»Svjesni smo svi, a posebno mi roditelji, da su nam djeca zalog budućnosti. Dovoljno je pogledati demografsko stanje u Hrvatskoj, za nekoliko godina bit će nedostatak radne snage. Zapravo, ja osobno a i suprug nastojimo biti otvoreni životu, pa što Bog da. Kad sam išla prvi put u rodilište, mislila sam kako ću ja to. No pogledala sam oko sebe i počela razmišljati: Pa svi su oko mene rođeni«, navodi Mirela Jukić. Sjećam se da se mnogim ljudima činilo da mi imamo previše djece i često su nas s čuđenjem gledali, posebice u ono davno doba podstanarstva. Događalo se da nas odmah »strpaju« u ladicu neosviještenih i neodgovornih luđaka, neobrazovanih likova koji nisu čuli za kontracepciju. Na sve takve komentare ja bih obično uvijek reagirala - ne preoštro, ali jasno i glasno. Djeca mi se nisu samo stihijski dogodila, ja sam ih željela! Zar je to tako teško shvatiti? - ističe majka četvero djece, liječnica Klapan. »Vrijednosni sustavi suvremenog svijeta nisu ujedno i naši sustavi vrijednosti. Pokušavamo djecu naučiti da razmišljaju i budu kritični, počevši od malih svakodnevnih stvari kojima nas bombardiraju u ovom potrošačkom i nehumanom društvu gdje se sve nastoji komercijalizirati, pa do zakona koji često nisu moralni, a za to ima puno primjera. Društveno-politička stvarnost ne pogoduje danas odgoju djece. Živimo u društvu gdje nema više 'svetinja', ponajmanje svetosti života«, ističe dr. Klapan, majka četvero djece.

Šesteročlana obitelj Mirele i Michela Jukića živi u župi Svete obitelji u Zagrebu. Uz svoje obiteljske obveze uz djecu od 3 mjeseca do 15 godina stignu biti i aktivni u obiteljskoj zajednici u svojoj župi.

»I ja sam želio svoju državu«

Michel je rođen 1969. u Parizu u Francuskoj kao dijete ekonomskog emigranta Josipa koji je iz Imotskoga išao u Njemačku »trbuhom za kruhom«. Diplomirani inženjer prometa, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, u predstavljanju kaže: »Kao i većina Hrvata koji su išli raditi diljem svijeta jer im ondašnja država nije omogućavala nikakva građanska prava, tako je i moj otac kao ekonomski emigrant otišao najprije u Njemačku, a zatim je u nedostatku radnika u Francuskoj otišao raditi u Pariz. U obitelji su još brat i sestra. U Parizu sam završio pet razreda osnovne škole, a onda smo se vratili u Imotski gdje sam završio ostatak osnovne i srednju školu.

Poslije odsluženja ondašnjega vojnog roka ubrzo je počeo Domovinski rat i ja sam se javio dragovoljno u obranu za stvaranje slobodne Hrvatske. Bio sam u 3. bojni Četvrte gardijske brigade. Želio sam slobodu svom narodu, i ja sam želio svoju državu. Tijekom rata prošao sam brojna ratišta, a dvaput sam bio ranjen. U toj brigadi bio sam do 1995. a nakon toga prešao sam raditi u Ministarstvo obrane. No, dolaskom koalicijske vlade 2000. branio sam interese Hrvatske i hrvatskoga naroda, što me je odvelo na vojni sud pa sam bio pod vojnostegovnim sudom. Nakon toga, tj. nakon tri godine vojnog sudovanja, u tijeku procesa nisam mogao napredovati, a tjerali su me u mirovinu, što nisam želio. Kako sam bio u obrani generala Ante Gotovine, dolaskom Sanaderove vlade nisam primjetio nikakve pomake ni razliku prema braniteljima, te sam napustio Hrvatsku vojsku, jer nisam htio biti dio te politike koja nije služila hrvatskim braniteljima i Domovinkom ratu. Nažalost, to se danas obistinilo, a ja sam umirovljen kao i mnogi koji su branili dignitet Domovinskog rata i branitelja. Nismo lažno paradirali, poput nekih koji su se vezali lancima ili onih koji su se lažno kleli na rivi, ili onih koji su bili u tajnim službama, tobože glavni, a rovarili protiv Gotovine za tuđinske interese. O Račanovoj i Mesićevoj eri i odnosu prema hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu, ne ponovilo se nikad više. Vjera mi je davala i daje snagu, nadu, i uvjeren sam da će istina i pravda pobjediti te da će Bog providiti ako ništa drugo, barem na patnji Hrvata. Kako je rekao Tertulijan - krv mučenika, novo je sjeme kršćana. To se može prenijeti na nas Hrvate.«

