Čini se da prolazi prilično nezapažan prijevod na hrvatski »Božja riječ u ljudskim pripovijestima« (Jean Louis Ska, La parola di Dio nei racconti degli uomini). Susrećući se s ljudima i razgovarajući s njima zaključujem da se mora upozoriti na opasnost od fundamentalizma koji onda na duhovnom planu rađa dualizam. Te opasnosti nas rješava upravo izišli prijevod djela profesora Papinskoga biblijskog instituta u Rimu. Istinski odgovor na fundamentalističko čitanje je vjerničko čitanje Svetoga pisma koje »traži za život pojedinačnog vjernika i za Crkvu istinu koja spašava. To čitanje priznaje povijesnu vrijednost biblijske predaj... želi otkriti živo značenje svetih Pisama namijenjenih životu vjernika danas« (Benedikt XVI, Verbum Domini – Riječ Gospodnja, br. 44).
Što je biblijski fundamentalizam?
Ovdje prvotno želim reći što je to biblijski fundamentalizam. Dokument Papinske biblijske komisije iz 1993. Tumačenje Biblije u Crkvi ovako definira tu pojavu: »Fundamentalističko čitanje polazi od načela da Bibliju, jer je riječ Božja, nadahnuta i izuzeta od zablude, treba čitati i tumačiti doslovno u svim njenim detaljima. Međutim, fundamentalističko čitanje pod 'literarnom interpretacijom' podrazumijeva primarnu, literalističku interpretaciju, onu koja isključuje svaki napor pri shvaćanju Biblije koji vodi računa o njenom rastu tijekom povijesti i o njenom razvoju. To čitanje suprotstavlja se, stoga, korištenju povijesno-kritičke metode, kao i bilo koje druge znanstvene metode u interpretaciji Pisma« (I. F). Na tu opasnost od fundamentalizma upozoravaju biskupi Engleske, Walesa i Škotske u svom dokumentu Sveto pismo – dar Božji kad pišu da je fundamentalizam »sklon površnim interpretacijama biblijskih tekstova u kojima nema dovoljno obzira prema mjestu danog teksta unutar predaje u rastu i razvoju. Fundamentalizam će često zauzeti pojednostavljen pogled na književnu vrstu, te će narativne tekstove složenije naravi držati za povijesne (Tumačenje Biblije u Crkvi, I. F). U osnovi, fundamentalističko čitanje ne poštuje različite ljudske dimenzije Biblije, pa time podcjenjuje dar Svetog pisma i 'božansku susretljivost' koja nam ljudskim jezikom prenosi Božju riječ« (br. 19).
Božja riječ u ljudskim pripovijestima
| Božji govor je Sveto pismo i u njemu treba da mi tražimo Boga i njegovu riječ, jer i ona kao riječ Boga živih traži nas u našem životu da bi nam odgovorila na pitanja: Odakle smo, tko smo, kako živimo, što nas vodi i kamo idemo? Socijalni angažman vjernika počiva na činjenici da je Biblija norma vjere i morala. Ono što vjerujemo traži od nas da prema tome živimo, djelujemo, ponašamo se. |
Uzimajući ponovno dragocjenu formulu saborskoga dokumenta o božanskoj objavi, može se reći da je istina Biblije bila objavljena nostrae salutis causa (»radi našeg spasenja«, DV 11). Ovo ne znači samo nakanu te istine, nego istu njezinu narav. Ona nas ne informira o esenciji stvarnosti, nego o tome kako se u nju smjestiti, o tome kako »činiti« našu istinu. Tako A. Rizzi (usp. »Principi di ermeneutica«, Introduzione generale alla Bibbia, Leumann, 1999, 483—493). Ukoliko je nositeljica riječi Božje, Biblija nam je blizu, bliže od svakog drugog teksta. Ali ukoliko je napisana ljudskim riječima, tj. – ne zaboravimo to – povijesno situiranim, pripada svijetu, koji nije više naš, i kao takva nam je daleka, tako da nam kojiput njezino značenje postaje nerazumljivim, vrlo često izaziva nesporazume. Bibliji, kao i svim tekstovima kulture daleke prošlosti (ili sadašnjosti različite kulture), potreban je proces nadvladavanja razmaka i posuvremenjenja teksta. Stoga J. Louis Ska upozorava na iluziju fundamentalizma, tj. da se misli kako je jezik Biblije suvremeni jezik i kako riječi i slike imaju isto značenje koje imaju danas (usp. str. 8).
Što je gnostički dualizam?
