»Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti!«

Ulazimo u peti tjedan korizme i mnoge su odluke, donesene uoči Pepelnice, možda već pomalo na kušnji. Hoće li se do Uskrsa uopće izdržati? Hoće li se s dobrim djelima nastaviti, u postu i odricanju ustrajati, a u molitvi i razmatranju zadržati onaj početni žar?

Korizma – to po mnogo čemu povlašteno vrijeme liturgijske godine – kao da nam želi posvijestiti važnost i aktualnost jedne pomalo zaboravljene i zapostavljene vrednote: kreposti strpljivosti. U vremenu kad mnogima životni ideal postaje »uspjeh preko noći« i postizanje »kruha bez motike«, korizma svojom polaganom dinamikom i prebogatom simbolikom kao da želi razbiti tu nametnutu iluziju. Kao da želi podsjetiti na staru provjerenu mudrost da se vrijedni ciljevi nikad ne postižu bez velikoga truda, strpljivog iščekivanja, pa i mnogih odricanja.

Premda je i u pretkršćanskim vremenima i nekršćanskim civilizacijama strpljivost kao ljudska vrlina bila na cijeni, ona je u kršćanstvu ipak zadobila nov, viši smisao. U svjetlu kršćanskoga nauka ta je krepost postala više od korisne vježbe u izgradnji vlastitoga karaktera. Ona se pokazuje ne samo kao plod vlastitoga nastojanja i ljudskih snaga, nego prije svega kao plod djelovanja Duha Svetoga. Čovjek, vjernik, tako – na putu prema obećanom uskrsnuću, kroz život koji često nije baš samo put »posut ružama« – više nije sam. On sad u Bogu koji je »spor na srdžbu i bogat dobrotom« može prepoznati začetnika, a u Isusu Kristu uzor strpljivosti koju kod sebe pokušava postići.

Plodovi strpljivosti brojni su, vrijedni i nadasve korisni. Osobito onda kad životne oluje zastru pogled u budućnost; kad važne i presudne odluke koje je čovjek nekoć čvrsto donio budu načete zbog trenutnih, često i bolnih životnih poraza; kad se životni ciljevi učine nedostižnima zbog (pre)dugog hoda bez vidljivih rezultata. Strpljivost se tada pokazuje kao toliko potrebno umijeće nade i krepost povjerenja u Onoga koji je dao svoje obećanje: »Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti!« Jer, primijetio je to još i apostol Pavao, »patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama«. Ili, kako je to izrekla drevna narodna mudrost u svega dvije riječi: strpljen – spašen!