»Djeca su mi platila doktorat«

Supruga Mirela rođena je također u Imotskom 1974. u obitelji Milas. Diplomirala je kemiju na PMF-u Zagrebu, i dok je na porodiljskom, radi doktorat koji je upisala prije tri godine. »Zaljubila sam se krajem srednje škole u hrvatskoga vojnika i pratila sam ga cijelo vrijeme«, kaže majka četvero djece Mirela. »Vjenčali smo se 1996, a već smo 1997. dobili najstariju kćer Ivu. Ubrzo sam se zaposlila, radila sam, a kad je suprug dospio u nevolje, i ja sam dobila otkaz. No, nismo se bojali života pa nam je tako Lucija Palma rođena 2002. Poslije nje rodila nam se Ana 2006. Najmlađi Josip ima tri mjeseca. Radim u Zavodu za javno zdravstvo, a dok sam na porodiljskom s djecom, majka sam, domaćica. Kako doktorat koji sam upisala stoji 18.000 kuna, često znam reći da će meni moja djeca platiti taj doktorat. Zapravo, to je dio jer doktorat košta 54.000 kuna. Po rođenju najmlađeg Josipa od Grada Zagreba dobila sam devet tisuću kuna, zatim tu je naknada koju sam dobila za treće dijete Anu, i tako su meni moja djeca platila doktorat.«

»Djeca su nam zalog budućnosti«

Jukići su svih četvero djece krstili u Prološcu kod Imotskoga, iako žive u Zagrebu. »Dva su razloga zbog kojih smo ih krstili u Prološcu. Prvo, željeli smo da djeca znaju odakle su im korijeni«, navode Jukići. »Drugi je razlog što nam je želja bila da svi budu kršteni na jednom mjestu, jer kad je suprug tražio krsni list u Parizu, promijenilo se sve, premjestilo se sjedište Hrvatske katoličke misije, zapravo sve je bilo u preseljavanju pa smo morali čekati na vjenčanje«, kaže majka Mirela koja je poslije rođenja Ane imala dva spontana pobačaja. »Ne volim o tome pričati, jer uvijek nastojim pamtiti ono što je pozitivno i lijepo. Mi smo otvoreni životu, pa što Bog da. Kad sam imala prvi put pobačaj, u to vrijeme bili smo u Imotskom, i na pregledu mi je liječnik rekao da nešto nije u redu. Plod je umro. To me je jako pogodilo, no na to mi je ginekolog rekao: Što plačeš - imaš troje djece. Onda sam rekla: Na tvoju volju, Bože. Tako se jednostavno u životu loše slike okrenu s pouzdanjem u Boga i nastavljanjem života.

Hvala Bogu, živi smo, zdravi, i nastojimo živjeti normalno. Kad nastanu teškoće, pomažu nam roditelji kako, suprugovi tako i moji. Roditelji nam žive u Imotskom, a mi smo u Zagrebu, pa je malo problem kad treba dijete pripaziti, pričuvati. Svjesni smo svi, a posebno mi roditelji da su nam djeca zalog budućnosti. Dovoljno je pogledati demografsko stanje u Hrvatskoj, za nekoliko godina bit će nedostatak radne snage. Zapravo, ja i suprug nastojimo biti otvoreni životu, pa što Bog da. Kad sam išla prvi put u rodilište, mislila sam kako ću ja to. No pogledala sam oko sebe i počela razmišljati: Pa svi su oko mene rođeni.«

