Kao poseban problem ističe se »opasnost tržišnog poimanja«, odnosno da se voda shvati »kao bilo koja druga roba«, te da se investicije planiraju »vodeći se kriterijem profita i za profit, ne vodeći računa o javnoj važnosti vode«. »Takav tržišni pristup dovodi do toga da se stvara nepotrebna ovisnost (o mrežama, procedurama, birokraciji, koncesijama) te da se voda dostavlja samo onima koji su je u stanju platiti«, stoji u dokumentu Papinskoga vijeća »Pravda i mir«.

»Nalazimo se u stanju kad je pravo na vodu međunarodno priznato, ali su procesi u njegovu ostvarivanju, u različitim razvojnim kontekstima, spori«, jedna je od rečenica koje dobro sažimlju dokument »Voda, bitni element za život. Pokrenuti učinkovita rješenja«. Papinsko vijeće »Pravda i mir«, koje je potpisnik dokumenta, naziva ga »doprinosom Svete Stolice VI. svjetskom forumu o vodi«, koji je održan od 12. do 17. ožujka u Marseilleu, uz sudjelovanje izaslanstva Svete Stolice. Važnost događaju i dokumentu dao je i sam papa Benedikt XVI. koji je, nakon molitve Angelusa u nedjelju 18. ožujka, podsjetio na skup u Marseilleu kao i na skorašnji Svjetski dan zaštite voda (22. ožujka) te pritom naglasio »bitnu povezanost toga dragocjenog i ograničenog resursa i prehrambene sigurnosti«. »Želim da te inicijative pridonesu kako bi se svima zajamčio jednak, siguran i primjeren pristup k vodi, promičući tako pravo svakoga ljudskog bića na život i na prehranu, te odgovornu i solidarnu uporabu dobara zemlje, na dobrobit sadašnjih i budućih naraštaja«, rekao je Papa.

»Pravo na sigurnu i čistu pitku vodu«

U prvome se dijelu dokumenta opisuje tijek bavljenja temom vode, kako na međunarodnim forumima tako i od strane crkvenoga nauka. Rezolucijom Generalne skupštine UN-a iz 2010. godine utvrđuje se »pravo na sigurnu i čistu pitku vodu i na higijenu«, kao uvjet da bi se ostvarilo temeljno ljudsko pravo, ono na život. No problem je kako to načelno prihvaćeno pravo pretočiti u praksu, koja je prema dokumentu još uvijek daleko od njegova ostvarenja.

U dokumentu se opisuje sadašnje stanje stvari. Tako se kaže da je nedostatkom pitke vode u svijetu pogođeno između 800 i 900 milijuna ljudi. Tom se brojkom služe i Ujedinjeni narodi. No ako se standard za pristup vodi shvati šire, kao »uredan i trajan pristup pitkoj vodi koji je ostvariv ekonomski, pravno i stvarno, i koji je prihvatljiv sa stajališta potrošnje«, onda 1,9 milijarda ljudi troši zdravstveno neispravnu vodu, a čak 3,4 milijarde vodu nesigurne zdravstvene kvalitete. »Prema tim posljednjim statistikama, pristup pitkoj vodi, u konačnici, nije zajamčen polovici svjetskog stanovništva«, stoji u dokumentu Papinskoga vijeća »Pravda i mir«.

Voda je društveno, gospodarsko i okolišno pitanje

Navode se i drugi problemi. Jedan od njih je i činjenica da većina, ili 84%, onih koji nemaju primjeren pristup pitkoj vodi žive u ruralnim sredinama, gdje gradnja infrastrukture nije tržišno isplativa. S druge strane, u velikim gradskim naseljima broj stanovništva raste puno brže od izgradnje vodne i higijenske infrastrukture. Kao poseban problem ističe se »opasnost tržišnog poimanja«, odnosno da se voda shvati »kao bilo koja druga roba«, te da se investicije planiraju »vodeći se kriterijem profita i za profit, ne vodeći računa o javnoj važnosti vode«. »Takav tržišni pristup dovodi do toga da se stvara nepotrebna ovisnost (o mrežama, procedurama, birokraciji, koncesijama) te da se voda dostavlja samo onima koji su je u stanju platiti. Drugo ograničenje tržišnog pristupa upravljanja vodom (i drugim prirodnim resursima) jest da se briga za zaštitu okoliša, prihvaćanjem vlastitih odgovornosti, provodi samo ako je to ekonomski prikladno«, kaže se u dokumentu.

