Nisu sve riječi koje izgovaramo jednako teške. Značenje i težina naših riječi često nije u njima samima već proizlazi iz situacije u kojoj su izrečene. Iste riječi u usputnom razgovoru, ili u dugo čekanom susretu, ili na rastanku posve drugačije zvuče. Uz to, pojedine dramatične životne situacije iz čovjeka »iscijede« ono najbitnije što jedni drugima imamo reći. Svi bismo mi vrlo rado da nas mimoiđu različiti teški životni trenuci. A opet, kad nas pogode različite nevolje jedni drugima izgovorimo takve riječi kojima se ljudska duša hrani dugo vremena. Riječi u takvim trenucima izviru iz dubine ljudskog srca. Ne izgovaramo ih reda radi. U tim je riječima sabrano sve ono najvažnije što se tiče neke osobe, nekog događaja, ili nekog odnosa.

Odlomak iz knjige proroka Jeremije (nedjeljno prvo čitanje) donosi riječi nastale u posebnom, potresnom i neugodnom trenutku Jeremijina života. Nakon što je teška srca prihvatio neugodni proročki poziv činilo se da će njegova nastojanja relativno brzo uroditi dobrim plodom. Kralj Jošija započeo je vjersko-narodnu obnovu i činilo se da sve ide u dobrom smjeru. Ipak, srce je Izabranog naroda bilo tvrdokornije no što se na prvi pogled činilo. Obnova se pretvorila tek u izvanjski ritualizam, dok je srce ljudi ostalo daleko od Gospodina. Obnova nije uspjela i stvari su krenule u još lošijem smjeru nego li je bilo prije. U tim trenucima Jeremija naviješta novi Savez. Nama se taj govor o novom Savezu možda ne čini toliko snažnim. Da bismo razumjeli težinu toga proročanstva valja znati da se sva povijest Izraelskog naroda temelji na Savezu s Bogom. Poštovanje toga Saveza znači život i blagostanje, nepoštivanje propast i smrt. U svjetlu novoga Saveza mi znamo da se to ne odnosi samo na Izraelce nego na cijeli svijet. Na čemu će se, dakle, temeljiti taj novi Savez? »Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.«

Ako smo ozbiljno shvatili korizmu i u skladnu cjelinu pokušali povezati elemente posta, molitve i dobrih djela (taj nam je poziv liturgija uputila na početku korizme), već smo mogli osjetiti plodove naših nastojanja. A plodvi su dvojaki, kao dvije strane iste medalje. Prvo, ako smo u nečemu uspjeli, osjetit ćemo duboku radost i mir. To je ona evanđeoska radost koja se ne može postići uobičajenim oblicima zabave. Drugo je bolno iskustvo vlastite nemoći i slabosti ljudske naravi. Jer, svatko tko ozbiljno naumi hoditi putem obraćenja (a korizma je vrijeme obraćenja) kad-tad dođe do iskustva vlastite slabosti i neuspjeha. Iako se bez ozbiljna truda i strpljivih nastojanja ništa valjano ne postiže, pogotovo ne na planu duhovnog rasta, to nije dovoljno. Traži se nešto više, traži se ono što prorok Jeremija naviješta kao novi Savez. Naše srce čezne za takvim jedinstvom s Bogom u kojem će njegova volja, njegov Zakon biti upisan u naše srce. Mi kršćani djeca smo novoga Saveza sklopljenoga u Kristovoj spasiteljskoj muci, smrti i uskrsnuću. A opet, po svome ponašanju, po svojoj religioznoj praksi, uvelike ličimo na starozavjetni narod. Božji se Zakon teško urezuje u naše srce. Malo je onih koji za života postižu takvo jedinstvo svoje volje i Božjih nauma. Na nama je da čeznemo za tim jedinstvom, da iz dana u dan ustajemo i molimo da Bog u nama i po nama ostvaruje svoje naume.

Neposredno prije nedjelje muke Gospodnje dobivamo tumačenje Isusove muke i smrti. Ima li u svijetu igdje života bez smrti? Pogledajmo prirodu kojoj se toliko divimo. U proljeće sve se rađa i otkrivamo divno cvjetanje života. Olako zaboravimo činjenicu da je smrt u temelju toga procvata života. Da nije lišće otpadalo, da nisu tolike životinje uginule u zimskoj hladnoći, ne bi proljeće moglo rađati novim životom. Isus tu dinamiku prirode jasno uočava te je učenicima daje kao model razumijevanja njegove muke i smrti. Primjer sa sjemenom je izvanredan. Uvjet života u prirodi je novo rađanje koje nastaje iz sjemena svake biljke. No da bi se to dogodilo potrebno je da to isto sjeme umre, da nestane. I mi smo svjesni te logike, prepoznajemo je u prirodi, a ipak jako je teško primjenjujemo u svome životu. Imamo potrebu biti izuzeti iz takve bolne logike po kojoj ovaj svijet opstoji. Želimo život, samo život, potpuni i vječni život. To je dobra želja. Isusova molitva, koju spominje poslanica Hebrejima, svjedoči da je Isus molio da bude izbavljen od smrti. I bi uslišan! Nije lako prihvatiti na takav način uslišanu molitvu. Jer, Isus ipak nije bio izbavljen od smrti, umro je na križu. No smrt nije bila zadnja riječ njegova života. Zadnju je riječ imala Očeva ljubav koja je svoju snagu pokazala tek nakon smrti. Isus je prihvatio takav put. To ne znači da mu je bilo lako, ili bezbolno, dapače. Njegova muka i smrt nisu bile nešto umjetno ili prividno. On je doista umro. Njegova odvažnost nije se temeljila na tome da će muka i smrt biti lagane nego u nečem drugom. Njegov je pogled bio dalekosežan. Radost obilnog roda, koja dolazi tek nakon umiranja, davala mu je snage za muku i smrt. Proslavu koju mi prepoznajemo tek u uskrsnuću on je vidio već u muci i smrti. Naša velika tragedija (koju ćemo u punoj jasnoći otkriti tek nakon smrti) je da smo bježeći od žrtve i križa zapravo bježali od punine života.