Bog traži čovjeka. Zove: »Mojsije, Mojsije!« (usp. Izl 3, 4). Izgleda, trči ususret, pada oko vrata, ljubi, sluša, govori (usp. Lk 15, 20—24). Bog nas traži govoreći. Božji govor je Sveto pismo i u njemu treba da mi tražimo Boga i njegovu riječ, jer i ona kao riječ Boga živih traži nas u našem životu da bi nam odgovorila na pitanja: Odakle smo, tko smo, kako živimo, što nas vodi i kamo idemo? Slična pitanja postavlja i gnoza (usp. Klement Aleks., Exc. Theod. 78, 2). Spoznaja ima spasenjsku ulogu, i u to u isključivom smislu riječi. Na spasenjskom planu se kaže da već znanje i spoznaja otkupljuju, za otkupljenje je potrebno samo znanje, sve drugo bi bio dodatak. Tako se svijet dijeli na gnostike i agnostike. Znanje nosi sa sobom važan ezoterijski trenutak. Pitanje je dakle: Kamo smo bačeni? Ono nam sugerira negativnu ocjenu sadašnjeg stanja svijeta. Sposobno za otkupljenje i potrebno otkupljenja nije sadašnje stanje svijeta, niti čovjek u svojoj tjelesnosti i povijesnosti. Otkupljenje je samo za duhovni supstrat gnostika, za dio njegova bića koje zna i spoznaje. Karakterističan je dakle za gnozu jaki dualizam koji odbacuje sve materijalno i tjelesno. Sve se to treba nadići. Prastanje u koje se želimo vratiti je bilo nematerijalno i netjelesno, određeno čistim duhom. Stoga je postavka gnoze i vrlo jednostavna jer udara na emocionalnoj razini, želi čovjeku dati ili bolje rečeno vratiti zavičaj, domovinu. Tako o gnozi H.-J. Klauck (usp. Die religiöse Umwelt des Urchristentums II, Stuttgart—Berlin—Köln, 1996, 145—198).
No budući da je Bog čovjekotražitelj, on dolazi do nas kroz ono što je ljudsko. Stoga je čovjek i njegov svijet Bogu toliko važan da »naš Bog dragovoljno dolazi uroniti u našu ljudskost. Sin dolazi živjeti ljudski život u potpunosti, a riječi Božje imaju potpuno udjela u dinamici ljudskog jezika« (Sveto pismo – dar Božji, br. 16).
U svjetlu riječi Božje
Ovdje bih želio navesti što bi trebalo učiniti da se izbjegne opasnost fundamentalizma na planu kršćanske duhovnosti, vjeronauka i socijalnog angažmana vjernika.
Kršćanska duhovnost mora biti biblijska. Sa svoje strane katolička Crkva na II. vatikanskom saboru je potvrdila da »Sveto pismo sadrži riječ Božju i – jer je nadahnuto – zaista i jest riječ Božja« (DV 24), u isto vrijeme je potvrdila da »u svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara. A tolika je sila i moć u riječi Božjoj da je ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života. Stoga za Sveto pismo izvrsno vrijede riječi: ‚Živa je uistinu Božja riječ i djelotvorna' (Heb 4, 12)« (DV 21). Duhovni život mora biti kristolik, jer je to život u Kristu. Isus je živio u potpunosti naš ljudski život. Kršćanin koji sluša Bibliju sluša Krista koji mu govori »riječi vječnoga života« (Iv 6, 68). To čovjek ne može zanemariti zato što je uz slušanje tih riječi vezano njegovo vječno spasenje. Isus je rekao: »Zaista, zaista kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život« (Iv 5, 24).
Problem vjeronauka je vezan uz problem neprepoznavanja kritičkog duha, osobito mladih. Nitko inteligentan ne može čitati Bibliju na »naivan« i djetinjast način. Stoga već od djetinjstva treba djecu i mlade učiti teologizirati, postavljati pitanja i kritički odmak da se stvari bolje vide. Povijesno-kritička metoda mora biti polazište za razumijevanje biblijske predaje. Ta metoda se otvara kao teologija kada si pokušava postaviti pitanje o Bogu i razumjeti odgovore koji su u tekstu postavljeni i dani.
Socijalni angažman vjernika počiva na činjenici da je Biblija norma vjere i morala. Ono što vjerujemo traži od nas da prema tome živimo, djelujemo, ponašamo se. Prema pastoralnoj konstituciji II. vatikanskog sabora Gaudium et spes »dužnost je svega Božjeg naroda, osobito pastira i teologa, da uz pomoć Duha Svetoga slušaju, razabiru i tumače razna mišljenja našega vremena te ih prosuđuju u svjetlu riječi Božje, kako bi se objavljena istina mogla uvijek dublje uočiti, bolje shvatiti i prikladnije izložiti« (br. 44). Isus je Riječ, koja bijaše u početku kod Boga i po kojoj je sve postalo. Uloga Krista i kršćana je »uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji« (Ef 1, 10). Daje nam se slika Crkve kao tijela čija je glava Krist, pa možemo ukratko reći na temelju Poslanice Efežanima: Crkva mora tek postati ono što već je. U tom smislu možemo govoriti i o kraljevstvu Kristovu, da ono već je ali mora tek doći.
Kao zaključak nam se nameću same od sebe riječi blaženog pape Ivana Pavla II. iz govora prilikom predstavljanja dokumenta Tumačenje Biblije u Crkvi 23. travnja 1993: »Katolička egzegeza ne usredotočuje svoju pozornost samo na ljudske aspekte biblijske objave, što je ponekad greška povijesno-kritičke metode, niti na samo božanske aspekte, kao što bi to želio fundamentalizam; ona se trudi da osvijetli i jedne i druge vidove, objedinjene u božanskoj 'susretljivosti' (DV 13), koja je temelj svekolikog Pisma.«