U znaku i zaštiti sv. Josipa

U svojoj župi Jukići su aktivni u obiteljskoj zajednici. Kako ističe majka Mirela, to je jako dobro, jer pored toga što se moli, razgovara se o problemima, o obiteljskim poteškoćama. »Izvana sve obitelji izgledaju izvrsno, a unutra kuće znamo samo mi kako nam je. Kad dođem u župu, u obiteljsku zajednicu, onda izmijenimo iskustva i puno nam je lakše. To jača osobu, pomaže joj duhovno, onda se pomažemo i materijalno koliko smo u mogućnosti. No, čovjek mora imati i vjeru, jer bez Božje pomoći teško je sve izdržati. Bog je taj koji sve vodi, i samo se čovjek treba u njega pouzdati. Mogu navesti svoj primjer: Na jednom hodočašću župnik Ivica Zlodi dao nam je sličice s molitvom sv. Josipu. Na hodočašću je bilo nekoliko nas žena koje smo željele dijete, neke nisu mogle imati djecu. Molila sam se redovito sv. Josipu, a suprugov otac je također Josip pa sam i za nj molila. Zapravo, cijelu obitelj preporučivala sam sv. Josipu. I kad sam zatrudnjela, čitavu trudnoću imala sam urednu. Išli smo i na doček Pape dok sam bila trudnica. Ništa nisam razmišljala i sve je tako lako prošlo. Uvjerena sam da nas sv. Josip zagovara kao naš zaštitnik, kako obitelji tako i cijele Hrvatske.«

»Nemojte stvarati prosjake, nego bogataše«

Suprug Michel ističe da ga je vjera, kao i brojne branitelje, vodila kroz rat i da ga je Bog čuvao. »Bez vjere ne može se opstati, jer čovjek bez vjere nije čovjek«, nastavlja Michel. »Imamo i danas krunicu iz rata iz Međugorja koju sam dobio kad je Ivan Ćubelić imao misu još početkom rata. Kad netko priča da ne vjeruje, to je smiješno. Jer, čovjek u nešto mora vjerovati, pa i u onoj JNA - njima je vjera bio Tito, nekima je vjera novac, materija. No, jedan je pravi i istiniti Bog.«

Komentirajući zašto se mnogi u Hrvatskoj ne žene i ne udaju, zapravo zašto bježe od života, Jukići ističu da je tu više razloga. »Puno ima onih koji se nisu ženili, jer kažu: Zašto ćemo stvarati sirotinju?« - ističe Michel. »No, ja im odgovorim: Nemojte stvarati prosjake, nego bogataše, jer dijete je bogatstvo. To je više stvar komoditeta. Mladi koji se nisu oženili, a trebali bi, ako su dobili posao, ušli su u kredite za stan, jednostavno se boje. Idu do apsurda, jer dijete smatraju kao neku stvar, predmet, pa ako bude, bude. Pitam se: Kakva je zajednica bez djece, naravno ako im je Bog dao da mogu imati djecu. Pa nije dijete predmet da čovjek može reći: E, sada hoću, a sada neću dijete. Naravno da bi se društvo trebalo više uključiti u zaštitu obitelji, jer često nedostaje one društvene podrške, podrške šire zajednice. Unatoč tome, treba se otvoriti životu, u protivnom ne poštujemo dijete kao dijete, kao osobu. Bez obzira na to koliko nas je u obitelji, sve se to s lakoćom rješava. Zato je važna komunikacija, najprije među nama roditeljima, a onda i s djecom.«

U ljubavi prema Bogu, bližnjemu i domovini

Kako ističu supružnici Jukić, svatko u njihovoj obitelji ima svoje obveze, i od svih se traži odgovornost. Mora se za svako dijete naći vremena, moraju se shvatiti njihove potrebe, jednostavno znati u kojoj je fazi i tako mu se prilagoditi. »Svako jutro kad krenemo, molimo do škole«, ističe Michel.

»Imamo molitve sv. Marti, pa kad je zaboravim, onda se Lucija Palma sjeti da je utorak«, nadodaje majka Mirela. »Tu je još krug šenštatske obiteljske molitve. Za objed se obvezno molimo, uvečer pred spavanje svatko moli svoju molitvu, kad ulazimo u auto, molimo obvezno.

Mi smo sa sela iz mnogobrojne obitelji gdje je normalno imati više djece. Meni je normalno da ću završiti fakultete, jer zato sam otišla iz Imotskoga. Kad sam došla na prvi razgovor na posao u jednu tvrtku, nastupila sam kao majka i mislila sam da ću ih fascinirati u tom razgovoru, jer sam pričala kao majka o svom djetetu. No kad sam izišla s razgovora, vidjela sam da im to ništa ne znači.«

