| Kako i koliko informacijske strategije utječu na javnost, koja je uloga pojedinih nevladinih udruga, medija i novinara u tome, koliko je novaca uloženo u informacijske operacije, koji su primjeri oblikovanja javnog znanja u BiH-u i u Hrvatskoj, posebice tijekom Domovinskoga rata, zašto su bl. Alojzije Stepinac i Crkva u Hrvata bili stalne protuobavijesne mete? - u ovome feljtonu donosimo odgovore na ta i slična pitanja temeljem disertacije dr. Gordana Akrapa »Informacijske strategije i operacije u oblikovanju javnog znanja«, nadopunjene podacima iz drugih vrela.
»Meni je Rakočević iz tog razgovora napravio jedan izvadak u kojem su osnovne misli bile da Vukovar krvari, pijemo vodu iz radijatora i sl., a vi ste u raskoši. Iz ovakvog izvatka sačinili smo tekst 'Jastrebova optužnica' u kojem smo u potpunosti citirali Dedakovićeve riječi s, naravno, dodatkom i potrebnom optužujućom konotacijom.« |
»Vukovar je prodan za Hercegovinu«?!
Riječima legendarnog vukovarskog zapovjednika - Jastreba dodane su i »potrebne optužujuće konotacije«, kako je to doslovce kasnije hrvatskim istražiteljima priznao već više puta spomenuti Radenko Radojčić: »Iz listopada 1991. g., kao jedan od specifičnih letaka, ja se sjećam letka pod nazivom 'Jastrebova optužnica'. Ovo bih detaljizirao. Naime, puk. (pukovnik, op. T. V.) iz obavještajnog odjeljenja RV i PVO, mislim da se zove Stamenković, donio je pukovniku Rakočeviću prijepis teksta kontrole telefonskog komuniciranja Mile Dedakovića 'Jastreba' iz Vukovara... Meni je Rakočević iz tog razgovora napravio jedan izvadak u kojem su osnovne misli bile da Vukovar krvari, pijemo vodu iz radijatora i sl., a vi ste u raskoši. Iz ovakvog izvatka sačinili smo tekst 'Jastrebova optužnica', u kojem smo u potpunosti citirali Dedakovićeve riječi s, naravno, dodatkom i potrebnom optužujućom konotacijom« (transkript izjave, 3. dio, 26-28. ožujka 1994, str. 83). Riječ je o montiranom Dedakovićevu telefonskom razgovoru s tadašnjim načelnikom hrvatskog Glavnog stožera HV-a generalom Antunom Tusom, u kojemu su plasirane teze da je »hrvatski državni vrh žrtvovao i prodao Vukovar za Hercegovinu jer 'oružje koje je namijenjeno Vukovaru odlazi u Hercegovinu', da je s Miloševićem dogovorena predaja Vukovara... da Vlada onemogućava organiziranje proboja prema Vukovaru« (Akrap, isto, str. 282). Osim Radojčića, o krivotvorini je osam godina kasnije, točnije g. 2002, na haškome suđenju Slobodanu Miloševiću svjedočio i major Udbe Mustafa Čandić, odgovarajući na upit tužitelja Geoffreya Nicea: »Evo, navest ću primjer razgovora između Mile Dedakovića Jastreba, branitelja Vukovara, i generala Antona Tusa u Zagrebu. Na osnovi prisluškivanih razgovora u više navrata između ove dvojice napravljen je jedan razgovor, s isječcima u kome Mile Dedaković od Tusa traži pomoć u naoružanju, a ovaj mu kaže da ne računa ni na kakvu pomoć i da je prepušten sam sebi da se bori kako zna i umije« (Mladen Prenc: »HRT u 'mreži za fašističku Hrvatsku'«, 22. prosinca 2011, dnevno.hr i Fond za humanitarno pravo, Beograd, transkripti sa suđenja 31. X. i 11. XI. 2002).
Telefonski razgovori u informacijskim operacijama
Treba odmah biti jasno da su sastavni dio svih informacijskih operacija diljem svijeta u cilju utjecaja na javno znanje i protubavijesti načinjene temeljem snimljenih telefonskih razgovora između ključnih osoba, aktera nekih povijesnih zbivanja. Dr. Akrap ih donosi nekoliko, u obavještajnim sredinama poznatih i glasovitih, među kojima posebno mjesto zauzimaju one rađene u »labaratoriju« istočnonjemačkog Ministarstva za državnu sigurnost (MfS): 3. listopada 1974. između dvojice vodećih zapadnonjemačkih političara, Helmuta Kohla, predsjednika CDU-a i kasnijeg njemačkog kancelara, i Kurta Biedenkopfa, jednog od njegovih najbližih suradnika, tadašnjeg glavnog tajnika CDU-a, te u rujnu 1976. između Franza Josefa Straussa, predsjednika bavarskog CSU-a, i Wilfrieda Scharnagla tadašnjeg glavnog urednika bavarskog tjednika »Bayernkurier« i istaknutog člana CSU-a.