Jedno od obilježja dokumenta jest isticanje svijesti da je pitanje pristupa vodi višestruko složeno područje, koje obuhvaća »društvena, gospodarska i okolišna pitanja«, i to na svim razinama, od lokalne do međunarodne. S vremenom, tj. s povećanjem svjetskog stanovništva, utjecajem klimatskih promjena, s povećanjem standarda velikog broja ljudi u zemljama s brzim razvojem, pitanje će biti još složenije. Stoga je poziv na traženje »održivih rješenja« glavna poruka dokumenta. U tom se kontekstu poziva na »neposredna rješenja«, tamo gdje je problem s vodom gorući, tj. gdje su ugroženi ljudski životi.

Zakonodavstvom zajamčiti univerzalnu namjenu vode

S obzirom na trajnija rješenja, dokument o vodi ponavlja uvjerenje koje je Sveta Stolica već iznijela na međunarodnim forumima, o potrebi međunarodnog upravljanja (»governance«, riječ koji su mnogi preveli kao »vlada« dovevši u zabludu da Sveta Stolica zagovara svjetsku vladu). Prema dokumentu Papinskoga vijeća »Pravda i mir« o vodi, ta instanca trebala bi »upozoravati na kvalitativne i kvantitativne standarde, davati kriterije koji promiču nacionalna zakonodavstva usklađena s pravom na vodu koje je međunarodno priznato, prateći poštuju li države svoje obveze«. Druga važna zadaća »governancea« bilo bi promicanje raznih oblika suradnje: znanstvene suradnje, transfer tehnologija, međunarodne mjere protiv korupcije i zagađenja, sprečavanje i upravljanje sukobima. I treća važna zadaća bila bi »jamčiti primat politike – odgovorne za zajedničko dobro – nad ekonomijom i financijama«.

Govoreći o novim politikama prema vodi, dokument poziva na »odvažne politike, dugoročno usmjerene, neuvjetovane partikularnim interesima niti oportunistički sročene da bi donijele izborni uspjeh«. Takve se politike moraju »odreći neposrednih gospodarskih interesa ili ideologija koje naposljetku ponižavaju ljudsko dostojanstvo«. »Pozitivni zakon mora se temeljiti na načelima naravnog moralnog zakona, da bi se zajamčilo poštivanje dostojanstva i vrijednost ljudske osobe«, stoji u dokumentu. Govoreći o ostvarenju načela solidarnosti, dokument izrijekom kaže da privatni čimbenici ne trebaju biti »a priori« isključeni iz poslova s vodom, ali moraju biti svjesni da je riječ o »javnome dobru« koje nadilazi puku tržišnu logiku. »Prikladno zakonodavstvo« je ono koje mora zajamčiti da voda zadrži svoju »univerzalnu namjenu, s posebnom pozornošću za najranjivije sektore društva«.

Potrebni »inovativni načini financiranja«

Na završetku dokumenta govori se o općoj potrebi trijeznosti u potrošnji vode (i ne samo vode) u razvijenijim zemljama, a kad govori o investicijama u vodnu infrastrukturu u siromašnijim zemljama, dokument poziva međunarodnu zajednicu da razvije »inovativne načine financiranja«. Jedan od izvora financiranja mogao bi biti novac dobiven »eventualnim oporezivanjem financijskih transakcija« – još jedna od mjera za koje se na međunarodnoj razini zauzima Sveta Stolica.

U oči upada i rečenica sa završetka dokumenta, koja se ne odnosi samo na vodu: »Načelo pravednosti, budući da mora zaštititi pravo sviju a osobito najslabijih, nameće potrebu da se kaže kako izvjesne politike koje prisiljavaju na kontrolu rađanja, koje se nameću ovima posljednjima, nisu pravedno rješenje. Takve politike zapravo prisiljavaju najsiromašnije zajednice da uvjetuju svoj demografski razvoj kako bi drugim društvima omogućile da zadrže svoje prevelike razine potrošnje.«