Otac Michel ističe da je danas velik problem što su djeca izložena i utjecajima medija, a problem su i brojni roditelji koji nisu razvili kritičnost. Mnogi misle da će preko noći postati zvijezde, a to odudara od realnog svijeta. Problem je često i kad roditelji očekuju previše od djeteta, ponekad pod utjecajem okoline, a nerijetko i zbog nekih svojih vlastitih frustracija i ambicija. »Koga je god Bog stvorio, bit će za nj života i kruha, zato je važno djecu odgajati u ljubavi prema Bogu, prema bližnjemu i domovini. Ne mora se sve imati; naprimjer, danas da bi se netko ženio vlada mišljenje sredine kako mu je nuždan stan, auto, posao, zapravo sve. To je pogrešno promišljanje. Najvažniji je život, on je dar Božji, a ostalo sve dođe s vremenom.«

Društvo bi trebalo pogodovati mladim obiteljima

Šesteročlana obitelj Klapan živi u župi bl. Alojzija Stepinca na Savici u Zagrebu. Fakultetski obrazovani roditelji - Slavko, građevinski inženjer, i supruga Tajana, liječnica - usprkos neimaštini, nesigurnosti i brojnim drugim poteškoćama, obradovali su se rođenju svojih četvero djece.

»Rat nam je pokvario planove«

Suprug Slavko rođen je 1964. u Zadru, odrastao je u Pridragi, u zadarskom zaleđu, kao najmlađe od petero djece: ima dva brata i dvije sestre. Srednju školu završio je u Zadru, a Građevinski fakultet u Zagrebu.

»Ja sam također rođena 1964, ali u Slavoniji, kamo su se iz Dalmatinske zagore doselile obitelji mojih roditelja«, navodi majka Tajana. »Rođena sam u Osijeku, a djetinjstvo sam provela u Đakovu kao najstarije od četvero djece: imam brata i dvije sestre. Nakon srednje škole u Đakovu i Slavonskom Brodu, u Zagrebu sam završila Medicinski fakultet. Suprug i ja upoznali smo se za vrijeme fakulteta te se i vjenčali 1988. prije nego smo završili fakultet. Suprug je bio apsolvent, a ja na zadnjoj godini studija. Iako se mnogima činilo prerano, naše obitelji su to prihvatile i podržale.

Iste godine rodila nam se Mateja koja je danas studentica 5. godine Filozofskog fakulteta u Zagrebu: studira engleski i francuski jezik. God. 1991. rodio se naš sin Ante koji je sada student 3. godine FER-a. Mi smo tada namjeravali doseliti u Dalmaciju po završetku moga pripravničkog staža, privremeno prekinutog zbog porodiljskog dopusta koji sam provodila u Pridragi dok je suprug, tada zaposlen u 'Industrogradnji', stalno bio na terenu. Ali, rat nam je, kao i mnogim drugim ljudima, pokvario planove. Stanovnici Pridrage 1991. postali su prognanici tako da nam nije preostalo ništa drugo nego se vratiti u Zagreb te nastaviti podstanarski život.«

Sedam selidaba u sedam godina podstanarstva

»U podstanarstvu se g. 1993. rodilo i naše treće dijete, Lucija, danas maturantica I. gimnazije. Nije slučajno da smo joj dali upravo to ime: bili su to teški dani, a mi smo očajnički trebali malo Svjetla. Dovoljno je reći da smo živjeli od jedne plaće, da je muž neko vrijeme bio u ratu, da sam ja bila bez posla i da smo se stalno selili te živjeli po različitim stanovima kod različitih stanodavaca. Kad to kažemo, ne mislimo samo na loša iskustva koja su bila česta, već više na one divne i velikodušne ljude kojih je također bilo. Nakon sedam selidaba u sedam godina podstanarstva, nakon niza teških situacija i peripetija, konačno 1995. uselili smo u svoj stan. Tri godine poslije, 1998, rodila nam se Marta, naše najmlađe dijete, i to je bilo veliko veselje. Tada smo se šalili: 'Konačno jedno dijete koje smo imali kamo donijeti iz bolnice.'«

Govoreći o djeci, dr. Klapan kaže: »Naša su djeca poput druge djece. Sve ih zanima, imaju izgrađena čvrsta prijateljstva, puno čitaju i prate medije, propitkuju, komentiraju, prigovaraju, polemiziraju o svemu i svačemu, stvaraju vlastite stavove. Nekada smo iznenađeni koliko su kritični ili koliko ustrajni u obrani neke od svojih ideja.

