Usvajanje državnog proračuna za 2012. godinu, najave prodaje Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja, tvrtke koja je preživjevši tolike strane i totalitarističke režime postala jedan od hrvatskih nacionalnih simbola, te nadigravanja umjesto stvarnih i poštenih pregovora između predstavnika države i proizvođača i prerađivača mlijeka, očiti su i neporecivi znakovi da Hrvatska nastavlja glavinjati utrtim stazama slabljenja i gubljenja svega što predstavlja opće ili zajedničko dobro hrvatske nacije. Ne može se kriti da svi oni koji su upravljali Hrvatskom nakon završetka obrambenog rata, a dio odgovornih za hrvatski model pretvorbe i privatizacije i ranije, nisu znali ili nisu htjeli ili nisu smjeli izgrađivati Hrvatsku primjereno njezinim stvarnim potencijalima i komparativnim prednostima imajući u vidu opće dobro čitave nacije, već su sustavno prednost davali različitim interesnim skupinama, a što je uvijek bilo na štetu općega dobra i što je dovelo Hrvatsku u sadašnje stanje. Promjena garnitura na vlasti, uključujući i najnoviju promjenu, nije donijela nužno i hitno potrebni zaokret. Republika Hrvatska, za mnoge nepoželjna država, umjesto općem napretku i prosperitetu svih građana usmjerena je daljem slabljenju, a »zasluge« za to pripadaju isključivo onima koji su njome tako upravljali i tako je usmjeravali. No, za generalno usmjerenje neke države nikada nije odgovorna samo upravljačka ekipa, nego i zakonita oporba koja i ima smisao postojanja da svojim utjecajem na javnost, tj. na biračko tijelo spriječi moguća teška lutanja vladajućih. U Hrvatskoj, osim pojedinih glasova koje se nije željelo ni čuti, nije ni bilo ozbiljnih, uvjerljivih i vjerodostojnih upozorenja na teško lutanje i glavinjanje vladajućih, pa je očito da Hrvatska u svojih 20 godina postojanja još uvijek nema oporbe.

Dokle god nema prave oporbe, a očito je da je nema, javnost neće moći saznati objektivnu istinu o stanju u svim bitnim područjima društvenoga života pa će vladajući, uz prividnu saborsku oporbu, voditi Hrvatsku u daljnje slabljenje, a hrvatske građane u daljnje osiromašivanje.

Oporba se, čini se, u Hrvatskoj shvaća kao okupljanje druge i drugačije grupacije ljudi (često samoproglašenih političara) da bi na parlamentarnim izborima ugrabila barem dio kolača vlasti ili čak većinu, tj. da bi došla na vlast. Tako predstavnici parlamentarnih stranaka koje ne sudjeluju u izvršnoj vlasti u Hrvatskom saboru često samo sudjeluju u stvaranju privida o stvarnoj oporbi i njezinom tobožnjem zauzimanju za opće dobro. Naime, gotovo nema zastupnika koji bi sustavno pratili pojedino područje, poznavali meritum pitanja i problema toga određenog područja te koji bi bili sposobni reći javnosti cjelovitu istinu što se stvarno događa na određenom području političkog, društvenog, gospodarskog i ekonomskog života, kakva to rješenja nudi vladajuća garnitura, a kakva bi rješenja bila bolja ili optimalna. Umjesto toga još uvijek je dovoljno da zastupnici zauzimaju politički stav o pojedinom pitanju te poslušni svom stranačkom vodstvu dižu ili ne dižu ruke, već kako im se kaže, a Hrvatska dalje klizi u svom sustavnom slabljenju. Ni izvanstranački zastupnici ne nude puno jer niti mogu ovladati meritumima čak niti najvažnije problematike, pa onda ne mogu ponuditi ni realna rješenja, niti imaju snage i vizije osloboditi se mreža koje su razapele sve dosadašnje vladajuće garniture u suradnji s tobožnjom oporbom, te kao slobodni ljudi koji se ravnaju po zdravom razumu postaviti nova, ali bitna pitanja. Doda li se tome da svi zastupnici višestruko osobno profitiraju samim tim što su dobili mandat u Hrvatskom saboru, očito je da oni nisu niti mogu biti ta potrebna oporba te je očito da se od njih ne može ni očekivati da će makar verbalno zahtijevati nužno i hitno potreban zaokret.

Takvo stanje stvara otvoren prostor za djelovanje izvanparlamentarnih političkih stranaka, kojih u Hrvatskoj ima čak za izvoz kad bi ih tko htio, no one se mire s činjenicom da na hrvatskoj političkoj sceni apsolutno ništa ne znače. Mnoge postoje da bi oholi pojedinci koji imaju iznimno visoko mišljenje o sebi samima bili negdje prvi, predsjednici, mnoge se bave isključivo samima sobom, a mnoge dignu svoju glavicu tek pred parlamentarne ili lokalne izbore. Začuđujuće je što, čini se, nitko u oporbenim strankama ne zapaža da većina biračkoga tijela u Hrvatskoj više ne podržava dvije najjače političke stranke (koje su i najodgovornije za svekoliko slabljenje Hrvatske i koje, usprkos svemu, imaju na svojoj strani većinu medija), i što je time stvoreno stanje koje pruža realnu priliku političkim snagama koje bi mogle ponuditi stvarni zaokret u smjeru jačanja Hrvatske i favoriziranja općega dobra hrvatske nacije. Premda su te strančice na sustavnom udaru ubačenih igrača vodećih političkih stranka i centara moći koji suptilno razaraju i razbijaju svaki pokušaj okrupnjavanja, ipak nitko ne brani tim strankama, ako im je imalo do stvarnoga dobra Hrvatske, da rade svoj posao. U sadašnjim okolnostima, kao prva zadaća, čini se, nameće se potreba da se pojave pošteni, nepristrani, objektivni analitičari koji bi kao stvarni eksperti upoznali i javnosti predstavili realno stanje svih područja društvenoga života u Hrvatskoj, istinu o onome što se dogodilo u prošlosti (npr. s iznimno skupom sanacijom pa jeftinom prodajom banaka, prodajom ili uništenjem drugih važnih hrvatskih gospodarskih subjekata, kao što su Prvomajska, INA, Pliva, uspješne hotelijerske tvrtke i slično), ali i istinu o tome što se i zašto događa danas s energentima, vodnim blagom, poljoprivredom, uvozom i slično u Hrvatskoj. Dokle god nema prave oporbe, a očito je da je nema, javnost neće moći saznati objektivnu istinu o stanju u svim bitnim područjima društvenoga života pa će vladajući, uz prividnu saborsku oporbu, voditi Hrvatsku u daljnje slabljenje, a hrvatske građane u daljnje osiromašivanje.