| U društvima koja političku vrijednost demokracije zamjenjuju tržišnim vrijednostima poput deregulacije i fleksibilnosti dolazi očekivano do obezvređivanja sveučilišnog sustava i sustava visokog obrazovanja. Sveučilišta postaju tvornice puke radne snage, prema zahtjevima tržišta, a regulacije znanstvenih i obrazovnih sustava podređuju se korporativnim načelima. Potpisnici deklaracije (doduše, uglavnom znanstvenici iz društvenih i humanističkih disciplina) protive se kolonizaciji prostora obrazovanja ekonomskom logikom. Smatraju da se razvoj znanstvenih istraživanja i sveučilišta u Hrvatskoj ne može prepustiti nestabilnom tržištu. |
Iako preopširna i u nekim dijelovima upitna, deklaracija je dobar i potreban prosvjed protiv ekonomskog redukcionizma znanosti, obrazovanja i društva općenito. Objavljeni tekst je prigovor »okupatorima« sveučilišta koji sebi prisvajaju pravo da određuju i definiraju pojmove dobra, vrijednosti, znanja i razvoja. Posebno se izdvajaju dva poglavlja deklaracije koja pobliže analiziraju i ističu nepovoljan položaj u kojem se nalazi znanost, istraživanje, učenje i obrazovanje: »Visoko obrazovanje i znanost za društvo, a ne za tržište« i »Ravnopravnost svih znanstvenih područja«.
Jednokratna uporaba znanosti
Deklaracija se protivi tendencijama promišljanja sustava znanosti i visokog obrazovanja koje su usmjerene dodvoravanju i pogodovanju aktualnim ekonomskim interesima. Vizija znanosti za jednokratnu upotrebu jest deformacija znanosti koja tako postaje tek servis za potrebe razvoja gospodarstva i tržišta. U društvima koja političku vrijednost demokracije zamjenjuju tržišnim vrijednostima poput deregulacije i fleksibilnosti, očekivano dolazi do obezvređivanja sveučilišnog sustava i sustava visokog obrazovanja. Sveučilišta postaju tvornice puke radne snage, prema zahtjevima tržišta, a regulacije znanstvenih i obrazovnih sustava podređuju se korporativnim načelima. No, to nije samo hrvatski specijalitet na meniju novog prijedloga zakona o znanosti, već se radi o općoj pojavi u Europi i svijetu. Uz plastiku, GMO i tekstil, uvozimo tako i »znanstvene bolonjeze«: za sveučilišnu reformu mehanički usvajamo inozemna rješenja koja se često temelje na brutalnosti neoliberalne ekonomske logike.
Neoliberalna redukcija društva
U deklaraciji stoji upozorenje da se društvo iz neoliberalne vizure razumije kao skupina konkurenata, odnosno da je društvo postalo drugo ime za gospodarstvo i tržišne odnose. Stoga je akademsko područje »tek« kolateralna žrtva neoliberalne redukcije i nasilja nad definicijom društva. Potpisnici deklaracije smatraju da su promjene i korekcije sveučilišta potrebne, ali ne prema načelima profita. Sveučilište je dužno artikulirati vlastiti status i ulogu u društvu, dužno je pronaći izgubljeni identitet, ali ne ekonomskom logikom, već u okvirima svoje autonomije i ekspertize. Sveučilište nije poluga gospodarskog procvata, nego, naprotiv, institucija kritike smisla i sadržaja napretka. Sveučilište treba biti dio društva u kojem djeluje, pa tako i uključeno u gospodarski razvoj, ali reduktivno je i dugoročno štetno podređivati obrazovne i znanstvene ciljeve kratkoročnim gospodarskim interesima. Zahtjevi tehnomenadžera, mešetara i ekonomskih reformatora znanosti i obrazovanja financijske su i moralne ucjene. Takvi se stručnjaci koriste insinuacijama da sveučilište pogrešno shvaća »realnu dinamiku prema kojoj se ono mora bespogovorno podvrgnuti nepredvidljivoj i nestabilnoj dinamici gospodarstva«. Znanstvene grane i krhka područja društva koja traže kontinuitet, a ne nepredvidljivost treba prepoznati kao prve, ali nipošto jedine žrtve reduktivne ekonomizacije znanosti i visokog obrazovanja.
Suvišne znanstvene discipline
Ideologiju profita redovito prati i mantra o nepotrebnosti i teretu takozvanih neprofitabilnih grana znanosti i studija. Akademske discipline neusklađene sa zahtjevima i potrebama ekonomske sfere ukidaju se ili im se smanjuju financijska sredstva. U eri interdisciplinarnosti, paradoksalno, zatvaraju se umjetnički, društveni i humanistički odsjeci. Filozofija, teologija ili slavistika ne mogu se procijeniti novim valutama korporativne znanosti: isplativost ulaganja, inovacije, transfer tehnologije i znanja. No, ista sudbina suvišnoga balasta prijeti i temeljnim istraživanjima u prirodnim znanostima, poput kemije, fizike ili ekologije.
Redukcija složenosti života na ekonomsku matricu odnosa podsjeća na nasrtaj zelene revolucije nad bioraznolikošću. Bogatstvo vrsta i života ukida se plantažom, monokulturom ili tehnikom rekombinantne DNK. Ne iznenađuje stoga činjenica da su »bio« i »nano« prefiksi novo ime znanosti.
Potpisnici deklaracije (doduše, uglavnom znanstvenici iz društvenih i humanističkih disciplina) protive se kolonizaciji prostora obrazovanja ekonomskom logikom. Smatraju da se razvoj znanstvenih istraživanja i sveučilišta u Hrvatskoj ne može prepustiti nestabilnom tržištu. Svjesni su svojevrsnoga društvenog autizma sveučilišta, ali korekciju toga ne vide u korporativnim načelima upravljanja, već u zaustavljanju široko rasprostranjenih zlouporaba moći, pogodovanja i zanemarivanja javnog interesa.