Živimo u župi bl. Alojzija Stepinca na Savici. Što se župnog života tiče, Mateja i Lucija pjevaju u zboru mladih naše župe, župni su animatori. Ante sudjeluje na nedjeljnim misama, često čita knjige teološkog i filozofskog sadržaja, dok je Marta još razigrana, trenira atletiku i namjerava se pridružiti zboru mladih nakon sakramenta potvrde. Mi odrasli prosječni smo župljani. Sudjelujemo na nedjeljnim misama i župnim slavljima, obično sudjelujemo u župnim događanjima kada smo i koliko u mogućnosti. Tako smo 1993. suprug i ja sudjelovali na bračnom vikendu na Fratrovcu, nakon čega smo neko vrijeme bili aktivni u Hrvatskoj zajednici bračnih susreta (HZBS). Sada povremeno sudjelujemo u aktivnostima zajednice, ali smo u prijateljskoj vezi i odnosima s mnogim članovima u svakodnevnom životu.«

Sve više intelektualaca ima više djece

Komentirajući statistiku koja pokazuje da sve više visokoobrazovanih bračnih parova ima više djece, liječnica Klapan kaže: »Raduje statistika da sve više intelektualaca ima više djece. Vjerojatno zbog toga što su se, ipak, uspjeli osloboditi predrasuda o brojnim obiteljima. Uvijek se, tradicionalno, veći broj djece povezivao s neznanjem, siromaštvom i primitivizmom, društvena klima je bila takva. Sjećam se da se mnogim ljudima činilo da mi imamo previše djece i često su nas s čuđenjem gledali, posebice u ono davno doba podstanarstva. Događalo se da nas odmah 'strpaju' u ladicu neosviještenih i neodgovornih luđaka, neobrazovanih likova koji nisu čuli za kontracepciju. Na sve takve komentare ja bih obično uvijek reagirala - ne preoštro, ali jasno i glasno. Djeca mi se nisu samo stihijski dogodila, ja sam ih željela! Zar je to tako teško shvatiti? Danas je, zapravo, slično. Uvjerava se ljude da se ne može ništa dok se ne završi škola, dobije stalan posao, osiguraju stambeni uvjeti, dok se malo ne 'proživi i ne nauživa života'. To je neka društvena klima koja se nameće izvana. Ima dosta onih koji i danas tako razmišljaju. Čini mi se kao da im nedostaje one hrabrosti i entuzijazma, vjere u Boga, u dobre ljude, u same sebe. To je najžalosnije od svega. Tako mladi, a tako obeshrabreni, lišeni svake vjere u Providnost.«

Vjernici moraju sudjelovati u donošenju zakona

Dr. Klapan ističe da se osim tih, nažalost često presudnih materijalnih argumenta, često čuje i ono fantastično; Nije li grijeh rađati djecu i ostavljati ih kao sirotinju u ovako kaotičnom svijetu i vremenu? »Istina, kad promišljamo o tome, može izgledati zastrašujuće. Tu je opet strah i malodušnost. Svijet je takav kakav jest i zaista je teško podići duhovno i duševno, emocionalno i intelektualno zdravu osobu. Nema garancije. Možemo se samo truditi, razgovarati, upozoravati i moliti se da izaberu ispravno. Pričaš jedno, a čim iziđu u svijet, vide i čuju drugo. Vrijednosni sustavi suvremenog svijeta nisu ujedno i naši sustavi vrijednosti. Pokušavamo djecu naučiti da razmišljaju i budu kritični, počevši od malih svakodnevnih stvari kojima nas bombardiraju u ovom potrošačkom i nehumanom društvu gdje se sve nastoji komercijalizirati, pa do zakona koji često nisu moralni, a za to ima puno primjera.

Društveno-politička stvarnost ne pogoduje danas odgoju djece. Živimo u društvu u kojem nema više 'svetinja', ponajmanje svetosti života. Ovih dana je opet aktualizirano pitanje početka života, a aktualni ministar o početku života govori kao da nikada nije učio biologiju. I kao da nikada nije položio Hipokratovu zakletvu u kojoj se kaže: 'Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka.' Stvari su vrlo jednostavne. Od začetka do prirodne smrti, sve je to ljudski život, samo u različitim stadijima. Očito, jasno i jednostavno. Ali ljudi, da bi izbjegli odgovornost, ne zovu stvari pravim imenima. Lakše je abortirati neki tamo embrij ili nakupinu tkiva nego ubiti vlastito dijete. Moramo se aktivirati i ustrajati na tome kao građani zemlje u kojoj žive u većini katolici. Trebamo imati više utjecaja na donošenje zakona koji rješavaju ta pitanja, ali i na izbor školskog programa. Nekako smo opet po strani i stalno se moramo braniti od neosnovanih napada pojedinih skupina koje uvijek nadglasavaju tihu većinu.

