Vlada RH je u ponedjeljak 13. veljače uputila u Hrvatski sabor prijedlog državnog proračuna za 2012. godinu koji predviđa, kako navodi Hina, rashode u iznosu od 118,84 milijarda kuna, (što je 3,4 milijarde kuna manje nego prošle godine) i prihode od oko 108,95 milijarda kuna, (što je oko 1,5 milijarde više nego 2011), te je tako otkrila temeljnu orijentaciju politike koju kani provoditi. Predstavnici opozicijskih stranaka iznijeli su više svojih kritičkih napomena – te se na taj način stvara dojam da je u Hrvatskoj sve redovito, uobičajeno, javnost se već bavi i još će se baviti tko je od korisnika državnoga proračuna kako prošao u prijedlogu proračuna i život ide dalje. Predsjednik Vlade istaknuo je u prijedlogu proračuna »mjere štednje« te je rekao da one »moraju potaknuti kvalitetan razvoj Hrvatske«. Javnosti je dakle predstavljeno kako se čini optimalno na strani onih koji su na vlasti, a isto tako i na strani opozicijskih stranaka koje su svojim očitovanjima iznijele svoje primjedbe i tako također pokazale da i one »dobro rade svoj posao«. Upravo takvo ponašanje političara, neovisno jesu li na vlasti ili u opoziciji, budi tjeskobu i brojna teška pitanja.

Dok se u Hrvatskoj ne ustroji transparentni demokratski sustav i dok ne zaživi stvarno sankcioniranje nepoštivanja zakona, može se samo sanjati pošteno izvršavanje proračuna, tj. namjensko trošenje sredstava kad je to zaista potrebno i korisno te izvršavanje obveza prema državnom proračunu kako onoga koji zapošljava 30 tisuća radnika tako i onoga koji uzdržava samo samoga sebe.

Pristup prijedlogu novoga državnog proračuna kakav su očitovali i političari na vlasti i oni u opoziciji bio bi razumljiv i više manje prihvatljiv kad bi Hrvatska imala definirane dugoročne nacionalne ciljeve ukupnoga razvitka – neovisno o pristupu Europskoj Uniji – i kad bi imala konsenzusom prihvaćenu strategiju svoga cjelovitog gospodarskog razvitka baš u kontekstu i perspektivi pristupa Europskoj Uniji. Osim prvoga hrvatskog predsjednika koji je jasno definirao osamostaljenje i izgradnju moderne demokratske Republike Hrvatske kao dugoročni hrvatski nacionalni cilj (a što mu mnogi ne mogu oprostiti!), ni jedna grupacija na vlasti dosad nije ni pokušala definirati dugoročne hrvatske nacionalne ciljeve – što se može usporediti s ludim kapetanom koji je isplovio iz matične luke a da nije definirao odredište kamo bi sa svojim brodom trebao prispjeti. Sve države s dužom tradicijom samostalnosti, i sve države kojima upravljaju državotvorne vlasti, imaju vrlo precizno definirane i do u tančine razrađene nacionalne ciljeve, od kojih neke nikada neće javno očitovati jer ti ciljevi često dolaze u sukob s interesima drugih država ili naroda. Za razliku od tih država, Hrvatska kao da je sve dosad bila osuđena na plutanje bez određenog cilja te se u sebi »glođe« kako će potrošiti svoje posljednje resurse prije negoli se »utopi« u dubokim vodama nezasitnoga globalističkog kapitala. No s konačno stvarnim nastupom nove vlasti u Hrvatskoj – a prijedlog proračuna svako to jest – postaje sasvim očito da se besciljno plutanje hrvatskoga broda nastavlja.

Od nove vlasti mnogi su (ne)opravdano očekivali stvarni zaokret, jer je ne samo za stvarni napredak nego i za sam opstanak Republike Hrvatske on nuždan, a nova vlast kozmetičkim promjenama zapravo nastavlja utrtim stazama besciljnog životarenja mlade države i gotovo svih njezinih stanovnika. U predizbornoj kampanji – koja je objektivno trajala gotovo sav mandat prijašnje koalicijske vlasti, a ne samo pred parlamentarne izbore – te u medijskom pripravljanju terena za dolazak na vlast nove, sadašnje grupacije vrlo je bučno najavljivana promjena, poboljšanje, a već sada je očito da prijeko potrebnog zaokreta nema niti ga je realno očekivati. Za opće dobro hrvatske nacije potpuno je irelevantno kako se zovu političari i koje su političke stranke na vlasti, a političari stvaraju dojam kao da je baš to jedino važno, a ne vizija, strategija i stvarno djelovanje za boljitak Hrvatske.

Pomniji analitičari ne mogu sakriti tjeskobu što političari općenito, pa ni novi nositelji državnih vlasti u Hrvatskoj nemaju volje ni snage ni vizije nužnosti suočavanja s korijenima zla u svim segmentima hrvatskoga društva, kao što su npr. neravnopravnost i nejednakost hrvatskih građana, odnosno povlaštenost određenih pojedinaca i skupina pred zakonom, ili kao što je njegovanje karikature od demokracije umjesto što je moguće potpunije, stvarnije i savršenije demokracije, tj. poštivanja i ostvarivanja volje većine u društvu. Nova vlast baš ničim nije dala niti naslutiti da kani u zakonske okvire svesti odnosno obračunati se s povlaštenim pojedincima i interesnim skupinama koji izravno u iznosima na milijarde kuna već godinama teško oštećuju hrvatski državni proračun. Nova vlast također nije dosad ni pisnula o nužnoj promjeni cjelovitoga izbornog sustava u Hrvatskoj bez čega nema izgradnje stvarne demokracije niti mogućnosti kontrole onih na vlasti, a bez čega nema ni stvarnog razvijanja zakonitosti koja bi jednako obvezivala, od predsjednika države do posljednjega građanina. Sve vlade, prošle, sadašnje i buduće, dok u Hrvatskoj ne ustroje transparentni demokratski sustav i dok ne ostvare stvarno sankcioniranje nepoštivanja i kršenja zakona, mogu samo sanjati pošteno izvršavanje proračuna, tj. poštivanje strogo i isključivo namjenski trošenje sredstava kad je to zaista potrebno i korisno te izvršavanje obveza prema državnom proračunu kako onoga koji zapošljava 30 tisuća radnika tako i onoga koji uzdržava samo samoga sebe. No, žele li zapravo političari da se u Hrvatskoj uvede red, stvarna demokracija i beskompromisno sankcioniranje nepoštivanja zakona, ili im više odgovara nered, karikatura od demokracije i »prilagođavanje« zakona već prema potrebama ili prema svojima? Može li i hoće li nova koalicijska vlast lijevoga centra u tim bitnim područjima društvenoga života u Hrvatskoj išta mijenjati?