Prva korizmena nedjelja Post 9, 8-15; 1 Pt 3, 18-22; Mk 1, 12-15

O ljudskom se životu može govoriti na mnogo načina, služeći se različitim slikama. Tako se za cijeli ljudski život može reći da je jedna kušnja. Nekome se ta tvrdnja može činiti nijansu preteška. Istina je da nije sve u životu mračno no treba li se kušnju shvatiti kao nešto mračno i negativno. Zar nije svaki trud i zalaganje oko nečega dobroga svojevrsna kušnja u kojoj se iskušavaju naše mogućnosti, sposobnosti i upornost. Svaki dan u školi, na radnom mjestu, ili u obitelji prepun je manjih i većih iskušenja. Samo onaj tko je spreman na hrabro zalaganje i borbu sa svakodnevnim izazovima posjeduje temeljne preduvjete za kvalitetan i ispunjen život. Osim svakodnevnih izazova, koji su uvijek novo iskušenje, postoje trenuci kada je ono najdublje u nama, ono na čemu temeljimo svoj život, stavljeno na kušnju. To su trenuci bolesti, smrti bliskih osoba, potrage za smislom. Tada snažnije nego inače doživljavamo smrtnost i bijedu vlastitoga bića. Tada je na kušnju stavljen cijeli naš život. Kušnja je, ukoliko ju se gleda iz općeljudskog kuta gledanja, prostor između poteškoće i ideala, odnosno slabosti ljudskog bića i punine života koji žudimo.

Pustinja ogoli temelje života

Spominjane kušnje dolaze same od sebe, životni je tijek ispunjen njima i nema načina da im se izbjegne. No postoje one kušnje koje smo dijelom sami izazvali. Kršćaninov post i korizmeno odricanje takva je kušnja. Proizlazi iz odluke da si uskratim nešto što inače svakodnevno uživam, npr. kod posta hrana i piće. Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji takva je kušnja. Nije mu nametnuta neumoljivošću života već je plod njegove odluke nošene poslušnošću poticajima Duha.

Isusova se pustinja nalazi između krštenja na Jordanu i početka javnoga djelovanja. Suglasje sinoptika o tom pitanju svjedoči kako to zasigurno nije slučajnost. Marko još više učvršćuje tu povezanost između krštenja i pustinje ističući odlazak u pustinju kao prvi čin koji Isus čini u snazi Duha. Isti taj Duh ga je vodio u svom njegovom djelovanju i propovijedanju koje slijedi nakon iskustva pustinje.

Pustinja je mjesto gdje se treba izboriti za život. U normalnim okolnostima živimo i ne misleći na život. Ukoliko u pustinji ne bi mislili na život i očuvanje života ona bi postala mjestom naše smrti. Pustinja usredotoči misli i djelovanje na ono najbitnije. Sve sporedne stvari na koje u svakodnevnici trošimo svoje vrijeme i energiju u pustinji same od sebe nestaju. Već je sam boravak u pustinji svojevrsna kušnja. Ipak, evanđelist nam jasno daje do znanja da Isus nije bio kušan samo tegobama pustoga kraja nego da ga je iskušavao Sotona. Iskušavao ga je neprijatelj Boga i čovjeka. Iskušavao ga je onaj koji će cijeloga života pratiti njegovo djelo i nastojati ga omesti svojim lukavstvima. Činit će to preko nevjere naroda, preko sebičnih želja njegovih učenika, preko zavidnosti i zlobe narodnih glavara te na razne druge načine. Pustinja je mjesto gdje ne samo Sotona iskušava Isusa nego i Isus iskušava Sotonu. Iskušava njegovu snagu, metode, lukavstva i ponude kojima želi spriječiti njegovu poslušnost Ocu. Svaki kasniji susret Sotone i Isusa, svaka kušnja pred koju je bio stavljen, jeka je onoga što se već dogodilo u pustinji.

U tom kontekstu dolazimo do razumijevanja korizmenog odricanja, na poseban način posta. Odricanje i post su za naša osjetila poput pustinje. Dovode nas do naših dubina, do potreba naše duše. U takvom se ozračju mnogo jasnije nego inače prepoznaju zamke i zavođenja zloga te poticaji Božjega Duha. Post i odricanje, osim što bistre naš pogled, vježbaju naš duh i jačaju ga u onoj snazi koja je potrebna za svladavanje svakodnevnih, manjih i većih, iskušenja.

Krštenje i vjernost savezu

Prva čitanja korizmenih nedjelja na različite načine progovaraju o savezu. Savez između Boga i čovjeka temeljna je kategorija biblijsko-kršćanske tradicije. To nije savez među ravnopravnima nego tzv. vazalski savez u kojemu savez sklapaju jači i slabiji. Jači se obvezuje da će u slučaju opasnosti stati na stranu slabijeg, da će biti njegova zaštita i sigurnost. Slabiji se obvezuje da će poštivati ono što jači postavlja kao uvjet svoje zaštite. U Starom zavjetu to je život prema Božjim zapovijedima. Savez koji Bog sklapa s Noom donekle je drugačiji. Bog se obvezuje, daje obećanje Noi, njegovim sinovima i svim živim stvorovima, ali ne postavlja nikakve uvjete svome obećanju. Bog jednostavno daje obećanje da neće uništiti svijet, pa čak i onda kada taj svijet bude odbacivao Boga i njegove zapovijedi.

Povijest spasenja nije stala na tom obećanju. Znati da nas Bog radi naše grešnosti neće uništiti nije dovoljno da bi bili spašeni. Jer tko kaže da nećemo uništiti sami sebe (nekontrolirani razvoj tehnike i naoružanja sve više pokazuje kako smo za to itekako sposobni). Ono što je potrebno za naše spasenje je naše zajedništvo s Bogom. Ono se dogodilo u Isusu Kristu. U njemu je savez između Boga i čovjeka postigao svoju puninu. Kršćani su oni koji slobodno prihvaćaju Božju ponudu danu u Isusu Krstu. To prihvaćanje rezultira umiranjem staroga čovjeka, kao što je u potopu umro grešni svijet, i rađanje novoga čovjeka po mjeri Isusa Krista. Unatoč tome dobro znamo da smo i dalje napastovani i da lako padamo u zlo. Korizmena nastojanja, korizmeni post i odricanja imaju cilj umiranje stare grešnosti i jačanje Kristove novosti u nama. Time u djelo provodimo savez s Bogom sklopljen na našem krštenju.