Društvo bi, u cjelini, trebalo pogodovati mladim obiteljima, omogućiti im posao i mogućnost zarade te zbrinjavanja vlastite obitelji. To je konkretan lijek za otvorenost životu i podiglo bi natalitet više od svih programa umjetne oplodnje. Konačno, ako nema mladih zaposlenih, tko će raditi i izdvajati iz svojih dohodaka za umirovljenike? Sve je to potrebno, ali uz malo više hrabrosti i otvorenosti životu.«

»Svi smo se dužni brinuti o starijima«

O tome da se ne treba bojati života, dr. Klapan kaže: »Danas postoji i strah od života koji tako brzo prolazi, brzo nas dovodi do starosti koja je također vrlo stresno razdoblje. Briga za starije također bi trebala biti jedan od prioriteta ove države. Živimo u vremenu kada je važno izgledati dobro, 'ispeglano' i zdravo, a zaboravljamo dostojanstveno nositi svoje godine. Pa ni u prirodi proljeće ne traje cijelu godinu. Istinu govoreći, jako mali broj umirovljenika brine te brige, većina ih, nažalost, jedva preživljava. Svi smo se dužni brinuti o svojim starijima, odnositi se prema njima s poštovanjem. Često se prigovara Crkvi kako ne djeluje dovoljno na socijalnoj razini, a upravo Crkva u svojim okvirima ima dosta različitih sadržaja: od karitativnih aktivnosti do različitih organizacija i sadržaja za koje često ni sami vjernici ne znaju. Konkretno, u okviru Hrvatske zajednice bračnih susreta postoje ljudi koji vode tzv. zaručničke vikende za mlade parove koji tek trebaju stupiti u brak, zatim imamo bračne vikende za one koji jesu u braku, te redovite mjesečne duhovne obnove. Postoje i predbračni tečajevi, obiteljske škole; radi se o tome da se mi, kao živa Crkva, trebamo aktivirati.«

»Ako smo vjernici, pouzdajmo se u Boga«

»Mislim da je najveći problem u našoj pasivnosti, rezigniranosti i općeprihvaćenom stavu da je sve crno, bezizgledno i da ništa, baš ništa ne možemo učiniti da to promijenimo«, nastavlja liječnica Klapan i dodaje: »Ako smo vjernici, pouzdajmo se u Boga. Molitva pomaže da prevladamo svoje strahove, a posebice zajednička molitva. Mi molimo svakodnevno, ali sa žalošću priznajemo da često molimo svatko za sebe, pojedinačno, iako prakticiramo i zajedničku molitvu, barem u adventsko i korizmeno vrijeme. I to su divni trenuci. Dok su djeca bila mala, posebno ih je veselila molitva uz adventski vijenac s ugašenim svjetlima i upaljenim svijećama. Sigurni smo da će te slike iz djetinjstva nositi u sebi čitavog života. Sada ih je teško skupiti doma sve zajedno u istom trenutku, ali ipak ostaje ona redovita zajednička molitva subotom i nedjeljom prije ručka.

Kao obitelj, trudimo se komunicirati međusobno, tražimo da nam djeca govore o svojim problemima i naglašavamo da je obitelj zajednica u kojoj se sve može glasno izreći i potražiti pomoć i podršku. Naravno, tražimo i odgovornost, ponekad kritiziramo, vjerojatno ih i gnjavimo. Ponekad se i pitamo jesmo li loši roditelji, ali smatramo da je i to normalni dio života. Nitko od nas nije savršeno dobar ili savršeno loš, često griješimo, ali se unatoč tome uvijek iznova moramo truditi i, još važnije, opraštati jedni drugima. Biti kršćanin, katolik znači imati drukčiju dimenziju - onu 'kristovsku', sve gledati kroz osobu Isusa Krista. Dakle, sve s mirom prihvaćati i, kako se kaže, 'biti zahvalan za dobro, dostojanstven i strpljiv u nevolji'«, kaže dr. Klapan.