domaćin mogao radovati svojoj uspješnosti u organizaciji toga svečanog čina ili bi si morao postaviti pitanje zašto mu se čak većina pozvanih nije udostojala ni odgovoriti na poziv, je li možda on sam prijeporan ili odbojan jer svečani čin sam po sebi uvijek privlači. Naime, činjenica je da je oko 56% glasača bojkotiralo referendum, da je 1.298.992 birača odnosno oko 29% (od ukupnog biračkog tijela) zaokružilo »za«, 649.483 birača odnosno oko 15% zaokružilo je »protiv«. Premda se mora pretpostaviti da su oni koji su bojkotirali referendum to učinili iz različitih razloga, mnogi i iz posve opravdanih, ne može se previdjeti poruka apsolutne većine koja ima i ljudsku i etičku i političku dimenziju. Ne bi li se ta poruka u svojoj ljudskoj i etičkoj dimenziji mogla shvatiti kao prosvjed protiv svođenja ljudi na puke brojke, statistiku, što se na sofisticirane načine ostvaruje baš u najnaprednijem dijelu svijeta i želi proširiti na sav svijet a u korist skrivene, bogate i moćne manjine? Ne bi li se ta poruka u svojoj političkoj dimenziji mogla protumačiti kao svjesni prosvjed protiv sve proširenijega političkog inženjeringa koji ne mari čak ni za elementarni kvorum (!?) već se koristi manjinama, najčešće uvelike izmanipuliranima, da bi postigao svoj cilj? Nije li baš rječit i znakovit prosvjed postupak 11.066 glasača koji su došli na glasačka mjesta uzeli listić te ga učinili nevažećim ili ponijeli sa sobom?

Referendum je, čini se, puno snažnije nego ikoja druga prilika dosada očitovao što većina drži o onim usmjeravanim suvremenim društvenim procesima i njihovim kreatorima, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, koji razaraju temeljne univerzalne vrednote, kao i nacije, države i religije, čovjeka svode na puko sredstvo, manipuliraju ljudima i omogućavaju i štite interese bezočne, nehumane i krajnje sebične manjine. Vjerojatno većina od onih koji su sudjelovali u tom bojkotu ne bi znala eksplicirati svoje najdublje razloge bojkota, no to ne znači da ta većina nema dobru intuiciju zbog koje ne želi sudjelovati u suvremenim prividima. Koliko je važna i neprevarljiva ta intuicija, pokazao je prvi referendum u Hrvatskoj kad nitko nije provodio nikakve smišljene medijske i promidžbene kampanje, a odazvalo se 83,56% stanovnika Hrvatske s pravom glasa, a 93,24% izjasnilo se za samostalnu Hrvatsku, premda se trebalo domišljati za razumijevanje referendumskog pitanja. Stoga je referendum o pristupu Hrvatske Europskoj Uniji postao i iznimno važan trenutak i očitovanje istine o vjerodostojnosti vladajućih elita u svijetu i u Hrvatskoj te znak nade da se ni jezgra hrvatskog naroda ni jezgra čitavoga čovječanstva neće odreći temeljnih univerzalnih i evanđeoskih vrednota.

Među onima koji su bojkotirali referendum najvjerojatnije ima puno onih koji nemaju problema s Europom, europskom duhovnom i civilizacijskom baštinom i stvarnošću, koliko god bila šarena, niti s Europskom Unijom kao ekonomsko-političkim projektom, ali imaju problema s dehumaniziranim moćnicima kojima je novac postao najveća vrednota. Naime, upravo je upravljanje Hrvatskom u duhu da je novac najveća vrednota razlog što Hrvatska nema stvarne strategije vlastitoga ukupnog razvitka i razvitka svoga gospodarstva primjerenog svojim stvarnim potencijalima, što se hrvatske potencijale iscrpljuje ili razara, a ne razvija. Oni kojima je vlastiti materijalni interes najveća vrednota ne mogu mariti za razvitak zakonitosti, pravne države, stvarne ravnopravnosti, demokracije; ne mogu mariti za istinu o prošlosti, kako starijoj tako ni novijoj; ne mogu se zauzimati za opće dobro. Stoga bi bojkot referenduma trebalo razumjeti kao očitovanje brojnih poruka svim subjektima hrvatskog društva, među kojima se ističu: da je dosta neodgovornosti, nepoštenja, zloporaba i manipulacija; da je čas oslobađanja ljudi od zarobljenosti sebičnim interesima, ideološkim i političkim okovima; da je čas za djelovanje koje će biti stvarno služenje općemu dobru. Samo sa svjesnim i stvarnim zaokretom u suvremenom hrvatskom društvu na svima razinama Hrvatska će moći opstati, razvijati se i obogaćivati i Europsku Uniju.