U tom su smislu posve, ne samo razumljive nego i očekivane »Operine« informacijske operacije temeljem »ulovljenih« tonskih zapisa iz Domovinskog rata. One su imale očekivani cilj: »unošenja podjela u hrvatski nacionalni korpus, slabljenja obrambenih sposobnosti RH, sotonizacije vlasti, lažnog optuživanja državnog vrha za izdaju« (isto, str. 274) i dr.
»Poznao sam njihove glasove«
Tako su »Operine« vrlo umješno i uspješno plasirane neistine duboko nekritički »ušle« u (pod)svijest širokih slojeva ljudi, ali i, što posebno zabrinjava, vodećih javnih osoba hrvatskoga društva postavši sastavni dio javnoga znanja u Hrvatskoj. Tako je Udbin major, već spomenuti Čandić, govorio na Haškome sudu i »o drugim plasiranim protuobavijestima nastalim obradom zvučnih zapisa« (isto, str. 283). Među njima su i razgovori između HDZ-a Zagreb i HDZ-a Ilok o tobožnjim planovima hrvatskoga vrhovništva o preseljenju Hrvata iz Vojvodine kako bi se Srbiju lažno optužilo za progone i protjerivanje Hrvata. Major Čandić je o tome doslovce izjavio: »Izvedena je akcija gdje je u Dnevniku Televizije Beograd, u središnjem dijelu Dnevnika, puštena informacija, odnosno razgovor između dva čelnika HDZ-a. Jedan čelnik HDZ-a predstavljao se kao čelnik HDZ-a iz Zagreba, a drugi čelnik HDZ-a bio je čelnik HDZ-a iz Iloka. Gledao sam taj Dnevnik, po glasovima poznao sam da su akteri ta dvojica čelnika HDZ-a bili ustvari s jedne strane Radenko Radojčić, a s druge strane potpukovnik Ivan... (Sabolović, op. T. V.), poznao sam njihove glasove« (isto).
Jedna od zasigurno najefektnijih »Operinih« protuobavijesti s vukovarskog ratišta bila je tzv. »Optužnica« koju je pročitao novinar Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević. Ona je upućena »Saboru RH, hrvatskom narodu, svim Hrvatima u dijaspori, Međunarodnom sudu u Hagu, čitavoj svjetskoj javnosti« a sadrži elemente Jastrebove »Optužnice« s ključnom optužbom: »Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom, za sudjelovanje u zločinu nad 15.000 Hrvata iz Vukovara«.
Svakako treba spomenuti i »Operin« uradak telefonskoga razgovora između tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba, koji je nedavno uzburkao hrvatsku javnost jer je u središnjem »Dnevniku« objavljen bez ikakvih ograda kao istinita povijesna činjenica, i to na obljetnicu pada Vukovara, što je dovelo do smjene novinara Zorana Šprajca. Jezivo je opravdanje toga televizijskog voditelja, koji je godinama oblikovao javno znanje, da su iste snimke objavljene i prije šest godina na HRT-u, te da stoga u njihovu ponovnom objavljivanju ne vidi ništa sporno. Još je strašnije, zdravom razumu gotovo teško dokučivo, da u današnjoj Hrvatskoj »glavnu riječ« vode ustanove i javne osobe koje se izjavama stavljaju na stranu KOS-a, i koje su prosvjedovale protiv Šprajcove smjene: Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatski PEN centar, dr. Žarko Puhovski, kolumnist Ante Tomić & Companny. Jednako se tako svim hrvatskim rodoljubima u Hrvatskoj i diljem svijeta od užasa zasigurno krv ledi u žilama zbog činjenice da je »na svom profilu na Facebooku Ranko Ostojić, vjerojatni budući ministar policije, komentirajući slučaj Zorana Šprajca izjavio kako je riječ o 'političkom progonu i ubijanju istine'« (»Večernji list«, 20. prosinca 2011). Sadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova u maniri KOS-a, stavljajući se na njegovu stranu, smatra, očito, da je policija umjesto povjesničara pozvana određivati što je povijesna istina a što krivotvorina: kada se ona ubija a kada se promovira.
Nastavlja se
